Marko Vešović SVAŠTARA: Gore glave od Turaka

Za aktuelno.me

Piše: Marko Vešović

1.O četnicima sam pisao 29 godina. Ne mogu više o đikanima i onim koje bi Danilo Kiš  nazvao „militantnim životinjama“.

2. ZAPIS O PJESMI OTAC

Ocu, lovcu oširokom, lik ne pamtim:

Glavu su mu, vrlo davno, odrubili.

Iz ognjišta, dok brezova glavnja plamti,

Brižan motri, zdravim okom, ličim li mu.

O klinu ga puška čeka. Ja stasao:

Na nebu bih Savaota dohvatio.

Dozivam ga da zađemo kroz guštare

I kurjaku po kurjaku trag zatremo.

Kad je razbjesnimo, majka zgrabi prvo što joj se nađe sruke i, ne pitajući ko je kriv a ko prav , dadne nam što-nam-niko-uzet-neće. I dok plačemo od bola i sažaljenja nad sobom, broji poganstva naših saplemenika, činjena prije našeg rođenja, kao da su tuđa nesojstva naša: ”Vi ste, jadni, od onijeg vitezova  te su u prošli rat po Bosni pljačkali pelene sa lijenki!” Te pelene su bile najuvredljivije: pljačka pelena koje su ženski resor najdublji je pad muške glave.

Tako smo odgajani: malo radi Darin ofuk, malo slušamo najpoučnije ulomke iz vasojevićke povjesnice, a jedan veli da su četrdeset i neke ti vitezi išli preko Lima da pljačkaju, pale i kolju muslimansku sirotinju i spjevaju  stihove  koju ću docnije naći u Lalića: „Mjesto glavnji i badnjaka,  gore glave od Turaka!“

Grozota tih stihova pojačana je igrom riječi, možda nehotičnom, ali time ne  manje strašnom: preobrazba “glavnji” u “glave”, rimovanje upaljenih klada i odrubljenih glava, inovjernom krvlju začinjena predbožićna idila, bogohulna svetkovina u kojoj se badnjaci, divni u  svojoj paganskoj jednostavnosti, grozno skrnave, sve je to  djelovalo upečatljivo na djetinju maštu, a koliko mi je  duboko urezano u pamet otkrio sam kad sam napisao prvu istinsku pjesmu, nagovijest onog što se zove talentom. A talenat je – kad više možeš nego što znaš,  rekao je Matoš. Razgoliću podlogu pjesme i podebljati njena  značenja.

Igra odrubljene glave i brezove glavnje ključ je prve strofe i cijele pjesme, pisane kad sam imao možda devetnaest i po godina, i slagao bih ako bih rekao da sam se namjerno služio muslimanskim “glavama”, koje mjesto “glavnji” gore u majčinoj priči. Stvar je odrađena nesvjesno, a uočiću je docnije: očeva “glava” i upaljena “glavnja” na ognjištu dozivaju se sa krvavom Badnjom večeri iz četničke pjesme. Zahvatio sam u dublji sloj svog bića, stariji od mog iskustva.

Jer moj otac, ubijen kao ibeovac, 1949.  pobjegao je u šumu na Badnje veče, a sedam ili osam godina ranije na Badnje veče su vasojevićki đikani išli su da pale, pljačkaju i kolju prekolimske muslimane, što objašnjava otkud igra očeve ”glave” i brezove “glavnje”: te dvije večeri u pjesmi su se slile.

Shvatio sa i zašto sam “lagao”,jer mu glava nije odrubljena: likvidiran je metkom koji mu je ušao ispod desnoga oka –  “isto ka da ga je čela pečila”, govorila je majka – a izašao mu na zatiljak. Tako su rekli seljaci iz Žari, koji su ga našli u snijegu i sahranili ga bez sanduka. Da ocu glava bude odrubljena nalaže poetska preobrazba činjenica: smaknuće je zbilo  „vrlo davno“,  vraćeno je u glavosječka doba, prastara stvar koja se ponavlja.

I još pamtim grk užitak u glagolu “odrubiti” koji  sugeriše da su ga  drugovi likvidirali kao „Turčina“. Nije to iz moje glave, imao sam  nepune četiri godine kad je otac pogubljen, ali sam pamtio šaptanja o zvjerstvima Sava Joksimovića: ne bi niko Turčinu radio ono što je “krvavi general” činio ibeovcima.

Ova svjesna namjera je potakla ono o čemu nisam imao pojma: očevu smrt sam preslikao na “glavnje” i “glave” iz četničke  pjesme : primisao da su komunisti postupili s komunistom kao četnici Pavla Đurišića s prekolimskim muslimanima – nije mi bila ni u primozgu dok sam pisao pjesmu,  a kasnije sam se žacnuo od analogije koja se sama nudi. Nesvjesno je očevu smrt upisalo u četničku krvoločnost, i to je bio razlog za vjeru da su ovo dobri stihovi.

“Glavnja” je sprva bila “dubova”, pridjev masivan, pun mukline, ali nije u pjesmi ostao, jer dubova glavnja ne može da plamti, a izbaciti taj glagol i staviti “tinja”, ili “dimi”ili “gori” – ne bi bilo dobro, ne samo zato što se tim uklanja rima (“pamtim-plamti”), jedina u pjesmi, koja obećava vezani stih, i to obećanje iznevjerava, tužbalički ritam bio je jači od vezanog siha, već i zato što je na ognjištu moralo nešto da plamti kako bi omogućilo pojavu očevog priviđenja.

Onaj dečko ne bi umio obrazložiti pravljenje ovih stihova, ali je znao da mu treba jarko obasjanje na ognjištu: samo ako glavnja plamti može vidjeti oca, što sam iskusio za djetinjih gledanja u vatru iz naše kolibe za mrs, a  dubova glavnja takav doživljaj ne pruža, pa sam stavio  brezovu, ali uklanjanjem dubovih glavnji izbacio sam aluziju na hrastove. Na badnjake. Što žalim.

Otac iz ognjišta “brižno motri, zdravim okom, ličim li mu”. Bio sam zadovoljan dvosmislicom u pridjevu “zdrav”. Ocu je jedno oko stradalo dok je baratao oko puške: eksplodirala patrona i oštetila zjenicu. No “zdravo oko” ima i ironičan smisao: sjetimo se “zdravih snaga”, “zdravih shvatanja”, “zdravih pogleda” o kojim su komunisti  guslali. Na “nezdravu snagu” ,“nezdrav elemenat”, potrošio sam česticu vladajuće retorike koja veliča podanički mentalitet: “zdrave snage” su iz jezika koji hvali poslušnost  i zadovoljan si kad, bar u slutnji, tim jezikom opišeš odmetnika koji je u januaru četrdeset devete  pobjegao u šumu da „diže ustanak protiv Tita“, kako se  pričalo po Sandžaku, što mi je Milovan Đilas potvrdio: „A kad se počelo pričati da je Ilija Bulatović s društvom pobjegao u šumu da diže novi Trinaestojuluski ustanak, naređeno je da se potuku“.

Prilog  “brižno” sugeriše žeđ za prekogrobnim trajanjem, ali  i oprečnu slutnju: neće zar i moj sin obršiti kao ja? Ovog dvostrukog smisla, koji je očit, nisam bio svjestan kad sam pisao pjesmu, a kad su me komunisti oplajpičili kao pisca priče iz koje  „provijava povampireni informbirovski duh”, epitet  “brižan” je bljesnuo podzemnim smislom.

Tu “brižnost” uzeo sam od majke koja se bojala da joj koje od djece ne ograjiše zbog onog što je otac podmirio glavom. Jer su mi najstarijeg brata, u šesnaestoj godini, optužili da je “skrenuo po očevoj liniji”. Plašila se i moje zaljubljenosti u knjige: “Samo ti čitaj!” – zborila je. ”Čito je i tvoj otac, pa je zavalio potočinu!”

Ukonačnoj veziji, peti stih sam ispravio. Umjesto: ”O čiviji gunj ga čeka”, napisao sam: “O klinu ga puška čeka”. Koja prirodno liježe u pjesmu o lovcu.             Gunj ne pravdaju književni razlozi. U našoj kući dugo je na zidu bio njegov smeđi – da li šinjel, da li dugački kaput – kao da čeka očev povratak, a onda ga je majka prekrojila u bluzu “od šteda”  i u njoj sam završio osmoljetku.

Mogao sam reći: “o klinu ga šinjel čeka”, ali nisam znao je li to ratni šinjel, i budio bi asocijacije koje bi pjesmu pokvarile: otac je pjesmi žrtva i lovac, ništa više. Nije nosio gunj, imao je ” tri razreda predratne gimnazije”, što nije bilo beznačajno u doba kad je pismenih Crnogoraca bilo dva posto, i kad si, govorio je  naš komšija Baćo Đogović, “sa četiri osnovne moga bit ministar!”

“Čito je vaš otac, kako bi mu drukše prijenuo komunizam?”, zborila je majka sjećajući predratnog vremena, kad nije snijevala da se čitanje plaća glavom. “I  zborila  sam: „Šta ćeš ti s gladnicima i neradnicima? Ti si gazda i čoek sa polamaturom, nijesu ti društvo ležaci i prslovi papljanski”.

U njenom sjećanju predratna vremena iskrsavala su kao rajska. Otac kupio imanje u Papama, i krčenjem udvostručio oranice: ”Izore Velimir voliki krumpijer, i turi ga među dvije brazde pa isto ko da je malo dijete na njivu: zemlja odmorna, tek iskrčena, i svake godine rodi za priču.”

Velimir nije bio seljak što ”gleda pod rep stoci” već prije svega strastven lovac: ”uzme kučku i pušku pa po cijelu neđelju dana obija po planinčinama za paščećom pameću. Nekad bi u torbak donio  po šes zečeva!”  I švercao je skadarski duvan, “oni žućak”, prolazio kroz zasjede “filanca” i puškarao  se s njima. “Čak iz Skadra bi vreću od sedamdeset kila duvana donio na sebi”. Ljušin sin Vukosav mi je govorio: „Pamtim tetka odlično: ponizak, šiiroka ramena , jak ko zemlja“ . Taj kričilac  šume u pjesmi je „oširok“, ne samo fizički. Darinka je pričala.Vratio se Veliir s posla,  a Mileva plače „Šta je, Mišure?“ „Ne da  mi majka na matine“. „Spremi se, idem ja s tobom “.

I jedna sitnica, ne bez dubljeg smisla: u prvoj verziji  bili su “jošici”, zatim  ih zamijenili “guštici”, a devedeset i pete, kad sam pravio konačnu verziju pjesme, pojavile su se “guštare”, svojim teškim i tamnim dostojanstvom dorasle kurjacima, dok “jošici” i “guštici” uz vukove djeluju kao tenorići uz basove. Nekad prođe tridesetak ljeta dok ti pod pero ne sleti prava riječ.

Najviše mi se sviđa dvosmislica koja drugoj strofi daje dubinu: ne zna se pouzdano koga dozivam. Izričit smisao  kaže da dozivam oca, ali šta ako dozivam i  Savaota da odemo “itar lov loviti” i iskorijenimo kurjake kao grešku u tekstu svijeta? Šta ako se taj doziv prevashodno odnosi na Savaota, jer kad oca zivkam da “zatremo” vučju bit svijeta, ne tovarim li sebi i njemu na vrat pregolemu zadaću? Nije li Bog za to nadležniji? Ova značenja se ne isključuju: Otac je boštvo  u svijesti sina, Bog je opšti Otac.

Jedan  kome je bio poznat slučaj mog oca ovu pjesmu je shvatio kao dozivanje oca  da  „jebemo oca na majci“ onim koji su ga ubili. Ali najvrednije u pjesmi  jeste čežnja da se priroda skroji po ljudskijoj mjeri, želja da se metodično,  “kurjak po kurjak”, zlo iskorijeni iz svijeta u kojem su njini drugovi ibeovce smicali  kao u ratu  đikani muslimane.

U pjesmi iskrsava nabujala samosvijest mladića koji bi na nebesima ”Savaota dohvatio”. Možda su u toj slici crveni tolmači vidjeli prijetnju osvetom ? Ali se prostim okom vidi da se radi o mladićkom slavljenju sebe,  o uživanju u sebi, u snazi kojom si naliven. U temelju tog stiha je humorna fraza iz govora: ”s neba bi kačamaka dovatio”, kako se u mom kraju govorilo o dugaljijama, kao o milcajcu Žižiću iz Lekovine.i ako Boga  staviš  umjesto kačamaka, znaš da nisi bez talenta!A čitalac nek provjeri koliko u pjesmi stvarno živi sve što sam kazao.

Ova pjesma, pisana noću, kad su zaspali mojih trinaest cimera iz doma Rifat Burdžović Tršo na Obali, imala je treću strofu, koju nije valjala, i jer je u dvije strofe rečeno sve. I ne zna se je li pisana ijekavicom ili ekavicom, a sav život sam zalud čeznuo da napišem takvu knjigu pjesama.

*Zabranjeno je kopiranje i korišćenje objavljenog sadržaja bez saglasnosti redakcije portala Aktuelno.me i autora teksta