Dnevnosti

Piše: Lidija Vukčević Vučurović

Često mislim o tome kako ću vjerno prikazati tzv. malog čovjeka. Onoga koji se nosi s brigama, boleštinama, kreditima, zuboboljom, neposlušnom djecom, mrzovoljnim šefovima, starom kramom, snovima o novom stanu, koji ide u ribolov umjesto na godišnji odmor. Kojemu ne treba kritički prikaz aktualne političke scene: ta on je poznaje bolje od svakog analitičara.

No njegovo mi sepstvo pomalo izmiče: on je narogušen već u rano jutro. Ne samo što je posudio djeci svoj stari golf, nego nije promijenio ni šlauf na gumi bicikla i eto sad mora pješice tih pola sata do posla. Tamo ga čekaju kolege s uvijek istim pričama i tračevima. Ogovaraju jedni druge, mrse konce, podmeću jedan drugome, pritajeni zure u vretenaste noge nove spremačice.

Vidim ga kako odlazi na pauzu, kupuje slaninu i luk, pijucka i pivu. Mrači mu se od pomisli na ratove i na live snimke iz kojih izranjaju raskomadana tijela žrtava. Prisjeća se kako su u zadnjem ratu  mijenjali cigarete i rakiju s onima iza crte bojišnice i kako su za to doznali nadređeni. I kako su se izvikali na njih prijeteći vojnom policijom… Sad mora prožvakati dnevno stotine objava, gledati ukvašeno lice televizijskog dopisnika koji se javlja uživo iz ratom pogođenih područja.

Na svim se kanalima smjenjuju užasi. Najnovije su prijetnje neke tinejdžerke, učenice sedmog razreda, koja se  grozila svojim vršnjacima takvim gadostima da to nitko ne može prenijeti. Još je na beogradskoj klinici dobrostojeći klinjo koji je pobio desetak vršnjaka i portira. Nitko se još nije upitao, kakvo to društvo proizvodimo u kojem živimo horor preslikan iz američkih filmova.

Glavni tajnik UN svojom izjavom o jasnom kršenju humanitarnih prava u Palestini, razbjesnio je cionistički entitet, kako ga nazivaju hamasovci. No podatak da je samo u noći s ponedjeljka na utorak ove sedmice ubijeno sedam stotina Palestinaca svakoga tko išta misli i osjeća duboko uznemiruje i onespokojava. Danima Žozef Borelj kao predstavnik EU  traži humanitarnu pauzu za hranu, ljekove i energente, bez uspjeha. Pa koji je onda smisao te zajednice država, kad nema upliva ni u jednom odsudnom trenutku suvremene povijesti. Tko treba njene recepte o tome kako urediti pravo, ekonomiju, državu kad nema nikakvoga ugleda njena politika, niti posljeduje ikakvim rješenjima. Već se i službena Amerika oglasila zahtjevom Izraelu da prestane s invazijom. U svem svijetu, ali i u našoj regiji idu povorke podrške palestinskom narodu. Iako nije djelotvorno, brani temeljnu ljudskost. Naša iskustva s humanitarnom krizom u Vukovaru i Sarajevu, bolna su i obavezuju na solidarnost.

Jedan beogradski događaj koji je zgrozio javnost desio se nedavno. U kući koju je Draža Mihailović 1931.g. kupio u Beogradu, otvorena je njegova spomen soba i  otkriven spomenik koji je izradio  akademski kipar. Badava su ljevičarski aktivisti protestirali, badava objašnjavali kako je jedino Ministarstvo kulture ovlašteno za otvaranje muzeja. Ništa se nije moglo, naprotiv, orile su se četničke pjesme, čulo guslarsko pojanje. Akademik Matija Bećković, još jedna crnogorska posrbica, otkrio je spomenik i  izgovorio nacionalističku besjedu veličajući ovog kvislinga. Ovom događaju prethodila je akcija  četnički nastrojenih mladih ljudi „Beograd sme“  kojom su  po Srbiji, i posebno po Sandžaku gdje pretežno žive Muslimani,  postavljene desetine bilborda sa stiliziranim portretom Draže Mihailovića. Jedna od proklamiranih slogana bio je „Vratili smo se veri i naciji, kao što se Draža vratio kući“.

Duboko je tragična sudbina crnogorskog narodnog heroja Nikole Đurkovića kojeg su četnici, zajedno s njegovim drugovima, ubili na prijevaru. Potom su mrtva tijela Đurkovića i drugova iznijeli na trg u Herceg Novom, te nakon što su mokrili po njimu, pjevali i plesali svoje „Krvavo kolo“. Fotografiju kola je tajno snimio Luka Cirigović. Da apsurd bude potpun, u njegovoj Boki, u kojoj je rođen i odrastao,  u Kotoru postoji Kulturni centar koji nosi njegovo ime. No to nije sve. Nedavno je  tamo održana projekcija filma Heroji Halijarda, koji već kruži Srbijom. Film slavi četnički pokret i njegovu navodnu suradnju sa zapadnim saveznicima. Ima li ikakvog logičnog objašnjenja za ovu bezumnost, za ovo dvostruko ubijanje Nikole Đurkovića i drugova? Ravno osamdeset godina poslije?

Desio se nedavno i skandal pred crnogorskom ambasadom u Budimpešti. Netko je na zgradu nalijepio : Traže od nas prađedovi da dušmane išćeramo. No nešto je tu suspektno. Ako su to pisali anticrnogorci, zašto je napisano crnogorskim jezikom? Koje dušmane, od koga se brane autori neukusnog natpisa?

I dalje se u Crnoj Gori vode polemike oko popisa stanovništva. Mandatar   predlaže odlaganje za mjesec dana. Sve treba potvrditi Skupština. Kao i dopustite, nove anonimuse, mahom nekompetentne, za ministre 19 resora, a pored 4 potpredsjednika i mjesto zamjenika premijera, koje kao institucija uopće ne postoji ni po jednom zakonu.Za potpredsjednička mjesta izabrani su kandidati manjih, minornih stranaka, kako bi se brže-bolje iskrpila i postigla parlamentarna većina. A koliko tek podijeljenih resora! Koliki bi stali pod isti krov: rudarstvo i energetika, poljoprivreda, šumarstvo i vodoprivreda, turizam i ekologija, održivi razvoj i razvoj sjevera,  saobraćaj i pomorstvo, urbanizam, sedam resora a svi bi stali pod jedno, jedinstveno ministarstvo privrede; odvojeni su ministarstvo vanjskih poslova i evropskih integracija,  a posebno je i ministarstvo sporta i mladih – to je više nego očito  namještanje fotelja. U Hrvatskoj koja je znatno bogatija od Crne Gore Vlada ima 16 resora, koliko u Njemačkoj i Francuskoj.

Tko će i kada građanima Crne Gore razborito obrazložiti  čemu toliko ministarstava? Sudeći po biografijama predloženih ministara svi su oni visoko obrazovani, mnogi evropski đaci. No, zar nije apsurdno da ministrica kulture i medija bude doktorica fizikalne medicine? Koja je Crnu Goru  nazvala banana državom i javno se žalila kako malo putuje: što ona radi u takvoj vladi? Sastavlja itinerer za vlastita putešestvija?

I dalje zbunjuje i vrijeđa podatak o četiri tisuće državnih automobila koji nisu dovoljni vrhuški, nego traži još šesto novih. U Švedskoj dužnosnici nemaju ni desetak automobila, u Njemačkoj jedva tisuću, u Srbiji, koja nam je izgleda uzor, 6.244 službenih vozila, dok je državni revizor u ovoj zemlji ustanovio nevjerojatan broj od 31 tisuće tih vozila. Nijedna od vlasti u ovim zemljama nema potrebu opravdati, objasniti i podastrijeti troškovnik vozila, održavanja, benzina…

Tri mjeseca čekamo da se konstituira Skupština Crne Gore. Nema funkcije institucija, nema Vlade. Svejedno su poslanici u Skupštini uredno dobivali plaću, sve vrijeme, iako mnogi od njih imaju dva radna mjesta.

Tonino Picula kojem uskoro završava mandat, u svom je zadnjem izvještaju napomenuo da  Crna Gora nije zatvorila već šest godina nijedno od poglavlja, uvjete za prijem u EU. Oliver Verhelji govori o ozbiljnoj institucionalnoj krizi i političkoj nepredvidljivosti u Crnoj Gori.

Vraćam se svojem običnom građaninu, liku s početka teksta. On godinama prati i promatra, svjedoči ili sudjeluje u zbivanjima u svojoj sredini. To je ustvari jedna od regija preostalih nakon raspada zajedničke zemlje. Nastoji biti nepristrasan i razuman. Svašta je već iskusio: nepovoljne kredite, par-nepar vožnju, enormnu inflaciju, svinjsku i ptičju gripu, SARS…Ženine migrene i dijete, vlastite neuspjele prestanke pušenja, dječje bolesti i mačji kašalj. Umoran je i strepi hoće li dočekati penziju. Poslijepodne se odveze do imanja i uređuje baštinu. To ga jedino smiruje. Godina je loša i nema fruta.

Dok bere divlje šipkove srce mu grije pomisao kako će nabaviti mali motokultivator. To liči na riječ multikulturan, koja se često čuje na televiziji. I  prisjeti se u hipu koliko se budalaština naslušao, kolike su  udrobili u naše živote. Žena ga je poslala u trgovinu. Zna lijepo zašto. Ne radi lift pa joj se ne penje na treći kat. Dok promatra u dućanu nove znakove Stop inflaciji, sine mu ideja. Ovako bi trebalo naštancati nove znakove od čvrstog papira, sa znakom Stop. Pa kao policajci, podizati svaki puta taj Stop. Kad gnjave s paradama ponosa, pravima manjina, ženskim pravima, pravima djeteta. I kakvim sve ne pravima, a nikada nije bilo manje prava za sve te manjine nego danas. Zato će se zabarikadirati kad dođu popisivači. Ili će o ključanicu okačiti onaj znak što se vidi na hotelskim sobama: Ne ometaj. Odmaramo. Nismo dostupni. Upravo smo sletjeli na Mars.