Crnogorska luča slobode protiv velikosrpskog mraka

Za aktuelno.me

Piše: Novak Adžić

Crnogorski zelenaši, ustanici, slobodari, komite, gerilci su bili mahom pristalice kralja Nikole I Petrovića Njegoša i protivnici okupacije i nasilne aneksije Crne Gore Srbiji, izvršene koncem 1918. godine, što su jasno politički i oružano manifestovali, podizanjem Božićnog ustanka januara 1919. godine i potom, decenijskim, gerilskim ratovanjem, koje je trajalo do 1929. godine protiv oružanih snaga režima centralističko-unitarne KSHS, koja je bila drugo ime, eufemizam, za faktičku Veliku Srbiju. U pojedinim slučajevima i poslije 1929., djelovali su i pojedini crnogorski gerilci.

U ustaničkom, komitskom, oslobodilačkom crnogorskom pokretu bilo je monarhista i republikanaca, primarno zelenaša, ali i jedan dio komunista, koji su se borili za zasebnu crnogorsku republiku u okviru političkog programa, i pod uticajem sovjetske Rusije, za uspostavljanje “balkanske federacije” u oviru koje bi Crna Gora bila njen konstitutivni i zasebni činilac. Crnogorski zelenaši borili su se za suverenu Crnu Goru, ali nijesu isključivali mogućnost da Crna Gora postane dio jugoslovenske federacije ili konfederacije.

Organi srbijanske (srpske) vlasti su konstantno progonili pripadnike zelenaškog ustaničkog i dijelom komunističkog ustaničkog pokreta, naročito su se okomili na one koji su se oružanim putem borili za restauraciju (obnovu, vasopstavu) Crne Gore, njene državnosti, nezavisnosti i slobode. Crnogorski ustanici, slobodari, zelenaši bili su na udaru okupacionog i osvajačkog velikosrpskog režima i njegovih represivnih snaga.

Hapsili su ih, okupacione vlasti i njihovi organi sile, vojne, žandarmerijske i druge formacije u njihovoj službi, ucjenjivali, ubijali, mučili, uništavali i palili njihove domove, ubijali i vršili torture nad njihovim porodicama, a one preživjele, koje su uspjeli uhvatiti u borbi ili privoljeti, silom ucjena i drugih vrsta prinude, na predaju, zatvorili su i izvodili pred sudove okupacionih vlasti i kažnjavali, najčešće drakonski, silom političkog pravosuđa osvajača i okupatora Crne Gore. Srpski novinar i publista Pantelija Jovović, urednik beogradskog lista “Balkan” u knjizi „Crnogorski političari-portreti“, Beograd, 1924. tvrdi da je u „Crnoj Gori do 1921. godine popaljeno 5.000 crnogorskih kuća“. Tom cifrom zapaljenih crnogorskih domova operiše i crnogorska Vlada u egzilu, s tim što u pojedinim dokumentima ističe da broj zapaljenih crnogorskih kuća dostiže cifru do 6.000.

(Viđeti o tome i: „Uloga Francuske u nasilnoj aneksiji Crne Gore“, zvanično izdanje Ministarstva spoljnih poslova Kraljevine Crne Gore, Pariz, 1921).

U vrijeme stvaranja Kraljevine SHS (1918.) crnogorski Dvor i Vlada u egzilu, i njihove mnogobrojne pristalice u Crnoj Gori, zalagali su se za stvaranje Jugoslavije na principima saveza suverenih država (jugoslovenske konfederacije) i tražili su, suštinski, vaspostavljanje (restauraciciju, obnovu) Crne Gore kao samostalne države, kao i garantovanje i primjenu prava crnogorskom narodu da se slobodno izjasni o državno-pravnom statusu Crne Gore u skladu s crnogorskim Ustavom i zakonima i, proklamovanih, Vilsonovih (predsjednika S.A.D. dr Vudro Vilsona), univerzalnih principa o »pravu na samoopredjeljenje naroda«.

To, Crnoj Gori, na žalost, nije tada omogućeno, već je ona postala žrtva velikosrpskog osvajačnog plijena i agresije od kraja 1918. godine.

Kralj Nikola I Petrović Njegoš obratio se iz Pariza 7. januara 1919. godine Predsjedniku S.A.D. Vudrou Vilsonu ovim pismom:

“Predragi i veliki prijatelju,

Teška i neumoljiva potreba stavlja me u položaj da moram da se ogriješim o sva pravila ceremonijala i pristojnosti. U samom trenutku kad se iskrcava veliki čovjek pobjede i svjetskog mira, ja dolazim pred njega kao prvi među moliteljima koji traže njegovu pravdu i zaštitu.
Jučer (ne misli se datumski, i bukvalno jučer, nego je riječ o tome da se to nedavno zbilo, na niz događaja u potonja dva mjeseca 1918.,-Nap. N.A) je u jednoj od glavnih varoši crnogorskih proglašeno moje zbacivanje s prijestola pomoću srpskih bomba i novaca, koji je prosut u narod umirući od gladi. Tako je ujedinjenje moje države sa Srbijom odlučeno zloupotrebom srpskih vojnika i to u trenutku kad je 9.000 crnogorskih prvaka, od kojih 2.000 oficira, bilo u austrijskim koncentracionim logorima i kad je njihov kralj od Saveznika bio zadržan u Francuskoj.

Ako se usuđujem da Vam pišem, Gospodine Predsjedniče, to činim samo iz straha od intriga srpskih i onih koji ih pomažu, da bi unaprijed zadobio dobru vjeru najvećeg čovjeka u ovom vijeku.

Ma kako da su bili bestidni (Srbi) ja sam bio prvi da im pružim ruku, objavljujući prvi Austriji rat, premda sam bio uvjeren, da izazivanje potiče s njihove strane ubistvom u Sarajevu i od njihove Crne Ruke. Zločinštvo izvršeno nad prestolonašljednikom i njegovom ženom bilo je uzrok, zašto svijet danas oplakuje deset miliona žrtava. Strašna pomisao, da ta zemlja neće da uvidi počinjeni zločin za koji je ona odgovorna pred čovječanstvom isto kao i Viljem”.

(Citirano prema: Jovan Ćetković, “Ujedinitelji Crne Gore i Srbije”, Dubrovnik, 1940, str. 337-338 i Dr Šerbo Rastoder, “Skrivana strana istorije”, Dokumenti, Bar, 1997, Tom I, str. 100).

Savremeni italijanski naučnik profesor Univerziteta u Đenovi, dr Đulio Vinoli,  u knjizi „Italijansko-crnogorski slučaj“, objavljenoj u Đenovi, 2002., piše i ovo: „U toku srpske represije nakon 1918. godine ubijene su hiljade komita i drugih crnogorskih građana“. Dr Đulio Vinjoli,  u navedenoj studiji eksplicira da su ustanak u Crnoj Gori poveli ljudi „na čelu sa oficirima odanim kralju Nikoli i Vladi u egzilu, prije svega Krstom Popovićem, koji su pokušavali da se suprotstave aneksiji objavljenoj na Podgoričkoj skupštini, afirmišući slobodu Crne Gore da sama odlučuje o svojoj sudbini. Ustanak su Srbi ugušili u krvi, a u Crnu Goru je uveden policijski režim sa specifičnim „antiustaničkim propisima“, koji je trajao do oko 1925-1928. U toku ovog perioda represije poginulo je, na ovaj ili onaj način-bilo u vatrenim obračunima ili od smrtne kazne koju je izricao Vojni sud-prema podacima koje je dvadesetih godina objavio crnogorski federalistički pokret-nekoliko hiljada ljudi“.

Nakon velikosrpskog osvajanja Crne Gore, uslijedio je masovni teror prema brojnim crnogorskim plemenima i bratstvima. Recimo, sa prostora dijela Katunske nahije, iz plemena Bjelice, i njegovih sela Mikulića, Tomića, Dida, Ublica, Duba, Pejovića, Prediša, Lješevog stupa, Malošina dola (Bjelice), te iz plemena Cuca tokom 1919. i početkom 1920. godine iz političkih razloga, zbog srodništva sa ustanicima i optužbi za jatakovanje, od strane okupacionog režima, u većini slučajeva kao nevini ljudi, ukupno je uhapšeno i zatvoreno 85 lica oba pola.

O suštini borbe crnogorskih zelenaša, slobodara, patriota, govori, između ostalog, i iskaz znamenitog crnogorskog rodoljuba, suvereniste, ustanika za Pravo, Čast, Slobodu Crne Gore, Dušana A. Vujovića s Čeva (selo, Ožegovica), dat pred inkvizitorskim sudom, isljednicima istog suda, na koji je bio izveden nakon hapšenja, iz zatvora, i optužen od strane državnog tužioca KSHS za tobože, „djelo veleizdaje KSHS“, što je bio lažni, namješteni, podmetnuti, montirani politički proces protiv njega i mnogobrojnih njegovih saboraca, odanih Crnoj Gori i njenom pravnom sistemu, legalnim i legitimnim organima vlasti Crne Gore i kralju Nikoli I Petroviću-Njegošu i crnogorskoj Vladi u izgnanstvu.

Dušan A. Vujović borio se ustavno i zakonski za prava međunarodno priznate i samostalne Crne Gore i bio je posve odan Crnoj Gori i slobodi crnogorskog naroda, a vojevao je protiv velikosrpskog okupatora i (vele) izdajnika Crne Gore i crnogorskog naroda.

Naime, Dušan A. Vujović iz Ožegovice, iz sreza čevskog, okruga cetinjskog, koji se ponovo odmetnuo u šumu 20. septembra 1919. godine, a predao se, silom prilika, gonećim odredima vojske KSHS, 2. februara 1920. godine, na isljeđenju pred isljednim odborom Okružnog suda (isljedni sudija bio je Milisav Dobričanin), 24. februara 1920. godine, kad je bio okrivljen da je tobože počinio djelo „veleizdaje KSHS“ iz paragrafa 87a, tačka b K.Z., objašnjava zašto se borio, te, pored ostalog on kaže i ovo:“Priznajem da sam samovoljno pošao u odmetnike da se borim za povratak kralja Nikole na crnogorski presto, da dižem narod na bunu, protiv srbijanskih vlasti i stanja u zemlji i na taj način pomoću revolucije da se odcijepi Crna Gora od Kralj. SHS i proglasi za samostalnu kao što je i ranije bila. Sa tim ciljem pošao sam u šumu naoružan puškom i dovoljnim brojem municije. Za vrijeme odmetništva bio sam u Čevu i Cucama“.

 Na tom isljeđenju on veli zatim i ovo:“ Primio sam 500 kruna od Maja Vujovića, poručnika, koji je došao iz Italije i kazao mi je da je taj novac poslala vlada Crnogorska iz Francuske radi dizanja revolucije u zemlji…. Nijesam nikoga opljačkao niti sam ikakve štete kome učinio. Dok mi je bila familija kući tu sam se i hranio, a pošto mi je familija internirana na Cetinje hranio sam se kod svojih drugova odmetnika“. Na kraju svoje izjave navodi da: „nikome nikakva nasilja nijesam pričinio“.

Dušan A. Vujović na saslušanju pred isljednim odborom 10. juna 1920. godine, kaže ovo: „Poznato mi je bilo da se komiti bore za samostalnost Crne Gore, odvajanje njene teritorije od Kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenca i povratka na presto kralja Nikolu i njegovu dinastiju. O Božiću 1918. godine, nijesam bio u borbi kod Cetinja, već sam bio kod svoje kuće bolestan. Jovan Nikolić, poručnik, po dolasku iz Italije, kazao je meni i mome društvu da je Mirovna konferencija riješila da Crna Gora mora biti samostalna i da će naša Vlada doći iz Italije u roku od mjesec-najviše dva dana a s vladom i Kralj Nikola. Ovo je Jovan Nikolić kazao oko Male Gospođe u blizini moje kuće u Ublima“.

(Državni arhiv Crne Gore (DACG), Okružni sud Cetinje, V-1920-144-150, fascikla 110, V-1920-21-10, broj 352. Zapisnik od 24. II 1920 i 10. juna 1920. Saslušanje Dušana A. Vujovića pred Isljednim odborom O.S.C, – K.S.H.S).

*Zabranjeno je kopiranje i korišćenje objavljenog sadržaja bez saglasnosti redakcije portala aktuelno.me i autora teksta