MARKO VEŠOVIĆ: Nešto kao dnevnički zapisi (15)

Za aktuelno.me

Piše: Marko Vešović

21.3. 2017.

MARIĆ VESNA  1950 – 2014

Mubera Isanović, arhitekta, slikar i pisac, poslala mi mejlom ovu pjesmu:

MISLIM, IMAM DUG

Danas je

Dan Nezavisnosti

i odjednom odlučim

da idem u posjetu Gordani,

da je obiđem,

tu je blizu,

iza Ciglana…

ali danas je neradni dan,

a ja ću ponijeti knjigu

Marka Vešovića

,,Bijeg na visoravan”,

pa ću iz te knjige

pročitati njoj jedan odlomak

i otvoreno priznati

da sam tri dana

novogodišnjih praznika

provela lijepo

uz ,,Bijeg na visoravan” .

Draga Gordana, nek me čuje

biće joj drago.

Idem u posjetu,

a na mramoru lijepo piše

Gordana Vešović

Marko Jugosloven…

Pogladim joj ime:

,,Počivaj u miru

prijateljice,

a ja ću se javiti Marku

četrnaestog marta

da mu čestitam rođendan.

Kraj marta

KATAVA JELENA  1925 – 1941

Na putu do Gordane vidio sam prosjaka sa plavom zakrpom na turu, pa se činilo da su mu hlače zakrpljene parčetom neba. Procvjetale su na groblju jagorčevine, koje prošlog marta nisam registrirao, i jednu sam pokušao presaditi u krtičnjak pored Gordaninog groba, ali je nakon dva dana svenula.

Trava se zeleni više nego što je neophodno, jer i ona zna da od viška glava ne boli. Vidio sam u snu lisicu sa sedam repova, istu onu koju sam sanjao prije četvrt stoljeća, pred smak Jugoslavije. I ponovo se udovac osjećao kao afričke životinje, internirane u zoološke vrtove Evrope, što znači različite stvari, možda ponajprije da je u meni još živ pjesnik, onaj na koga je iz riječi apstrakatan, apsolutan, psolviran, apsurdan, apstinencija, apscisa, apsida… režao aps.

9.4. 2017

HAJDAREVIĆ VERONIKA  1913 – 1956

Ivana mi javlja mejlom: „Kraj puta Sarajevo-Maglaj, a to je 121 km, ima 86 dzamija. Na svakih 1,4 km imas jednu dzamiju, da ne zafali. To su samo one koje se vide iz autobusa. Ja mislim da ni u Saudiskoj Arabiji nisu premasili ovaj rekord“.

A ja se sjetih citata, posuđenog od Jergovića, koji sam turio u pjesmu napisanu nakon što su Gordani otkrili rak: „Živim na Bliskom Istoku“. Odsada možda treba da vladavinu Sina Babinoga zovem džamiokratija.

10.4. 2017.

IRENA JEGDIĆ rođ. VINCER 27/IX 1905 –  17/VI 1942

1.Trinaest mjeseci nakon Gordanine smrti, Jovanki Manzalović, pola Srpkinji, pola Čehinji, divnoj ženici, pokušao sam se udvarati, bez uspjeha, naravno. Šedeset devet joj godina, ali ima mlade noge, jednom sam joj poljubio čarobno koljeno, a dlanovi joj nježni i mekani kao listovi salate. Ali sve je ispalo kao kad je, u mom djetinjstvu, Džika pitao Senku: “Da ti ne bi meni, slučajno, dala pičke?” “Ne bih za državu”, odvratila je pitana. Za mene, žena je najčešće kao more: što si u njega zaljubljeniji, ravnodušnije je spram tvoga postojanja. Na vrijeme, prije no što sam se posve zatreskao u nju, shvatio sam da se gledamo kao preko poplave. Koja se nikad neće povući.

Dragovoljno priznanje poraza još je jedan dokaz da sam Jugoslaven, a ne Crnogorac. Jer pravi Crnogorac nikad neće priznati da je pobijeđen. Kao što ni

pravi švaler nikad neće priznati da je spavao sa ženom, čak ni sa svojom. A pravi švaler nikad neće priznati da je spavao sa ženom, kao što ni pravi seljak nikad neće priznati da je dobro rodila godina. Poročni krug. Jer seljak jesam.

2. Nakon buđenja, dok sam spužvom prao umivaonik u kupatilu iz potkrovlja, sjetio sam se kako mi Gordana pričala da je, kao djevojčurak, gledala jednu fitmiju iz mahale gdje je rođena i gdje je živjela do udaje. Fitmija je namiguša, ali i smutljivica. Zauvijek sam upamtio Gordaninu rečenicu: “Seljanka sa kosom do po guzice“. I bio sam sretan što će ta mrvica nje živjeti u meni dok me ima.

Znam nju, kazao sam.To je ona što je imala dekolte do minđe dubok. Gordana se nasmijala. Ovo je djelimično moje, jer je pravljeno po stihovima Miodraga  Stanisavljevića:“Sve mlade Muslimanke /– naredio je General –ima da nose na haljama/ V izrez sve do pupka /– moj pobednički znak.”

Je li bila udata, pitao sam Gordanu. Jašta je. Još u šesnaestoj. E onda je sigurno znam. To je ona što je voljela reći: moja pica, ja joj gazdarica. Gordana se opet smije. Nisam tačno upamtio njene riječi, ali, otprilike, kad god bi tu žensku srela, mislila je isto: samo ne biti kao ona.

I ovo je mali prilog, jer nas pomalo grade svi, i najbolji i najgori, iz naše okoline, objašnjenju zašto je moja draga bila lišena ne samo talenta za koketeriju već i za spletkarenje.

I opet me zabolješe Sidranove riječi Gordani, jače no ikad: “Ti si sve ovo zakuhala!“  Ovo mu ne bih oprostio ni za hiljadu godina. Jer je deset puta više zaboljelo mene nego nju. Šta deset? Gordana je rekla: „Neka priča šta hoće.“ Zato joj je bilo neshvatljivo moje dugogodišnje vojevanje s lažovima. Neka pričaju šta hoće. Jest, ali ničim se ne bi mogao platiti merak s kojim sam ih devetao.

Maj, 2017.

SABINA JOVANOVIĆ rođ.VICIĆ 1906 – 1960

Sanjao sam kako grlim Gordanu –bila je nešto manja nego živa, i sva bijela, kakva nikad nije bila javi – i da joj kažem: „Znam da ću se probuditi, i da ćeš ti nestati, ali ovo mi jako treba“. Ostatak sna, koji je bio podug, zaboravio sam, osim svojih riječi: “Išao sam u Velešiće da tražim našu baraku, i nje, bezbeli, nema, jer nisam znao da nas dvoje još u njoj stanujemo.“

*Zabranjeno je kopiranje i korišćenje objavljenog sadržaja bez saglasnosti redakcije portala Aktuelno.me i autora teksta