Marko Vešović
1. Idem od Principovoga mosta, ulicom Pariške komune. Sve je kao na javi. U štiklama sam koje na asfaltu neprijatno odzvanjaju. Podne je, ali je ulica prazna kao da je ponoć, čak i moje potpetice zvone kao u ponoć, od čega me podilazi mala jeza. Osvrćem se oko sebe: nigdje nikoga.
Na golom drvetu, koje je nalik na kesten, ali je mnogo niže, stoje dva gavrana, kakve sam gledala kad sam kao dijete ljeti išla rodbini u selo Lipu kod Kreševa. Gavrani su tako nepomični da me hvata strah: ako bi me onim ukočenim pogledom gledali malo duže, postala bih, tako mi se čini, nepokretna kao leš, zato ubrzavam korak da im se što prije maknem s očiju.
K meni ide visok čovjek s mulatskim tenom i s punim naručjem hljebova. Svježih. Mirisnih. Bijelih kao snijeg. Sva se ulica razmirisala. Isto kao kad rano izjutra, dok još nema ni ljudi, ni auta, ni mirisa benzina što iza njih ostaje, prođeš kraj Velepekare, pa se u tišini miris hljeba nadaleko čuje, milina jedna.
I, mada govorim kruh, kao i moja mati, u snu je to bio hljeb i nije mi bilo neobično. Isto kao kad smo, o ljetnjem raspustu, išli kod moje svekrve u Crnu Goru, pa i ja, dok smo u Bijelom Polju, riječ hljeb prihvatim da se ne razlikujem od okoline.
Čovjek koji mi ide u susret razdijeliće hljebove ne znam kome, jer ulica je i dalje pusta, ali znam da nisam među onim kojima su ti hljebovi namijenjeni. I taman kad sam htjela produžiti dalje, mulat poče da baca hljebove iza sebe, kao da hoće poniziti ljude koji će naići: moraće ne samo da se saginju kako bi ih digli sa asfalta, nego će početi oko tih hljebova da se otimaju, možda i da se tuku. Od nekoga je zadužen da dijeljenjem hljebova napravi od naroda stoku, zato ih razbacuje, nasumično, objeručke, pored sebe i preko sebe.
Pružam ruke koje su malo duže nego na javi i hvatam dva hljeba: toliko su vrući da su slijepljeni. Čovjek nastavlja razbacivati hljebove, a ja razmišljam bih li uhvatila još koji? Malo me sramota, znam koliko je gladnih u Sarajevu, ali je ulica još prazna, ko zna kad će naići ti čijim ustima su namijenjeni hljebovi koje visoki mulat ne prestaje razbacivati. I, uvjerena sam, kad bih uhvatila još koju veknu, to niko ne bi vidio.
Jer razbacivač hljebova se ne osvrće na mene, a okolo je pusto. Ko zna kad će mi se ovakva prilika opet pružiti? Pa hvatam još dva. Sad imam četiri hljeba koje držim na prsima, kao školski dnevnik kad se penjem u razred. Ali ne znam kud ću s njima: svijet će me gledati dok budem prolazila ulicama, gladni će blenuti u moja četiri hljeba, a nemam ih ni u šta sakriti, pa kako mogu proći kraj tolikih očiju – nisam ja Ćelo.
Ćelo je, u ulici gdje stanuje Mirjana, jednom kupio jagnje, ispekao ga, navukao piva i viskija, pa sazvao jarane da se goste na terasi, pred očima gladnog komšiluka. Jeli vruću jagnjetinu, zalivali je pivom i viskijem, jer je slađe kad jedeš i piješ pred ljudima koji preživljavaju o ajnpren-supi.
Gleda ih Džafer pa kaže: “Tpu, otac ga njegov. Ono musliman? Nije to nikakav musliman kad ne zna ono što je svak od nas znao još dok smo bili pićuladija: kad kupiš voće i nosiš ga kući, sakrij ga u nešta da ne vide komšijska djeca, ako ne možeš da im odvojiš od toga voća. Tpu, otac ga njegov!”
Nisam Ćelo, mislim se, pa je najbolje da te hljebove odmah pojedem. Sjećam se da je jednom Sidran pričao Marku kako je kod Gorana Kovačića našao izraz “hljeb kruha”. Tu bi “hljeb”, veli, bio mjera za količinu, a “kruh” je naziv za masu, za tvar od koje je hljeb napravljen.
Ako odmah ne pojedem te hljebove kruha, stići će me kazna, ne znam kakva, ali sramotu neću izbjeći. Gledam okolo tražeći skrovito mjesto, prolazim kroz Begovu džamiju, gdje ugledam tri čovjeka, sijeda kao ovce, a jedan pita: ”Jeste li vi muslimanka?” “Jesam”. Čovjek mi po očima vidi da lažem, pa kaže: ”Danas, koga god u Sarajevu pitaš je li musliman, svak veli da jeste.” “Pa šta ćete kad su Srbi i Hrvati davno otišli iz grada, a ostali samo Muslimani.”
Poslije, budna, sjetila sam se da je Marko rekao stranoj novinarki, mislim da se zvala Linda, i bila je iz Nju Jorka: ”Ja danas, naravno, jesam Musliman. I ostaću Musliman sve dok ih Srbi budu istrebljivali”.
A znaš li gde su Marko i Linda nastavili intervju? U našem kupatilu. Tu je bilo najsigurnije. Sjedili u kadi, na jastucima, znaš sama koliko je velika. Marko mi je rekao: djevojka se stalno trza od eksplozija, jer je došla iz normalnog svijeta, a mi smo na granate ogugali. I odvede je u kupatilo.
Idem dalje i padne mi na um crkva Svetog Ante: tamo ću se skriti da ove hljebove ili kruhove, đavo će više znati šta su, na miru pojedem. Dolazim do platoa pred ulazom u crkvu, a dva franjevca mi kažu da ne mogu unutra. Obojica govore istovremeno kao sa pozornice ili kao u kakvom recitalu: “Zaključano je”, vele, “nema mise.” “Kako nema?”, čudim se ja, “pa upravo je vrijeme za misu.» “Tako, nema je”, ponavljaju kao sa bine, glasom koji kaže da mise nema za mene. Zagledam se u njih, a na čelu im krstovi ispisani nekom bojom, kao od mastiljave olovke, čime li.
“Mama, neću! Neću, neću, mama!“ – budi me Ivana: uspravila se u krevetu i kroz plač viče da neće – ko zna šta je sanjala. Milujem je i smirujem.
Kasnije sam se, misleći o svom snu, sjetila otkud u njemu gavrani. Prije otprilike godinu, možda i mnogo manje, niste ti i Marko jedini kojima je mjerač za vrijeme poludio, jedna prijateljica iz škole pričala mi je kako je vidjela na ulici gavrana koji čupa meso sa otkinute ljudske ruke.
“Baš gavrana?”, čudim se ja. Otkud oni u Sarajevu? Ona je gradsko dijete, nije imala kao ja rodbine na selu da u djetinjstvu, preko ljeta, nauči razliku među pticama i mada je rekla: “Baš gavrana”, po svoj prilici radilo se o vrani.
Sjetih se i da sam negdje, valjda u Samardžićevoj knjizi o Mehmed-paši Sokoloviću, čitala kako su majke u Bosni svojim sinovima, kad su kupljeni za adžami-oglan, da bi ih spasile od vođenja u Stanbol, sokom neke otrovne trave ispisivale krstove na čelu. Koji se nisu mogli ničim izbrisati.
2. A meni iziđe pred oči krstić istetoviran na nadlanici moje punice Marije, običaj, kako sam donedavno mislio, iz kreševskoga kraja, gdje je rođena. Taj krstić koji mi je, otkako je znam, djelovao jako dirljivo.
Marija je umrla od granate koja je 13. septembra 1992. godine, oko devet sati izveče, pala na strminu prekoputa prizemne sobe gdje je spavala sedmoipogodišnja Ivana. Tresnulo je kao da je projektil pogodio u sobu. Mene nije bilo kod kuće: imao sam književno veče, čini mi se u opkoljenoj Dobrinji.
Kad su Gordana, baba Marija i tetka Ljilja uletjele u sobu, od prašine se nije vidjelo ništa: tačno pedeset i šest gelera – kasnije sam ih izbrojio – poderali su zidove i plafon sobe. Na krevetu je Ivana ležala nepomično.
U taj čas je Marija, srčani bolesnik, doživjela stres od koga se nije oporavila: sutradan su je odveli na kardiovaskularno odjeljenje, a umrla je mjesec dana kasnije. Ivana je ostala neogrebana, a ležala je nepomično zato što je eksplozija nije probudila – toliko je tvrd prvi san u djeteta.
3. Nikad se nisam pitao šta znače krstići utetovirani na šakama Kreševljanki. Kažem Kreševljanki, jer među druge bosanske katolike nisam zalazio, a išao sam desetinama puta u Kreševo i na Lipu i u selo Gordanine tete Jelke kojem sam ime zaboravio. I nisam nikog pitao zašto Kreševljanke, pa i moja punica Marija, imaju krstić na šaci, dok mi prijateljica muslimanka nedavno nije rekla: „Šta misliš, zašta će onaj krstić na rukama bosanskih Hrvatica sa sela?“ „Mislio sam da to ima samo u Kreševu.“ „Ma ne, kakvi. To je Hrvaticama ostalo iz turskoga vakta. Utetoviraju krstić da se Turčin“ – prstima je u zraku naznačila navodnike – „ne slakomi na njihovu ljepotu i, nedajbože, ponudi im brak! Jer koji bi ondašnji Turčin, ili musliman, kako hoćeš, pristao da proživi svoj vijek sa tim krstom pred očima?“
4. Gordana i ja smo, iza rata, prestali ići u vrlo drago nam Kreševo, možda meni draže nego njoj, jer me vezivalo za Andrićeve fratre. Priča U musafirhani, govorio sam studentima prije rata, možda je najbolja od svih Andrićevih priča. Jednome starom fratru, koji mi bio isti fra-Petar, išao sam u posjet, u njegovu ćeliju. Ne sjećam se šta je pričao, ali nisam zaboravio kako sam očekivao da se najednom oglase fra-Petrovi časovnici.
I pamtim da je Gordana kazala svome rođaku Peru Lončareviću (ni njega nema više): „Treba svaki dan da barem jednom poljubiš ženu, kako bi ostala mlada“. Pero je odgovorio: „Ih, ako je tako, sada moja žena ima sto i dvadeset godina. Poljubio sam je jednom: na vjenčanju!“
O razlozima zašto iza rata nismo odlazili tamo, istodobno jednostavnim i zamršenim, ne bih ovdje, jedino ću se sjetiti kako je, u vrijeme kad je Tuđman pritekao Miloševiću u pomoć bojeći se da ljevorečki Musolini neće moći sam da uništi Bošnjake, jedan Gordanin rođak sa Lipe kazao: „Pa i ovi muslimani, phe. Ko zna šta će na kraju biti s njima!“ Ni Gordana ni ja nismo više imali volje ići tamo gdje se može serbez reći: ko zna šta će biti s cijelim jednim narodom.
5. Jesmo, doduše, otišli kad je umrla Luca, Gordanina sestra od tetke, ali od svega pamtim dvoje. Da je njen muž Jerko Jukić, Hercegovac – i on je umro nedavno – kazao da njegova rodna kuća u Hercegovini “još stoji uzgor“. Jerku je bilo drago kad mu je pisac rekao da će te riječi zapamtiti. Danas sam siguran jedino u to da mi nije moglo biti dosta Gordane i moga srpskohrvatskog jezika. I negdje sam već zapisao, prije njene smrti, da će mi, u samrtnom času, biti najžalije što više nikad neću moći da čujem ni jednu riječ mog jezika. To je jedini raj iz koga me niko ne može izagnati, kazao sam u pjesmi.
Nisam zaboravio, a Gordana je to znala mnogo bolje od mene, koliko je Jerko volio Lucu s kojom nije imao djece. I znam da nije mogao biti običan čovjek s tolikom sposobnošću da voli. Vjerujem da je Luca umrla srećna.
I Gordana je na samrtnoj postelji znala koliko je volim, mada me grize što nije uvijek bilo tako, a moglo je biti, pa bih joj danas mrtvoj šaptao: volio sam te više nego Jerko Lucu. Ona bi znala da je to istina. Jer sam pjesnik. I sjećam se da sam, gledajući snuždenog Jerka, pomislio da meni ne sljeduje, a možda sam si rekao ne patri, tužna sudbina udovca. Ali.
*Zabranjeno je kopiranje i korišćenje objavljenog sadržaja bez saglasnosti redakcije portala aktuelno.me i nosioca autorskih prava
Fantastično.