Fantazije o slobodi

Piše: Lidija Vukčević Vučurović

Fantazija o slobodi i slobodarstvu započinje i prije Romantizma, sa svetom Prosvijećenošću. Razum, koji krijepi građanina više nego srce, okreće ga od boga i vraća prirodi. U njoj nalazi mjeru i uzore. Čovjek, kao biće majke prirode vraćen u svoje djetinjstvo, s pravom da promatra predmete naivno i čisto, započinje se igrati. Iznova otkriveno, igralačko, ludičko, promeće se u evropskim državama u osviještenog revolucionara koji zbacuje najprije plemstvo, pa u krugu jednoga stoljeća i građanstvo, kao habitus novovjeka čovjeka.

Čovjek je rođen slobodan, a posvuda je u okovima. Kazuje Rousseau koji stoji na razmeđi dviju velikih epoha povijesti i književnosti, između dvorske galancije  i građanske umjetnosti što slavi jedinstvenog  pojedinca, najčešće u ruhu mladog genija.

Mi smo, rekla bih, rođeni sapeti, a posvuda kao zvijeri plijen, namirišemo slobodu. Volimo krv revolucija. Otkad je fantom slobode zavladao, a to je čitavo stoljeće, otkad je Oktobar raznio slavensku duševnost i milosrđe, poneseni američkom paljbom svjetskoga policajca i zakonodavstvom koje propisuje ono što je za nas dobro i što je opće dobro, kažnjavajući svaki prijestup dogovorenog slova o tome, mi srljamo u slobodu.

Najprije u mladosti, žudeći za oslobađanjem svojih nagona, mi dopuštamo svojim strastima da nas slijepe i rušilačke, oslobođene iz kaveza konvencija, slobodne od kolektivne sreće, ponesu nad svu stvarnost fenomenalnog. Putovi do te slobode ne moraju biti  nužno opijati, alkohol ili droge. Strasti za putovanjima, otkrivanje Indija, eksperimenti u znanosti i umjetnosti, uostalom velika avantura avangarde, dopušta nam lažni osjećaj da je sloboda najprije ili samo prekoračivanje granica, izmicanje propisanome, uzmak pred svakim  konvencionalnim.

U naše vrijeme svi bi slobodu: iako je malo kolonijalnih naroda, i kad izađu iz tutorstva imperijalizma, najčešće biraju demokracije s licem despocije.

Ipak smo, reklo bi se, donekle živi. Živjeli mi i u našim tiranijama slobode. Koje prizivaju anarhizam, kao najviši stadij individualne i kolektivne utopije na djelu. Nije nam posve jasno iz njihovih maglovitih zamisli, kako bi funkcioniralo takvo društvo. Bi li životinje imale veća prava od ljudi, kako su već naumili njihovi gospodari? Hoće li našim životima zavladati zvjerinjak u kojemu se slave negativni heroji, ubojice i egzekutori, u svojstvu osloboditelja domovinskih ratova?

Jesu li slobodni mladci što zakrabuljeni hodaju ulicama prijeteći totalnom kontrolom nad elektronikom? Jesmo li uopće slobodni u tzv. informatičkom svijetu? Možemo li dalje podnositi manipuliranje kojemu smo izloženi? Hoćemo li se i dalje praviti ludi ne znajući za umjetno, virtualno izvedenu ekonomsku krizu? Jesmo li slobodni od ludovanja za zadnjim riječima medicine i mode, pretvarajući se da ne znamo kako smo svi do jednoga manekeni u njihovim nerijetko nakaradnim genetičkim i eugenetičkim eksperimentima?

Jesmo li spremni nadvladati osobnu sreću u ime vizije kolektivne simetrije?

Je li sloboda nešto samo po sebi imanentno čovjeku, nešto dano, što mu Gospodin Gore servira na pladnju želja uz svako svitanje ili se za nju valja izboriti, kako to preporučuju self-help priručnici, budno pazeći o kolektivnoj idolatriji  pa nas ujedinjuje pod imenima Armani, Pollini, ili A. Jolie? Koga mi zapravo želimo, za idole: uvijek nove maškare ili jednu istu ikonografiju muke kojom kršćanstvo podvrgava, podjarmljuje i sotonizira najveći dio čovječanstva? Jesu li vjerske dogme izraz slobode? Je li pravo glasa njena potvrda?

Pitamo li se mi i o čemu relevantnom, i o čemu bitnome a tiče se naših života?

Zašto nas cjelokupno američko javno mnijenje a potom i tri četvrtine ostatka svijeta salijeću svojim programima slobode i oslobođenja? U afganistanskim, iranskim, iračkim, sirijskim, libijskim, libanonskim, palestinskim ratovima, kojima nitko od slobodnih Evropejaca ne zna reći: Ne?  Zašto nam brbljaju o slobodi tih naroda koju podržavaju i brane bombaškim salijetanjem iz zraka ili flotama nosača aviona, kad svi dobro znamo da je riječ o neizmjerljivom bogatstvu tih zemalja u crnome zlatu ili plinu? Treba li reći reći da se radi o daleko starijim civilizacijama, koje imaju osobene sisteme življenja, koje zarad profita novoeksploatatori uništavajući njihova bogatstva „oslobađaju“ i od njihovog sui generis-a.

Jesmo li u Novom srednjem vijeku pa nam je strah od pakla zamračio duhove?

Nije li već i na  seminarskim diskusijama  riječ o tome kako je društvo obilja prispjelo na svoje rubove, i braneći egalitarizam, ustvari zaštitilo svoje vlastite imperijalističke vrtove od navale barbara?

U ovoj sedmici ponovo smo svjedočili novim mlataranjima prvog ministra. On da bi ostao na vlasti koristi sve manevre: hvali se kako je njegova vladavina otkrila depo instrumenata ukradenih na Čilipima za vrijeme rata 90-ih.

A o tome je još 2004. obaviještena službeno hrvatska vlast. Ili kaže da se tek sa njegovom vladavinom čiste računi prošlosti. Čudi da u istom senzacionalizmu ne spominje Filipa Vujanovića  koji je za vrijeme svojeg mandata  platio dvjestotinjak krava  Hrvatskoj koje su dopremili iz Župe dubrovačke vojnici tadanje JNA? Zar Dritan misli da su crnogorski građani dementni i da ne pamte događaje svoje najnovije historije?

Zašto smo izjednačili slobodu s pravom a pravo s pravednošću?

Tko sve ne želi biti slobodan? Robovi od gospodara, radnici od poslodavaca, metrese od industrijalaca, službenici od administracije, notari od biljega, homoseksualci od heteroseksualaca, moralisti od imoralista, estete od kičera, nakladnici od autora, bibliotekari od knjiga i čitatelja, pisci od cenzora, rodoljubi od domoljuba, globalisti od lokalista, kozmopolite od provincijalaca, djeca od staraca, starci od djece, siromasi od milostinje i socijalne države, građani od političara i politike, vegetarijanci od mesoždera, svežderi od anoreksičara, alkoholičari od psihoterapije, studenti od profesora, učenici od nastave, profesori od slabih plaća, ratnici od rata, sestre milosrdne od milosrđa, kršćani od boga, bog od kršćana….

Apsolutnu slobodu, kad mu ne može više nitko nauditi našao je u svom potonjem smiraju i Jagoš Marković, iznimni umjetnik teatra. Jedno od najuglednijih imena jugoslavenskog i postjugoslavenskog kazališta. Rođen je u Podgorici u porodici koja je s mojom u bliskim prijateljskim i kumskim vezama. Svi smo se radovali kad je rođen, 1966. Živo se sjećam sreće njegove bake Leposave koja je nama s drugog ćoška istog kvarta Njegoševe ulice uvijek nudila svoje savršene kolače. Jašo, kako smo ga zvali, rastao je u divnog dječaka: svi smo ga obožavali. Bio je blagorodan i znatiželjan, iznimno inteligentan. Već je u djetinjstvu počeo režirati. Otišao je rano u Beograd gdje je izgradio sjajnu karijeru. Tamo je i sahranjen u Aleji velikana. Ipak oko njegova imena lebdi jedna crnogorska žal: pripao je srpskom kulturnom krugu. Recimo da je utjeha što neće biti zaboravljen u zemlji u kojoj je rođen i u kojoj je umro, Crnoj Gori. Jašo je osvajao slobodu kazališnom gestom, teatrom koji je kao sva umjetnost, alternativa životu.

Tiranija slobodom viri na svakom ćošku, proviruje iz donjeg rublja, bubri kao kvasac u tijestu…Nameće se iz prava manjina, većina, obojenih, miješanih.. Lebdi s govornica, titra s radija. Mahom maldci prosvjeduju. Ne znaju točno zbog čega, nisu sigurni ni kome su upereni njihovi transparenti. Mitraljiraju jezikom ulice, pola ljudi pola kentauri, oni su možda najveća opasnost Novome poretku. Jer su  pravi protagonisti bespuća i manekeni zlovolje.

Nisam zapazila da se ikad govori o pravu na gradilište, ratište ili zgarište. Tim redom je socijalizam prešao u  za kapitalizam. Sloboda izbora čeka na ljude što oko prvoga u mjesecu čekaju u repovima zavoda za zapošljavanje ili petkom u repu za riblji rep kod udruge Bokci.

Oni neće stati u red za peticije. Ni glasati, ni protestirati. Za njima nitko ne stoji osim vlastite sjene. Oni nemaju kamo pobjeći jer su se njihovi vratili iz njemačkih fabrika i potrošili gastarbartejske mirovine.

Oni, ti pravi heroji, žrtve i krivci bez krivnje, oni se neće proglasiti egzilantima ili apatridima. Ako im i zabridi koža na tjemenu kad zasvira Internacionala, oni znaju da odsada do kraja vremena, pripadaju najvećem ljudskom bratstvu.

Bratstvu bijede, nemoći, nevolje, jada. Nitko im više ne može podvaliti u nedjeljnim litanijama svoje tirade o ljepoti slobode ili života. Potrošenih godina, urušeni usred svoje moći i u naponu snage,  pokošeni kao glavni neprijatelji krize, proglašeni za globalni kozmički problem broj jedan, njihove su glave postavljene na pladanj. Da bi ih pokusala još jedna prostačka pripovijest o nužnosti otpuštanja novih i novih hiljada radnika. I bog koji navodno visi u nebu kao ravnatelj zemaljskog orkestra ili paravan za novi oratorij, nije im nikakva utjeha. Bog kojeg ne tišti njihova muka, gluh je za njihov krik, slijep za njihov pakao i nije bog. Tek možda maneken nereda ili komesar zla koji se, samozvan, ušuljao u ljudsku povijest. Kojoj se ne sagledava kraj, koja je izvrnuta posuda nade, kojoj je sve ljudsko izvrnuto ruglu.

Sad je ili nikad čas, ponavljam s francuskim pjesnikom, za svjetsku revoluciju. Mi nismo spremni, no sloboda koja čeka, ona je spremna. Da izađe iz svoje uloge statistkinje. I postane prava jedinstvena nezamjenjiva heroina povijesne scene…