Crnogorski slobodari i patrioti protiv zla koncepta velike Srbije

Za aktuelno.me

Piše: mr. Novak ADŽIĆ, doktorand istorije

Službeno glasilo Kraljevine Crne Gore, u egzilu, »Glas Crnogorca«, Nej kod Pariza, od 27. jula 1919., godina izlaska 47, br. 75, na str. 4 obavljuje pismo Rada Krivokapića, crnogorskog emigranta u Parizu, koji je u Crnoj Gori proganjan, uhapšen i utamničen, te je potom uspio, sticajem okolnosi da izbjegne iz zatvora i od okupacionog srpskog terora. Rade Krivokapić je to pismo napisao u Parizu 31. juna 1919. godine. U njemu on navodi kako je od strane vlasti uhapšen, te da je tamnovao četiri i po mjeseca, da je mučen, ali i da je uspio pobjeći. Pored ostalog, on piše i ovo: »Čitava sela, naročito oko Nikšića su razrušena i opljačkana od strane Srbijanaca. Srbijanci zabranjuju i nošenje crnogorskog ruha, a naročito kape. Izrodi i plaćenici srbijanski uzeli su šajkaču, ili su na crnogorsku kapu stavili Petar I (P I)[1] umjesto Nikola I (N I). Međutijem, ogromna većina naroda, muško i žensko, stavili su kao u velikoj koroti crno na kapu, pošto im je zabranjueno nošenje crogorske kape. Narod je tim baš pametno rekao što misli o sadašnjem položaju Crne Gore«, navodi crnogorski patriota Rade Krivokapić.

(Citirano prema: “Glas Crnogorca”, Nej kod Pariza, god 47, br. 75, od 27. jula 1919. str. 4).

Tužbom državnog tužioca KSHS, okupacione državne vlasti, na cetinjskom političkom sudskom procesu (1920.), u postupku protiv 137 crnogorskih patriota-zelenaša, ustanika, boraca „Za Pravo, Čast i Slobodu Crne Gore“, pored ostalih, među optuženima, okrivljenima bio je i oficir crnogorske vojske Krcun S. Mitrović. U sudskom postupku, na glavnoj raspravi (konačnom pretresu), on je, u svojstvu okrivljenog, dao iskaz o Božićnom ustanku 1919. godine i vlastitom učešću u istome. Naime, optuženi Krcun S. Mitrović, prema zapisniku sa 8. sjednice konačnog pretresa pred Okružnim sudom KSHS na Cetinju, od 12. oktobra 1920. godine „priznaje da je išao u Italiju 15. februara 1919. g. iz Kotora. Iskrcao se u Medovo i tu bio dva mjeseca. Iz Medova je pošao u Gaetu, đe su mu rekli da će Crna Gora ući u Jugoslaviju sa svim svojim pravima, ako bude Jugoslavije, jer Narodna Skupština u Podgorici, nije riješila po volji naroda nego je Crnu Goru stavila pod čizmom Srbije… Priznaje da je u Medovo našao Krsta Popovića, Sava Čelebića, Dušana Vukovića i 400 vojnika, koji su ga odmah uzeli pod komandom i davali mu trebovanje za 1 ½ mjesec dana, đe su mu govorili da su poslanici Velike Narodne Skupštine u Podgorici, bili potplaćeni i da Crna Gora ostaje pod Srbijom okupirana kao što su bile Bosna i Hercegovina… Za vrijeme dok je bio u Medovo, oko njih je bila talijanska vojska. Iz Medova pošli su za Italiju u tri grupa. U prvu grupu bilo je 130 ljudi, sa kojim je komandovao Andrija Raičević. U drugu grupu bilo je 130-140 ljudi, sa kojim je komandovao Đuro Kapa. U treću bilo je 130-140 ljudi, sa kojim je komandovao Milo Petranović. Pošao je sa 2. grupom. U Italiji su se iskrcali u Formiju, đe su ih dočekali crnogorski oficiri od kojih poznaje poručnika Krljevića (Milana-prim. N.A), i Krsta Popovića i vojska koje je bilo od 300 do 400. Tu se je zadržao 1 ½ mjesec dana, đe su mu dali robu i drugo, a poslije je otišao u Gajetu. U Gajetu je bio jedan bataljon Crnogoraca, a komandant je bio Andrija Raičević. Od oficira iz Katunske nahije bili su: Dušan Vuković, Savo Čelebić, Jovan Nikolić, Savo Martinović, Milo Martinović, Ilija Bećir, Marko Popović, Luka Popović“[2].

Činjenice je da je, nesto kasnije, tokom 1921. godine došlo do izvjesne, pubune u crnogorskoj izbjegličkoj vojsci u Italiji, primarno u Gaeti (kad je došlo do polarizacije na pristalice i protivnike Jovana S. Plameneca), te da su italijanske vlasti pristupile razoružanju crnogorskih oficira i vojnika, označavale su, u osnovi, posljednju etapu u likvidaciji crnogorske izbjegličke vojske i političke emigracije na tlu Italije. Atilo Viđevano, pukovnik italijanske vojske, je po nalogu svoje vlade, odnosno, njenog ministra spoljnih poslova Karla Sforce, dobio zadatak da razoruža crnogorski odred u Gaeti. On je tokom marta i aprila 1921. godine bio u Gaeti da bi sproveo Sforcin nalog da se energičnim mjerama riješi pitanje crnogorskih izbjeglica i trupa u Gaeti.

Pukovnik Atilio Viđevano sprovodio je u djelo dobijeni zadatak razoružanja crnogorskog odreda u Gaeti, čije je pripadnke u manjim grupama upućivao u razna mjesta u Italiji. O stanju među Crnogorcima u Gaeti Viđevano je izvještavao Sforcu. Pukovnik Viđevano bio je u Gaeti i maju i junu 1921. godine i o tome izvještavao je Sforcu. Viđevano, pored ostalog, referiše da su pripadnici crnogorske vojske u Gaeti bili međusobno podijeljeni i suprotsvaljeni u različite tabore, da je dominirao nered i neposlušnost, te  da je od ukupno 1. 212 oficira i vojnika, njih 487 odlučilo da ostane u Gaetu, a da je njih 725 dalo saglasnost da odu iz Gaete i pođu u druga mjesta ili se vrate u Kraljevinu SHS. Viđevano je učinio prijedlog da crnogorski odred treba razbiti i rastrjerati na dva načina: prekidajući njegovo izdražavanje i slanjem preostalih vojnika i oficira u druge zemlje. Taj izvještaj pukovnika Viđevana upućen je Sforci, Rodinu i Badolju i nosi natum 28. maj 1921. godine. Potom je ministar rata u italijanskoj vladi Đulije Rodino zapovijedio svim područnim komandnatima da okončaju rasturanje crnogorskih vojnih formacija u Gaeti, Sulmoni, Paduli i Viktoriji. Njegova naredba predviđala je i protjerivanje tih crniogorskih izbjeglica iz Italije. Crnogorska vlada je preduzela nužne korake da spriječi realizaciju pomenute Rodinove naredbe. Ubrzo je Vlada Đovani Đolitija, u kojoj je ministar rata bio Đulije Rodino, a spoljnih poslova Karlo Sforca 21. juna 1921. godine podnijela ostavku, a 27. juna 1921. godine i Sforca je napustio svoju funkciju. Potom je formirana nova italijanska vlada na čelu sa Bonomijem 4. jula 1921. godine, a crnogorska Vlada je pokušala da od nje izdejstvuje da promijeni stav prema crnogorskim trupama u Italiji, ali u tome nije uspjela. Potom je krajem 1921. godine rasturena crnogorska vojska u Italiji i ako je crnogorska vlada formalno njen prestanak konstaovala 1922. godine.

General Milutin M. Vučinić je, kao ministar vojni i, docnije, Ministar Predsjednik, pokušao tokom 1921. godine sve što je bilo u njegovoj moći ne bi li se spriječila dalja eksalacija pobune i raskola među crnogorskim vojnicima i oficirima u Gaeti i ponovo uveo red i disciplina među njima, ali to je išlo veoma teško. Tako je 14. marta 1921. stigao s tim ciljem u Gaetu u svojstvu vojnog ministra, đe su grupe pobunjenih crnogorskih oficira i vojnika odbile da ga pozdrave i dočekaju zbog čega je on bio primoran ode za Formiju, a potom i za Rim. Takođe, sva nastojanja divizijara Milutina M. Vučinića od kada je preuzeo kormilo crnogorske Vlade u egzilu, da se spriječi rasturanje crnogorskih trupa u Gaeti i drugim gradovima, odnosno, da zaustavi njihovo raspuštanje i razoružanje od strane italijanskih vlasti nijesu donijela plodotvoran rezultat.

Naime, kad je formirana nova italijanska vlada 4. jula 1921. godine na čelu sa predsjednikom Ivano Bonomijem, crnogorska vlada u egzilu, koja je tih dana formirana na čelu sa divizijarom Milutinom M. Vučinićem, pokušala je da izdejstvuje podršku i pomoć za svoju djelatnost od nove italijanske vlade i da spriječi rasturanje crnogorskoih trupa u Gaeti i drugim mjestima. Divizijar Milutin Vučinić je gajio nade da u tim akcijama može zadobiti povjerenje i podršku Bonomijeve Vlade. Pokušavao je da vjeruje da je italijanska vlada promijenila stav u pogledu održavanja crnogorskog odreda u Gaeti, nastojavši da obezbijedi kredit za njegovo dalje izdržavanje. Svoja nadanja i očekivanja, koja su se, docnije pokazana nerealnim i koja su izigrana, divizijar Milutin M. Vučinić je izložio u pismu komandiru Krstu Zrnovu Popoviću, potonjem komandantu »Crnogorskih trupa u Gaeti«, koje mu je iz Rima poslao 11. jula 1921. godine. U tome aktu Milutin M. Vučinić obavještava Krsta Z. Popovića o promjeni italijanskog političkog kursa u odnosu na Vladu crnogorsku i Crnogorske trupe u Italiji, apelujući pritom na njega da utiče na crnogorske vojnike i oficire da treba biti strpljiv, da je položaj crnogorske Vlade poboljšan i da se do maksimuma izbjegavaju sukobi sa italijanskim vojnim vlastima. To pismo glasi ovako:

 »Gospodinu Komandiru Krstu Popoviću – Gaeta

Po svima Vašim izaslanicima vidim vaše veliko nestrpljenje i uzbuđenje. Razumijem vaš težak položaj, ali isti sada mora da je u mnogome poboljšan, jer vam je, kako me izvještava italijansko Ministavrstvo Vojno, otvoren kredit kod tamošnjih vaših dosadašnjih povjerilaca, te ste, u tome pogledu, u mnogo boljem položaju od vaših drugova u Rimu. Imajte strpljenja. Naš politički položaj, kao što sam Vam već saopštio, znatno je poboljšan, tako da sa te strane možemo biti potpuno zadovoljni. Nadam se, da će i novčano pitanje biti u najkraćem vremenu povoljno riješeno. S toga vam svijema ponovo preporučujem strpljenje, red i poslušnost, a prema italijanskim vlastima i vašim italijanskim drugovima najkorektnije ponašanje.

 Da ovo posljednje naročito naglasim, navodi me to, što sam izviješten kao da ima nekih koji podstiču na neispravnost i nesporazume prema italijanskim vlastima i vojsci. Takvim postupcima odmah stanite na put, jer nije isljučeno da ima i takvih, koji bi željeli da pođu svojim kućama, ali neće da to učine otvoreno nego bi radi bili izazvati kakvi konflikt te da svi na silu budete upućeni u Jugoslaviju. Ako zbilja postoji takvih agitatora, to mi hitno dostavite njihova imena. Za Kralejvsku Vladu je od velikoga interesa znati za svaki događaj u Crnoj Gori, pa, kako čujemo, da dolaze privatna pisma o tome kako se postupa sa onijema koji su napustili barjak i pošli u Crnu Goru, to mi odmah uputite svako tako pismo ili depešu, pošto se adresat sa sadržinom upoznade.

Predsjednik Ministarskog Savjeta,

Ministar Vojni: Divizijar Mil. Vučinić, s. r.«.

(Divizijar Milutin M. Vučinić – Komandiru Krstu Popoviću, Rim 11. VII 1921. godine, Komanda Crnogorskih Trupa u Gaeti, Arhiv izbjegličke vlade, Arhiv Crne Gore, Cetinje.)

Divizijar Milutin M. Vučinić je, u svojstvu ministra vojnog i predsjednika crnogorske Vlade, 3. avgusta 1921. godine »Komandi Crnogorskih trupa« u Gaeti uputio pismo, koje je odisalo optimističkim tendencijama. Ono je glasilo ovako:

»Još nije svršeno naše pitanje. Još nije svršena naša borba za našu pravednu stvar. Još od nas traži naša draga Otadžbina da izdržimo u pravednoj borbi za našu čast i našu bolju budućnost. Mali ljudi i male duše klonu i pokolebaju se, ali naš cjelokupni zarobljeni i mučenički narod u vama još gleda svoje heroje, te stoga i nada se, da ćete i dalje ostati nepokoleblivi, kao što ste bili u teškim danima iz skore prošlosti.

Sjetimo se kroz kakve muke i požrtvovanja su nam stvorili naši pretci slavu kojom smo se mi ponosili. Kroz najkraće vrijeme biće vam saopštena konačna odluka, koja će biti dostojna naše prošlosti i naše časti.

I ministar spoljnih poslova Italije izvolio je reći u pitanju Crne Gore, da je isto međunarodnog karaktera i da ono ima čekati svoje rješenje, kao i da će se svaka manifestacija volje crnogorskog naroda uzeti u obzir i poštovati. Što znači da Vlada Kraljevine Italije ne prizanje dosadašnje manifestacije te volje, jer su bile izražene pod tuđinskom vojnom okupacijom.

Između ostaloga Ministar je izjavio žaljenje za postupke koji su učinjeni protivu crnogorske vojske od strane organa italijanske vlasti.

Crnogorska Vlada sada radi kod italijanske Vlade da se nađe jedan modus kako bi se izašlo u susret našim materijalnim potraživanjima.

Čim se dođe do tog sporazuma biće vam saošteno kako s naše strane tako i sa strane italijanskih vlasti.

             Ministar Vojni

            Predsjednik Ministarskog Savjeta,

            Divizijar Milutin M. Vučinić«.

Crnogorci u domovini okovanoj, i u egzilu, stradali su zbog svoje predane borbe za pravo, čast i slobodu Crne Gore i crnogorskog naroda. O njihovom mučeništvu i žrtvovanju za crnogorsku slobodu i nezavisnost svjedoči i naredni istorijski izvor.

Naime, emigrantski crnogorski list “Amerikanski Glas Crnogorca”, zvanični organ “Saveza nezavisnih Crnogoraca” u Americi, koji je izlazio u Čikagu, godina II, broj 11, od 29. marta 1924. godine, na strani 1 i 2 objavljuje tekst, t.j., pismo crnogorskih ustaničkih četovođa od 6. februara 1924. godine upućeno u Americi crnogorskom egzilantu poznatom i uglednom komiti i arhimandritu Crnogorske pravoslavne crkve – Nikodimu Janjuševiću. U tome pismu, kojeg objavljuje “Amerikanski Glas Crnogorca”, navodi se, između ostalog, da su na komitski zbor došli 600 crnogorskih gerilaca i dodaje: “Svi smo zakletvu položli jedan drugome da mira i spokojstva imati nećemo sve dokle dostojno i po Crnogorski ne osvetimo Sava Raspopovića sa društvom kao i mnoge druge, i dokle Crnu Goru od gedža ne oslobodimo pa makar da ćemo i mi svi glave izgubiti.

E moj dragi Nikodime da ti je bilo viđeti kako su nam pričali oni koji su gledali, kako je srbijanska vojska i oficiri postupala sa Raspopovićem i njegovim društvom, sa mrtvim tijelima. Oči su im vadili, noseve su im osijecali bajonetima, utrobice su im vadili, lice svakome su nagrdili, svakome sa bajonetima tijelo isparali, tako su im tijela nagrdili od kako istorija ljudskoga čovječanstva na šaru zemaljskome pamti, niko niskim nije tako učinio kao što su oni sa Raspopovićem i njegovim društvom.

Pored ovoga ostale muke i pritisak na naš žalosni narod Crnogorski, to ti brate ne mogu nikako opisati velike strahote i grozne muke i takvi pritisak da niko nikuđ maknuti ne može; tako nije bilo ni u vrijeme cara Nerona i Dioklecijana kad su Hrišćane mučili i bacali lavovima”, kaže se u tome dokumentu i konstauje da su arhimandritu Nikodimu Janjuševiću poslali slike Sava Raspopovića i drugova, naglašavajući “da im jednom njihove sjenke poljubiš i opoješ svetu liturgiju i druga pjenija, pa makar ta služba bila i pod vedrim nebom”. U tome pismu navodi se da je arhimandrit Nikodim Janjušević crnogorske ustanike lično poznavao, da je sa njima četovao “kao prosti vojnik više od dvije godine kroz Crnu Goru. Znamo i to, da su tebe Savo i Marko Raspopovići i serdar Mujo Bašović pričasni kao lični pobratimi. Znamo da ćete ova njihova slika kao i ovo pismo duboko potresti, žao tih je svijeh kao braću. A osobito pobratime, dobro nam vjeruj da ćemo ih dostojno osvetiti”, piše “Amerikanski Glas Crnogorca”.

[1] Petar I Karađorđević.

[2] Viđi o tome : Državni Arhiv Crne Gore /DACG/, Okružni sud Cetinje 1920, V-144-150, kutija 110. Konačni pretres, Okružni sud na Cetinju, broj 2390-V-144-1920, Zapisnik vijećanja, od 12. oktobra 1920. godine; Sudsko saslušanje Krcuna S. Mitrovića; Zapisnik s konačnog pretresa, original, str. 79-80-81-82. Vidi o tome: Novak Adžić, “Politička suđenja u Crnoj Gori”, Cetinje, 2012, str.79-80.