Naš, vaš, njihov

Piše: Lidija Vukčević Vučurović

Zadnjih dana uoči predstojećeg popisa stanovništva posvuda u Crnoj Gori, ali najviše u Primorju, osvanuli su veliki bilbordi s portretima  mahom dubrovačkih velikana, s porukama ispisanim ćirilicom:  Ponosan na svoje srpsko. Nejasna i gramatički nevaljana fraza, bez objekta u izrazu, jer nedostaje smisleni završetak „ideje“. Da li je to što nedostaje krnjem izrazu: porijeklo, nasljeđe, znanje ili  uvjerenje, ni sam dragi bog ne zna. Propagandistička  hajka – jer kako drugo nazvati ovu politikantsku gestu – proširila je i razapela pedeset takvih velikih plakata kojima politički, pravni, znanstveni ili umjetnički velikani, mahom  neznanci u crnogorskom kulturnom krugu, mrtvi bar jedno stoljeće, prozivaju da prizovu svoje srpstvo. Prilično neukusno, da ne kažem politički vrlo nekorektno. Službena Hrvatska je već reagirala, uputivši demanti crnogorskoj strani.

No ima nešto vrijedno pažnje u ovoj nesvakidašnjoj političkoj farsi. Ono najneukusnije, hrvatski Vanjski poslovi već su istakli: ljudi čiji su očevi pred trideset godina granatirali Dubrovnik i pljačkali Konavle sad svojataju istaknute osobe iz povijesti hrvatske kulture. Kad se malo pažljivije promisli, oni koji su osmislili ovaj politički dizajn, morali su dobro zagledati u povjesnicu, prebrojavajući krvna zrnca pokojnih znamenika, da ih tako imenujem. Očito je to radio netko od književnih historiografa ili  slavenskih filologa. To nedvojbeno upućuje na činjenicu da propagandistički štabovi crnogorske srbofilske desnice imaju u svojim redovima ljude koji su spremni okušanim gebelsovskim  metodama učiniti sve da se minorizira većinski crnogorski narod, te da se „obrazuje“ onaj dio etničkih Crnogoraca koji se još nisu odredili kao politički Srbi.

Najstariji je Marko Martinović za kojega osim autora enciklopedija, malo tko zna i među dičnim hrvatskim domoljubima. Rođen je u Perastu 1663. Kršten je u katoličkoj vjeri. Iz ugledne je pomorsko-trgovačke obitelji. Njegovi su imali flotu od 40 brodova. Što je tu srpsko, molim vas? Volja za moći ili bogatstvom?

Dalje, da vidimo kako stoje stvari s krvnom slikom: Ruđer Bošković, prvi i možda najznatniji među njima univerzalistički duh odgojen kod isusovaca, bio je znanstvenik, filozof i pjesnik. Malo je reći da je samo hrvatski genij; on je  Europejac  u najboljem smislu te riječi. Da li je uopće moguće govoriti o hrvatstvu ili srpstvu u 18.stoljeću kada su nacionalne samosvijesti još vrlo daleko od samospoznaje? Netko je ipak iskopao podatak da je Ruđerov otac  Nikola bio Srbin iz Popova polja. Čime se to može dokazati? Je li upisan u crkvene pravoslavne knjige? I, ako je takvo srpstvo toliko važno, zašto se ne može čitati kao crnogorstvo? Zar autori bilborda ne znaju koliko je prezimenjaka Ruđerovih u Crnoj Gori? Ili neće da znaju?

Medo Pucić, znaju li obrazovani Hrvati za njega, ili samo uski specijalisti? On je jedan od onih članova Hrvatskog sabora koji je prihvatio ideju panslavenske uzajamnosti i sumnjao u ideju hrvatske državotvornosti. Je li ga to kvalificiralo da uđe među srbizirane Hrvate. Ljubitelj umjetnosti, Pucić je bio mecena svoga sugrađanina slikara Vlahe Bukovca.

I nakraju, Baltazar Bogišić.  On je u svojoj zreloj dobi postao savjetnik i ministar pravde  u crnogorskoj vladi. Nitko mu nije smetao da to bude. Knjaz Nikola imao je sluha za multikulturu. Bogišić je na Knjažev poziv napisao i Opšti imovinski zakonik za Knjaževinu Crnu Goru 1888. na kojem je  radio 16 godina. Je li on preteča slobodnog građanina koji je rodom Hrvat, izjašnjava se kao Srbin, a živi kozmopolitski usred Pariza?

Ne moramo dokazivati bjelodano; srpska je politika ciljala ka nebu kad je surčinski aerodrom nazvala imenom Nikole Tesle. Zašto ovaj svjetski genije koji se ponosio srpskim rodom i hrvatskom domovinom, nije najprije dobio svoju zračnu luku, u Zagrebu ili Zadru?

Zanimljivo je da bilbordski dizajneri nisu uvrstili dvojicu uglednih dubrovačkih književnika, braće, plemića Iva i Luja Vojnovića, kao srpsku artiljeriju u svojoj gebelsovskoj parodiji.

Ne tako davno vodila se rasprava oko mogućeg hrvatskog porijekla Ive Andrića. Malo je njih znalo činjenicu da je svoje prve knjige, pisane ijekavicom Ex Ponto  i Nemire objavio u Zagrebu ili da je uvršten u glasovitu antologiju Hrvatska mlada lirika, još 1914. No, budimo pošteni, ma što Andrić svojim mutnim porijeklom bio, on je najprije Bosanac, potom po svojoj obrazovanosti isusovac, a svojim političkim uvjerenjima integralistički Jugoslaven.

Zastanimo tu, jer je predugačka lista onih koji su i naši i vaši i njihovi. Od pisaca crnogorskog porijekla u srpskoj književnosti-Borislava Pekića, Danila Kiša, Mirka Kovača, Miodraga Bulatovića, Matije Bećkovića – bilježimo samo najistaknutije, do svojevoljnih prebjega: najpoznatiji je Meša Selimović koji se umjesto za bosanskohercegovačku izričito opredijelio za srpsku književnost.

Halal im vjera! Da bi izbjegao pomutnju Danilo Kiš je govorio o sebi kao jugoslovenskom piscu.

Na sličnom je fonu tzv. hrvatsko žensko pismo koje je od svoje biografije napravilo univerzalističku hagiografiju, da ne kažem femigrafiju. Upravo je objavljena vijest  o dobitniku, odnosno dobitnici Njegoševe nagrade. Dodijeljena je posthumno Dubravki Ugrešić. Prošla je tijesno, s jednim glasom više od živućeg  slovenskog pisca Drage Jančara. Dubravka je bila prva među našijenkama koja je odlučila o svojoj smrti u liberalnoj Holandiji. I možda ne jedina koja je projektirala svoju zadužbinu kao brigu o vlastitoj književnoj ostavštini. Ispada da i s onostrane, metafizičke strane Duda, kako su je zvali na faksu kolege u Institutu za književnost, kontrolira i svoje post mortem uspjehe. Djeluje ironično, u duhu sa srednjoevropskim humorom. Onim kojem je i sama težila, koji je dosezala.

Glava EU, Ursula fon der Lajen, koju sve više doživljavaju kao suverenku, kao čeličnu evropsku kraljicu, liječnica i majka sedmoro djece, otišla je nenadano, bez konzultacija s kolegama ili savjetnicima u Izrael, da iskaže solidarnost  EU ali i svoju, sa izraelskim narodom. Sve je to predvidivo, iako nije posve razumljivo. Zar brojke od tisuća palestinskih žrtava ne zavređuje solidarnost? Zar više od polovine civila i tisuću djece nisu kruna kraha svake humanosti? Zar  nismo čuli nedavno, povodom Ukrajine njenu famoznu devizu: Zaštita naše slobode nema cijene, nakon što je nametnula trostruke sankcije Rusiji? Zar sloboda pripada samo Europljanima? I gdje to Evropa završava? U Sankt Peterburgu ili na Krimu? Je li izraz slobode i to što su mladi Nijemci generacijama lišavani znanja o zlima nacizma?  Ili to što je Njemačka, zemlja koja je proizvela dva svjetska rata u kojima je postala gubitnik, i u kojima je stradalo 80 milijuna ljudi-koliko je danas stanovnika Njemačke- da je ta zemlja samo deset godina nakon II.svjetskog rata dobila svoju vojsku? Je li i to cijena slobode njenih građana i evropskih stanovnika?

Još se jedna politička blasfemija dogodila ovih dana u Crnoj Gori. U nedjelju je u Vili Gorica, rezidencijanom prostoru crnogorskog predsjednika, dočekan jedan crkveni dostojanstvenik, patrijarh Porfirije. I ne samo što je to nezamislivo i za protokol da crkveno lice biva dočekano kao državnik, nego je odatle poručio svojim vjernicima da „ispolje svoj identitet kao vjernici SPC, govornici srpskog jezika i kao dični pripadnici srpskog naroda“. Zna on dobro da su ti ljudi ustvari odrodi matičnog, crnogorskog naroda. Da su etnički Crnogorci postali politički Srbi. Da je to jedinstven slučaj u modernoj povijesti. Jedino pozitivno u svemu je što se mnogi nisu odazvali ručku: Abazović, Spajić, Injac, Ibrahimović. Možda to naslućuje građanski i evropski zaokret u njihovom politici.

I da se vratim vijestima iz Pojasa Gaze. Palestincima je  izraelski ministar obrane Joan Galant poručio: „Predajte se ili umrite! Ne postoji treća opcija.“

Ove sablasne, sotonske riječi izgovorene su iz Svete zemlje. Jeste li ikad čuli galantniju političku gadost, vi koji kao i ja , svjedočite suvremenosti?

*Zabranjeno je kopiranje i korišćenje objavljenog sadržaja bez saglasnosti redakcije portala aktuelno.me i autora teksta