Marko Vešović SVAŠTARA: Bardova pjesnička veličina

Za aktuelno.me

Piše: Marko Vešović

Zla kob pjesništva Jevrema Brkovića je Jevrem Brković: kad počne o sebi, zbogom pameti! Iz knjige u knjigu objašnjavao je sebe “kao da objašnjava nov planetarni sistem“, što rekao Ivo Andrić, pravio bronzane odljevke velikana koji bi, da je sreće – i da se u Montenegru takvima odaju priznanja po zasluzi – opjevan u bronzi, odavno krasio najveći trg u Podgorici.

Isprazna, nekad i do komike šuplja retorika u golemom dijelu njegovih pjesama, koje točno opisuju njegove riječi “lirska pljeva“, posljedak je napuhivanja vlastitih emocija, primisli i slutnji koje, naravno,  moraju biti dorasle predstavi te “već sasvim povijesne ličnosti” o sebi samoj. Dva primjera.

U pjesmi Ne družiti se s filozofima Jevrem Brković kaže da ga je jedan “prijatelj iz noćnih šetnji” ubjeđivao “iz noći u noć / da u vaseljeni osim nas / nema nikog živog i čovjekolikog”, a kad mu je dukljanski Bard povjerovao, tu je bio “kraj našem prijateljstvu”. Zašto? „Uplašio sam se i razbolio / Od strašne kosmičke samoće, / Od paničnog straha da smo sami / I da smo ovakvi. / I sada / Svakonoćno patim i sanjam / Svoju ogromnu pustoš,  / Svoje usamljeničko ludilo, / Svoje kosmičko prokletstvo, / Tu strašnu kosmičku nepravdu / Da nas nigdje nema sem ovdje gdje smo“.

Bard je veoma kuražan i nikad se ne boji ironične reakcije čitalaca: u svaku svoju žvrljotinu gleda kao majka u jedinca, i nije u stanju da tuđim očima procijeni ono što škraba, jer, kad bi imao tu sposobnost, ne bi mu bilo teško zamisliti podrugljive grimase koje na  licu čtaoca sa ukusom izazivaju stihovi gdje od svog čuvstva pravi prvomajsku paradu, ali bina mu nije Beograd već vasiona: manja bina mu očito ne paše.

Ovaj odlomak priziva Floberovu opasku: “Riječ je stroj za valjanje koji razvlači osjećanja”. Ispod Bardovog valjka veoma često izlaze ovakve pjesme: nikog kao njega Konavli ne tište, niko se kao on ne stidi naših pljačkaša, nikog kao njega ne izluđuje kosmička samoća, a ako nismo sposobni povjerovati u „ogromnu pustoš“ i “svakonoćne patnje” zbog “kosmičkog prokletstva“ i “strašne kosmičke nepravde“, ako se smijemo njegovoj  tvrdnji da se razbolio „od paničnog straha da smo sami“ u svemiru, utoliko gore po nas: to je dokaz da je Jevrem po svemu iznad nas, a pošto očito želi da čujemo njegov govor sa te visine, prisiljen je vikati,jer ima nešto važno da nam ukuca u glavu.

Ne radi se o stvari koja se može desiti svakom pjesniku: otkažu ti ukus i osjećanje mjere i do komike naduva svoje emocije. Ovo je u Barda pravilo, ne iznimika: ako svoja osjećanja ne digne na kub, misli da nije pjesnik, čemu je kriv i golem talenat za divljenje sebi: Bard u svojim pjesmama “samoga sebe sladi”, kako bi rekao Zogović. Jevrem sebe gleda kao ona bosanska majka koja o svom sinu kaže: “Bože, kad je meni ovako mio, kako li  je tek cijelom svijetu!“

Kad bi imao ukusa, to bi divljenje ostalo van pjesme kao privatna stvar, ali Bard svoje divljenje sebi rado dijeli sa čitateljima, ne samo zato što je neobrazovana osoba i stoga žrtva vlastitog neukusa, već i zato što je bolesnik koji sebe ušmrkuje kao njegov sin Balša kokain, ali i zato što je skriboman koji se, kaže Kundera, “i poznaje po tom što nam nameće svoju ličnost“. Tačnije svoju genijalnost.

Kad sam u napadu mazohizma iščitao 15 tomova njegovih sabranih pjesama, dugo se nisam oteo dojmu da sam, kao kroz zagušljiv oblak, prošao kroz džinovsku laž temeljenu na aksiomu: to  je čoek mimo ljude i sve je njegovo mimo ičijeg, u čemu se ogleda i pravi Montenegrinjac, ali onome ko zna kolik je nitkov Jevrem Brković, ovo  djeluje i suludo i groteskno.

Evo i odlomak iz njegove poeme „Zidanje i razur Kule Ozrovića“: pošto je dotičnu kulu opisao kao Kulu Mimo Kule, mora da se sjetio da bi ga stvarna kula, ona u Seocima, kakva je po sebi a ne po Bardu, mogla ugnati u laž, pa je dodao: „ Kula Ozrovića je danas bez volta i jednog stubišta! /Bez zida oko kule! / Bez stražarnica na zidu! / Bez puškarnica i odžaklije! / Bez sedam kamara! /  Bez dva ognjišta! / Bez popločanog dvorišta!

Divni stihovi, u album da ih metneš, rekao bi Fjodor Dostojevski, ali šta se desilo sa popločanim dvorištem? sa dva ognjišta? sa sedam kamara? sa odžaklijom? sa trinaest puškarnica? sa zidom oko kule? sa stražarnicama na zidu? sa voltom? sa jednim stubištem? Kriva je skromnost njegovog oca koji „preudesi kulu i reče: da ne odvaja od drugih kuća, / mora se s vremenom i narodom,  / ne može se više mimo svijeta!“

Šteta. Zaista suva šteta. Sve do socijalizma moglo se mimo svijeta, ali to je bilo i bitisalo,  i dođe ti da pustiš suzu kad pomisliš koliko bi nam, danas, valjala ta Kula Nad Kulama da nije, Novičinom krivicom, ostala bez sebe. Da u demokratskom vaktu ljudima ne bode oči, a Brkoviće ne optuže da nisu “s vremenom i narodom” nego hoće, kao vazda, nešto “mimo svijeta”, Novica Brković, čuvar Titinog zatvora, Kulu je lišio i popločanog dvorišta! i volta! i stražarnica na zidu! i puškarnica! i odžaklije! i zida oko kule! i utulio jedno od dva ognjišta! i uklonio jedno od dva stubišta! a koliko! sad u njoj! ima kamara! Bard ne kaže! ali ih više nema! sedam!

U svoje i u ime Dukljanah svih i svuda, izražavam bezodvlačno divljenje toj kuli, ali će u priču o njenom “razuru” povjerovati jedino odrta budala, a takvom čitaocu  se ovi stihovi i obraćaju, oni su mu ciljna grupa, što Jevremu nije prvina već legitimni književni postupak: prijezir prema mogućem i vjerovatnom bitno je umjetničko načelo u knjigama tog skribenta koji brka laganje i maštanje. Nisu mu, izgleda, objasnili: maštanje vodi k istini, a laganje pravo u glib.

U knjizi Cole od Seocah Piper Vasilije Marković  kaže: “Sa okupacijom Crne Gore, austro-ugarska, švapska soldateska (…) braneći se od odmetnika i komita pristupila je gradnji policijskih postaja i u Piperima. Jedno od zdanja takave namjene okupator poperi i u Seocima, na imanju Marka Jovanova Dakića. Zdanje te policijske postaje utvrdiše obzidom (…) sa dvije isturene stražarnice.

Kad švapskoj okupaciji dođe kraj, Marku Jovanovu osta postaja na raspolaganje, naravno prazna. On je neznatno preudesi za stanovanje, s tim što u donjem dijelu (izbi) napravi smještaj za stoku. Kako nije imao muškog potomstva, pred kraj života prizva sebi dvije najbliže rođakinje koje, uz imanje, naslijediše bivšu švapsku postaju. Ona nestašnija našljednica, nakon kratkog i neuspjelog bračnog izleta do Bjelopavlića, posuvrnu se u Seoca, kako je već navedeno, i privolje udovca i bivšeg dobrovoljca srbijanske vojske (Jevremov otac –  M.V.) da joj bude novi izabranik. Dakle, nikakvog zdanja sa četrnaest odaja, nikakvog prađedovskog i đedovskog neimarstva bedema, stražarnica i puškarnica“.

Kad sa činjenicama suočiš ovu poemu o kuli iz pera kulova iz Pipera, dobiješ njegovu na srž svedenu poetiku i autoportret lažova kakvih će u Montenegru biti dokle teče sunca i mjeseca, a ovaki se rađaju, bojim se, jednom u dva stoljeća. U mnogim pjesmama  Jevrem pjeva o toj kuli, pa bi ga možda trebalo zvati Kulaš, uz to kaže da mu je predak Sefanica Crnojević, da mu je pretkinja jedna plemkinja iz Dubrovnika koja mu ostavi „biljeg gospodstva veljeg“, da je potomak poljskoga kralja Vladislava Jagelonskog, mada mi u Podgorici vele: „Prije narodnog heroja Sava, Brkovići nisu postojali u istoriji. Hajde, nađi jednog, dobićeš dukat“.

Mogao bih, bar na na pedeset strana, i ne s malim zadovoljstvom, pokazivati da je ista moralna ništica i neviđeni lažac Bard iz sabranih mu djela, Bard  iz Crnogorskog književnog lista i Bard podgorički građanin, koji sebe vidi „kao već  sasvim povijesnu ličnost“, ali dva primjera biće dovoljna da osvijetle glavnu stvar: njegova mašta često liči bačvi koju, nakon brodoloma, na burnoj pučini, bacaju tamo-ovamo talasi egomanije i grandomanije pravome Montenegrinjcu bezmalo urođene. Ta grandomanija nudi, umjesto poezije, proglase sa uzvišice, stoga često završava u nehotičnoj autoparodiji ili čak lakrdiji koja veli da se u njemu pjesnik neće oteti iz šapa bolesnika, ako se može zvati bolešću ono od čega boluje bar 90% potomaka nemanjićke vlastele u „srpskoj Sparti“, ali ne svi u toliko akutnom obliku.

Stoga sam, nakon prvog čitanja sabranih mu pjesama, opet listao njegove knjige, zbog onog istinskog, zasutog lavinom svakovrsnih laži, onog što je umaklo verbalnoj pozi i retorici bez ikakvog pokrića, ili što se, ne znam kojim čudom, otelo neukusu. Zastajao sam kod dobrih pjesama potisnutih u pozadinu, u ukupnom dojmu čak ućutkanih lošim pjesmama, neuporedivo brojnijim i glasnijim, da osjetim vrline zasjenjene mnogo raznovrsnijim i grlatijim manama.

Ponovnim čitanjem obilježenih i pjesama i stihova Barda sam branio od Barda, čak u maločas citiranim recima o kosmičkoj samoći ima dobar stih: „i da smo ovakvi“. Njegov „panični strah“ „da smo ovakvi“ sadrži iskru prave poezije. Ali, često, najuspjeliji stihovi obasjavaju, snažno kao reflektor, svu izražajnu, intelektualnu i moralnu bedu u ostatku pjesme.

Koju je pisao neobaviješten i neobrazovan, što znači i ukusa lišen, često polupismen, nekad i nepismen insan nevelikog talenta i skromne pameti, vječito opsjednut sobom, nekad hvalisav do maloumnosti –fanfaron koji mi je odavno poznat iz Matavljevih „Bilješki jednog pisca“ – nekad naduven do tugaljive komike, koji uživa samog sebe kao kokain sa kojeg nema nade da se skine. Jevrem Brković je „površinsko biće huke i sujete“, kako bi rekao Lalić, koje će, robujući svojoj predstavi o vlastitoj veličini, provesti život u kavezu bez rešetaka. To samo grob ispravlja.

P.S. Jednom, s Veljkom Bulajićem, pričam o knjigama koje je Jeksi pisao u Zagrebu. “To i nisu neke knjige,” veli. “Kako će biti kad su podređene Ješovoj predstavi o svojoj nenadjebivoj veličini. To je pisao Hamlet u progonstvu. Brka progonstvo i bijeg, rekao bi jedan ruski pjesnik. A vidjeti Ješa kao Hamleta najmanje je što špijun iz Piperah duguje sebi. Ali pjesnik iz Seoca nije sav za bačiti”. “Umije da ukreše pravu pjesmu?” “Nije da ne umije”. Filipe Višnjiću, beše li teško u Srbiji biti pesnik? –pita Ješo. To je dobar stih, ali ga u njegovim sabranim djelima nema: tu pjesmu je izbacio kad se deterdžentom koji miriše bijelo, kako bi rekla jedna reklama,  prao od  Srbina u sebi i pravio reklamnog Ješa. Dodajem: sve što sam od Srba trajno usvojio, a to nipošto nije malo, sad mi je dobrodošlo. Pomaže mi da budem pravi Jugoslaven.Dok budem Jugosloven, ostaću i pravim pjesnikom.

*Zabranjeno je kopiranje i korišćenje objavljenog sadržaja bez saglasnosti redakcije portala Aktuelno.me i autora teksta