Diplomatski rat

Za aktuelno.me

Piše: Lidija Vukčević Vučurović

Zadnju sedmicu ispunio je svojim neočekivanim zapletom i nejasnim raspletom diplomatski skandal između mojih dviju domovina, Hrvatske i Crne Gore.

Svaki nesporazum koji se među njima događa uznemiruje svakoga od nas koji živimo u objema sredinama i s pravom se smatramo jednakopravnim pripadnicima obiju tradicija i kultura. Možete misliti kako nam je bilo kad su zaratile ove dvije zemlje i kad smo se našli ni krivi ni dužni između dvije vatre, dvije politike, dvije vojne strategije. Mnogi su muškarci crnogorskog porijekla mobilizirani u Hrvatsku vojsku. Među njima i moj bratić, sin mog pokojnog ujaka, visokog časnika JNA. Bio je na ogulinskom frontu, i srećom, zbog već tada narušenog zdravlja, u pozadini. Kako je već bio završio obuku u JNA, bio je od koristi mlađoj vojsci. Zbog svoje je blage naravi bio je omiljen među novacima. Kad je kasnije završio  njegov kratki život zbog teške plućne bolesti, mnogi su mu sudruzi s bojišta odali posljednju počast na Markovu polju zagrebačkog krematorija. Vjerujte, to su mi bili najteži trenuci u životu. Nikad nisam preboljela njegov gubitak. Nemam rođenog brata i s njim sam bila vezana kao s najrođenijim. Povezivao nas je i Zagreb u kojem smo oboje rođeni i odrasli,  i titogradska  ljeta na Morači, i putovanja vlakom do Sutomora, nas dvoje i ostalih četvero: bratića i tri sestrične. Kajkali bismo u vlaku, govorili starocrnogorski među Samoborcima, sablažnjivali bismo moraliste pripovijestima o Razi Murovoj, ciganskoj ljepotici iz Stare Varoši…

Uživali smo podjednako posvuda: u Dubrovniku kamo smo odlazili još kao studenti, na Durmitoru gdje su Zoki i njegovi ljetovali, u priči o  hladnoj Sjenici gdje je služio vojsku, u zezanjima makedonskih bratića i sestrične o njihovu Štipu.

Sve nam je bilo blizu, sve pod nogu, sve uz srce, sve  u pamet…Najdraži su nam bili posjeti u Lješansku nahiju do mojih, ili do djedovskih imanja u Komanima, kad se slijevalo vino. Jednom smo se tako podnapili mastike da smo teturali do kuće svom dužinom Njegoševe ulice…

Kad se desio onaj strašni rat koji nas je sve obilježio, oba dijela moje obitelji, i mamina i ujakova, ostala je tamo gdje se našla, u Hrvatskoj, u Zagrebu i Samoboru. Kao što je u Beogradu ostala obitelj moje tetke, makedonske snahe. Svi  smo se mi u odsudnom trenutku odlučili više logikom srca nego logikom uma za sredinu za koju smo smatrali da joj pripadamo. Bez obzira što smo slutili što bi nam se moglo desiti. Neću dramatizirati, no neki su moji znanci prelazili ulicu da me ne bi sreli. Moja majka koja me rodila u Zagrebu, u koji je stigla 1948. na studij, planskom razmjenom kadrova između Zagreba i Titograda, čekala je četiri mjeseca domovnicu.  Rat nam je posve  raspolutio porodice. Svejedno, nije nam Hrvatska manje na srcu. Jer smatrali smo, nije isto Lijepa naša što i njena politika..

Upravo tako i sada, kad sam sudbinskim nalogom vezana za Crnu Goru. Moje mi je crnogorsko vrijeme dragocjeno: racionalnije je vidim nego u ranom djetinjstvu, hladnije sagledavam zbivanja, trezvenije promatram događaje.

Tako i nedavni nenadani spor oko Jadrana, školskog broda koji je porinut 1931. g. Prvo, tada je taj brod morao biti u vlasništvu Mornarice Kraljevine Jugoslavije. Poslije je dopao Mornarici SFRJ. I  bio ukotvljen u hrvatskim lukama. Za vrijeme rata 90-ih naći će se u vodama SRJ. I ostati tamo, jer je ona postala pravni sljednik JNA. Pa me čudi zašto hrvatska vanjska politika toliko zapomaže oko jedne starudije koja može biti samo ukotvljena negdje kao plutajući Pomorski muzej.

Drugo, neobično me čudi što se novopečeni crnogorski ministar obrane Dragan Krapović  obrušio na sadržaj teksta spomen ploče u Morinju na kojoj stoji, citiram doslovce:

Tokom velikosrpske agresije na Hrvatsku , ovdje je bio logor, tzv. Centar Morinj (3.10.1991.-18.8. 1992.) za zatočene hrvatske civile i branioce.

SJEĆAJMO SE ZLOČINA POČINJENIH

DA BI SE OSRAMOTILI IME I DUH CRNE GORE.

IZRAŽAVAMO ŽALJENJE ZA SVE PATNJE

KOJE SU PROŽIVJELI ZATOČENI

DA SE NIKADA NE PONOVI.

Ministarstvo vanjskih poslova Crne Gore

i Ministarstvo odbrane Crne Gore

                                           Morinj, 10.10.1022.

Smeta mu, kaže, što se spominje srpska odgovornost  a ne jugoslavenska, ili JNA, odnosno VJ, za ovaj rat. Pa taj čovjek, kao da se jučer rodio: cijeli svijet zna da je velikosrpska agresija bila uzročnik jugoslavenske tragedije, raspada zajedničke zemlje, a on kao osvjedočeni Velikosrbin, štiti Srbiju od nje same. I još jednom nezapamćenom u diplomatskom svijetu gestom, zabranjuje hrvatskom ministru obrane Anđušiću koji je bio u posjeti Boki, povodom Dana Hrvata, da posjeti navedeni brod! Pa to je presedan bez premca: prvo, po negostoljubivosti, drugo po odsustvu ikakvog diplomatskog ponašanja, treće, gledano dugoročno, povezao je Crnu Goru u rikverc, umjesto ka Evropi, prema srednjovjekovnim zabludama i litijama koje su ga i dovele na vlast.

Prvu javnu gestu isprike iskazao je 2000. g.  Milo Đukanović, kao“ žaljenje  i ispriku u svoje ime i u ime građana Crne Gore-Dubrovčanima i svim građanima Hrvatske- za svu bol i sva stradanja koju im je nanio bilo koji predstavnik Crne Gore u sastavu JNA“.

Bila je to prva takva gesta nakon one iz 1970. kad je Vili Brandt kleknuo  pred spomenikom Varšavskom getu za sve žrtve nacizma i holokausta.

Potom, ne zaboravimo, tu je časni primjer admirala Vladimira Barovića, Crnogorca, koji je radije počinio samoubojstvo nego da „puca u nedužan narod“.

Tu je i neistražena sudbina kapetana bojnog broda Krsta Đurovića, također Crnogorca, komandanta Vojno-pomorske oblasti Boke, koji je desetak dana prije napada na Dubrovnik zapisao “da ni po cijenu života neće učestvovati u takvom ratu“. Drugog dana agresije na Hrvatsku stigla je vijest da je Đurović poginuo u borbi iako se zna da je bio u helikopteru koji je srušen.

Za okupacije Dubrovnika iz Rijeke je krenuo konvoj  od 29 brodova Libertas, koji je nosio nužnu humanitarnu pomoć Dubrovčanima. Na njemu su bili poznati političari, umjetnici, intelektualci. Posebno treba istaći da su na njemu bili i gotovo svi ugledni Crnogorci iz Hrvatske.

Slavko Perović organizirao je u dva navrata veliki miting od 10 tisuća duša na Cetinju. Jevrem Brković Lovćenske straže koje su čuvale Cetinje od srbijanskih upliva. Pjesma nikšićkog poete Vita Nikolića Oprosti nam Dubrovniče postala je himna crnogorskih antimilitarista.

Malo je poznato da je većina mladih ljudi iz Crne Gore angažirana u TO uoči napada na Dubrovnik. I da ih je poginulo preko 180, a trostruko više ostali su doživotni invalidi. Crna Gora stidljivo govori o ovome, iako se radi o nedužnoj mladosti.

Treba znati da nije Crna Gora bila unisona, nego je bilo puno više nego se percipira antiratno raspoloženih građana.

Mnoge su stvari ostale nerazjašnjene iz ovog nečasnog razdoblja za crnogorsku povijest, Dubrovačkog ratišta. Prošlo je više od 30 godina odonda. Čas je da se otvore arhivi. Da se da riječ svjedocima. Da se gradi međusobno povjerenje. Da se ušutkaju novi huškači. Da im se nikad više ne da povijesna prilika za laži. Uime svih onih koji će doći, uime svi onih koji su već došli…