Za aktuelno.me
Piše: Novak Adžić
Nakon oslobođenja Crne Gore od austro-ugarske okupacije i poslije veleizdajničke tzv. Podgoričke skupštine (1918), odani kralju Nikoli I Petroviću-Njegošu i ustavno-pravnom poretku nezavisne Kraljevine Crne Gore, Vladama crnogorskim u egzilu (1918-1925) mnogobrojni Crnogorci i Crnogorke su masovno odbili da priznaju i prihvate nasilnu aneksiju Crne Gore Srbiji i okupaciju izvršenu krajem 1918. godine i brutalna nasilja nad crnogorskim narodom, počinjena pod žezlom, ognjem, puškom i nožem srbijanskoga kralja Petra I Karađorđevića i sina mu regenta a od 1921. godine kralja nove države Kraljevine SHS Aleksandra Karađorđevića.
Brojne crnogorske patriote su podigle ustanak i odlučno se godinama borili oružanim i političkim sredstvima, sa ciljem oslobođenja svoje Otadžbine, Domovine i Države Crne Gore. Zbog čega su oni i njihove familije preživljvale pravu golgotu i bili na strašnom sudu i giljotini srpskoga okupatora i anektora i njihovih militarnih vlasti i kaznenih ekspedicija.
Stanovništvo sela u blizini Cetinja: Bokova, Kosijera i Đinovića bilo je izloženo represijama i teroru okupacione srpske vojske, žandarmerije i bjelaških četa. Brojni taoci su odvedeni iz sela Bokova, Kosijera, Đinovića i Ulića. Okupacione vlasti su za Bokovo, Kosijere i Đinoviće uvele policijski čas, ograničenje i zabranu kretanja stanovništva, izvršile su masovna hapšenja i paljevine kuća crnogorskih komita i njihovih familija. Skoro cijela sela Bokovo, Kosijeri i Đinovići bili su zelenaška, bilo kao komiti ili njihovi jataci i pristalice. Tako je 1919. godine opljačkana i zapaljena kuća Mašana Borozana, potom Todora Borozana, Periše Nikona Adžića i brojne druge.
Na osnovu spiska Načelstva cetinjskog okruga od 5. decembra 1919. godine, okupacione vlasti su uhapsile i držale kao taoce iz Bokova brojne familije i to: Miloš Bogdanov Borozan, Maše Mašana Borozan, Đorđija Mašana Borozan, dijete od dvije ipo godine, Marica Miloševa Borozan; Stanuša Mašanova Lompar, Stane Nika M. Lompar, Petar N. Lompar dijete od jedne godine, Marija T. Mudreša, Milica J. T. Mudreša Kiće T. Mudreša, Milutin Mudreša, dijete od 2 mjeseca, Tomo Mudreša, Ljubica Joka Maretića, Krsto Joka Maretića (dijete od 2 mjeseca) Milo Dr. Maretića, Kiće Mila Mudreše, Kiće Pavića Mudreše, Jove Iva Maretića, Stane Kr. Borozan, Luka Borozan (dijete od godine i po), Nikola Borozan (dijete od 3 godine), Marija Kr. Borozan od 4 godine i Ive Per. Borozan. Iz sela Bokova, pored pomenutih familija, u taoce su odvedeni od strane srpske vojske i policije ova lica: Simom S. Mudreša, Joko I. Mudreša, Marko V. Mudreša, Andrija N. Mudreša, Petar N. Mudreša, Pero N. Mudreša, Ivo I. Lompar, Vuko M. Borozan, Jovan B. Borozan, Nikola J. Borozan, Ilija J. Borozan, Joko S. Borozan, Lazo M. Borozan, Ilija M. Borozan, Jovo P. Borozan, Niko S. Borozan, Ivo S. Borozan, Pero N. Borozan, Đuro N. Borozan, Savo S. Maretić, Andrija S. Maretić, Milo Dr. Maretić, Mitar I. Borozan, Vido Đ. Maretić. Dakle, samo iz sela Bokova je tada odvedeno u taoce ukupno 47 lica: muškaraca, žena i djece Hapšenja i uzimanje talaca i u selu Kosijeri bilo je takođe tada masovno. Represalijama okupacionog režima i odvođenju u taoce bili su iz sela Kosijeri izložena sljedeća lica: Pavle I. Rajković, Gajo F. Radović, Markiša I. Radović, Đušan P. Đurković, Blažo P. Đurković, Stane Nikole Rajkovića, Ljubo Nikolin Rajković (dijete od 2 godine), Zlatana Nikolina Rajković (dijete od 4 godine), Zlatana P. Radović. Dakle, iz Kosijera 10 osoba. Iz sela Ulići u taoce su odvedeni tada: Boško V. Đikanović i Marko i Andrić. Iz sela Đinovića u taoce su odvedeni: Miloš S. Adžić, Jovan Nikolin Adžić, Boško Nikolin Adžić, Đuza N. Adžić, Boško Z. Latković i Nikola F. Savićević.
U SAD je 1923. godine počeo da izlazi “Amerikanski Glas Crnogorca”, zvanični organ emigrantskog crnogorskog Udruženja Saveza nezavisnih Crnogoraca, čiji je sekretar bio crnogorski oficir, komandir i suverenista, jedan od ustaničkih prvaka i komitskih četovođa Mašan Milošev Borozan iz Bokova kod Cetinja. „Amerikanski Glas Crnogorca”, koji je izlazio u Čikagu, bio je rješenjem ministra unutrašnjih poslova KSHS od 14. decembra 1923. godine zabranjen za distribuciju u Kraljevini SHS. Taj list je izlazio 1923-1925.
»Amerikanski Glas Crnogorca«, list crnogorske političke emigracije, koji je izlazio u Čikagu (SAD) i koji je bio glasilo udruženja »Savez nezavisnih Crnogoraca«, koje je podržavalo crnogorsku suverenističku politiku i ideologiju Jovana S. Plamenca (koji se tada u SAD nalazio kao politički egzilat), pisao je o ubistvu majora Šćepana Mijuškovića i njegovog bliskog krvnog srodnika perjanika Stevana Mijuškovića, koje je likvidirala, na brutalan način, u Nikšiću, 21. februara 1924. godine, srpska žandarmerija pod komandom zloglasnog ubice i osvedočenog zlikovca kapetana Milana Kalabića.
Pogibiju brigadira Šćepana Mijuškovića i drugih crnogorskih rodoljuba konstatuje i crnogorski oficir, komandir i emigrant u SAD- Mašan M. Borozan, u tekstu pod naslovom “Nova žrtva na oltaru otadžbine”, kojeg je napisao u Hazleton, Pensilvanija., 30. marta 1924. godine. U tome članku, on piše govori o ubistvu majora Šćepana Mijuškovića i perjanika Stevana Mijuškovića i o ukupnoj golgoti Crne Gore pod srpskom okupacijom.
Navedeni tekst komandira Mašana Miloševa Borozana, integralno glasi:
»NOVA ŽRTVA NA OLTARU OTADŽBINE
Kako javljaju iz žalosnog Nikšića, čije su zidine ograđene kosima Crnogorskih mučenika i vitezova, cimentirane suzama siročadi i udovica Crnogorskih boraca za pravo i oslobođenje Srpskog žalosnog naroda.
Poslije junačke pogibije velikog Crnogorskog junaka Sava Raspopovića i njegove viteške družine, vlasti su pozvale komandira Šćepana Mijuškovića sa nekoliko druga i zatvorili u Nikšić. Iste noći objavili su dželati kroz varoš da je nestao Komandir Š. Mijušković! Potlje 3-4 dana nađen je njegov lješ u blizini Careva mosta[1].
Komandir Šćepan je od čuvene kuće Mijuškovića, koja je vazda davala svoje sinove na braniku otadžbine, a koja je bila beden pomeđu Nikšića-Crne Gore, u ono doba, kad Nikšićem vladaše turska ruka; mnogo poštenija od današnjeg sramnog šumadinskog režima.
Kom. Šćepan Mijušković učestvovao je u svim ratovima i bijo je postavljen za Komandanta Pješivačkog Bataliona, kao hrabar vojnik i oficir, vršeći svoju Crnogorsku dužnost prema otadžbini i narodu, neuzmicaše sa svoim hrabrim batalionom, već preziraše smrt, samo je li borba za slobodu potlačenog Srpskog naroda[2]. Nemaše pozicije ni boja đe se ne čujaše glas Komandira Šćepana. Počevši od 1912.god. oko tužnog Skadra đe je i dobio teške rane, pa sve do same smrti njegovog junačkog života.
Ciča zima visoke gole gudure Taraboša ne smetaše hrabrog pokojnika, kao i na Bregalnicu, daleko čak do Koma preko planina i dolina Kosovskih ravnica, onamo bijaše sa područnim mu batalionom. Komandira Š. Mijuškovića se čujaše glas davajući svoju junačku komandu područnim vojnicima, bez umora, s puno volje i energije, a bez predomišljaja odupirahu se junački nadmoćnoj Bugarskoj sili, čiji su redovi bili za nekoliko puta nadmoćniji.
Mutna i valovita Bregalnica valjaše mrtve, ranjene i žive Crnogorce, među kojima bijahu i iz područnog bataliona Komand. Šćepana, a on muški ponosno barutom opaljenog lica, prekaljen u toliko borba i megdana, predvođaše i prebrodivaše mutnu vodu sa junačkim svojim batalionom. Kom. Šćepan bio je otvorena karaktera, pun veselosti i humora.
Vojnici su ga mnogo voljeli. Kroz dugo godina ratovanja on je gledao u njih braću; za svakojega je imao utješnu riječ. Svojim neusiljenim držanjem i rijetkom odlučnošću odlikovao se je među svojim drugovima.
Da je ostao kao takav vjeran zakletvi, vjeran domovini, narodu i Kralju, razmumljivo je, te je Kom. Šćepan Mijušković 1918. god. među prvima ustao protivu sramnog nasilja Beogradskih vlastodržaca i njegovi plemeniti osjećaji revoltirani protivu zločina izvršenih nad Crnogorskim narodom i Crnom Gorom.
Ni prijetnje, ni Podgoričke kazamati nijesu ga ni ovom prilikom, kao i bez izuzetka članova familije, mogle uplašiti i primorat da neprenebregne osjećaje poštenja, čojstva i ljubavi i odanosti prema otadžbini i svetinji danoj zakletvi. Njegove muke, njegovo junaštvo i hrabre vrline, koje je nosio Kom. Šćepan nemoguće je opisati. On mora biti upisan među prve borce za pravo i čast Crnogorskog naroda. Njegovo ime i palih vitezova spominjate novi naraštaji, kao Isusovih 12 apostola, koji padoše za pravo, čast i ravnopravnost Crnogorskog naroda.
Oni biše ubijeni od bratoubilačke ruke Beogradskih krvoloka, koja ubi i pokla Crnogorske najbolje sinove-Jugoslovenskog plemena; grđa ruka nego Vuka Brankovića.
Ubija Crnogorce krvavi i mračni Biograd! Ubijaju ih plaćenici-izdajnici roda svoga, za čiju smrt dijele 470 hiljada lažavih dinara! Biograd pokaza sebe u onoj pravoj boji u kojoj i u stvarnosti jeste-krvoloka i ubice. Čitavi civilizovani svijet danas vidi i uvjerava se o nečovječanskom tirjanskom djelu Beogradskih ljudoždera.
Čovjek se mora u velikom čudu pitati: Zar ovo da dočeka Crnogorski narod potlje tolike borbe i žrtava koje je podnijo za Jugoslovenski narod i njegovo ujedinjenje, koje su zloupotrijebili pilatski dželati? Ovo je na žalost 20-og vijeka i sramotu cijelog civilizovanog svijeta!!!
No, a mi Crnogorci! Što mislimo o svemu ovome? Hoćemo li kukavički prekrstiti i gledat što se radi od naše braće i drugova, od naših porodica i familija? Naša braća i drugovi uz prkos svih bajuneta i nasilnog bratoubilačkog Beogradskog režima sve se više i više organizuju i sjedinjuju to jest stupaju i drže se one državne partije, koja je osnovana 1918.god, a zapečaćena krvlju naših mučenika. Usprkos svojih prava, koja su mu poništena na najnepošteniji način, narod je već uvidio i uvjerio se što se je krilo pod onim lažnim imenom „ujedinjenja“!
Protivu ovog lažavog ujedinjenja nije samo Crnogorski narod, negu su protivu istog i svi Hrvati, Slovenci, Bosanci, Makedonci. Zar i mi Crnogorci da očekujemo da ne oslobodi onaj kojeg smo jučer oslobodili ispod tuđeg jarma?! Kako na žalost izgleda onaj do jučerašnji rob više je danas opijen duhom i idejom slobode, nego mi Crnogorci koji uživasmo svo duševno narodno biće stolećima! Oni su čvrsto u jednoj partiji –partiji narodnoj- sloboda! I oni će se oslobodit današnje sramne igre Biogradskog dželata.
Čujte Crnogorci, ako nijesmo snom mrtvim uspavani! Mi nesmijemo ovako ćutati, jer će ne budućnost pitati što smo uradili za naše nasljedstvo, jesmo li vršili svoju dužnost kao ljudi i sinovi naše nesrećne majke Crne Gore?!
Nesmijemo gledati skrštenih ruku strašna djela koja se izvršavaju nad našom braćom, sestrama, majkama, suprugama i našom nejakom djecom, koji ni žive u vatru bacaju Beogradski krokodilski dželati!
Apeluje se svakodnevno na sve Crnogorce koji nijesu izgubili i potonju kap osjećaja poštenja i humanitarnosti, a kojima je do časti i slobode. Bacimo klevetanje, bacimo nečesove partije, bacimo prokletu omrazu!
Ljubimo Crnogorac Crnogorca, drug druga, bez razlike kakve je partije i ubjeđenja, a kad se povrati narodna čast i sloboda, a iz svoje slobodne rođene kuće, onda ćemo moć slobodno ispovoljivat svoje misli i osnivat partije, ako nađemo potrebno.
Naša današnja partija je-državna partija. Nama Crnogorcima potrebuje samo jedan pravac i projekt ostvarenja-Crnogorizam- i dogod budemo imali zadaću i dužnosti samo partiju Crnogorstvo, dotle ćemo i pobijedit; ako ovo popuštimo, mi ćemo potpuno propanut i po stepenu će nas nestati.- Sada ako smo sinovi onih slavnih naših neumrlih predaka i ponosnih crnih brda, složimo se, grupišimo se u jednom velikom nerazdvojnom šancu iz kojega da dadnemo veliki i junački otpor ugrozitelju i upropastitelju naše časti i života –Beogradskim azijatskim Turcima…
Kao što rekoh u prvom dopisu: „onaj što se bude prvi istakao, mi ćemo svi za njim, a učinjeno djelo njega će ubroit u zaslužne sinove i velikane“. Ali oni, koji nam smetaju našem napretku i slavi, napolje sa njime, ako sam to ne bi učinio. Samo sa slogom možemo doć do našeg željnog cilja-naše slobode. Samo sa slogom možemo podić sebe na visini na kojoj civilizovani ljudi stoje.
Ko je Crnogorac i kog bole pali heroji Crne Gore i koga vrijeđa jauk plača nesretnjih majki, u crno zavitih sestara i udovica, kao i piska nejake i nevine djece Crnogorske, koje pršti i para, žive u vatri baca Biogradski cigani, neka stupa zajedničko kolo slobode i neka stupi u odbranu svoje rođene časti i svoih.
Neka je slava Komandiru Šćeapnu Mijuškoviću i njegovim drugovima, poginulim za čast i pravo crnogorskog naroda, za slobodu i ideju, za pravo i jednakost Crnogorskog naroda!
Uzviknimo svi skupa iz jednog glasa, ispod barjaka, neosvrćući se na pojedinačne partije, već na borbu Crnogorsku:
NEKA JE SLAVA PALIM HEROJIMA CRNE GORE!
NEKA JE ŽIVA CRNA GORA I NJEN NAROD!
ŽIVJELA SLOBODA!
ŽIVIO SAVEZ NEZAVISNIH CRNOGORACA!
Mašan M. BOROZAN
Hazleton, Pa., 30.marta 1924“[3].
[1] U pitanju je greška: tada je kod Careva mosta pronađeno tijelo perjanika Stevana Mijuškovića, a tijelo majora Šćepana Mijuškovića je nakon 72 dana pronađeno u jednoj jami na Trebesi kod Nikšića i ekshumirano.
[2] Major Šćepan Mijušković nije se samo borio za slobodu Crne Gore i crnogorskog naroda, nego je vojevao i za oslobođenje srpskog naroda kako od tuđinske vlasti tako i za interese „savezničke“ Srbije u drugom Balkanskom ratu i Prvom svjetskom ratu /1913-1916/
[3] Ovaj tekst Mašana Miloševa Borozana objavljen je u emigrantskom crnogorskom listu, pod naslovom “Amerikanski Glas Crnogorca”, zvanični organ udruženja “Saveza nezavisnih Crnogoraca”, Čikago, Ilinios, SAD, godina II, br. 12 od 12. aprila 1924. godine, na strani 2 i 3
Zašto ti cela familija živi u Srbiji, kod “okupatora”, a ne u Zagrebu ili Sarajevu ? Puknućeš od nemoći i mržnje…. :) Probaj da se besplatno školuješ, lečiš, zaposliš, itd. u Sarajevu, Zagrebu, Briselu, Londonu, itd.
E hebai ga Merlin, ovo ti nije ni za po paštete danas. Šta rade tvoji poslodavci pa te plaćaju za ovo copy-paste pisanje.
Podgorička skupština je svijetla tačka crnogorske istorije. Složise sve komšije uz kavfu i rakiju danas a zora.
Zašto si svoju decu školovao u “zloj” Srbiji a ne u Sloveniji, Hrvatskoj, Bosni, EU ? Ti i Ćosović ste isti nivo “istoričara”.. :)
Malo je vaše obrazovanje gospodine Adžiću. Akademik Dobrica Ćosić je bio zamalo poljoprivredni tehničar-kalemar. Akademik rođen u Senti, Matija Bećković jedva je gimnaziju završio. Najduži srpski vladar u istoriji je bio mašinbravar, osnivač svih današih službi bio je opančar Leka Ranković.
Upravo tako. Milo Đukanović ne ume jednu reć na engleskom da bekne, pa je opet državnik koga uvažava ceo svet.
Nece više niko ni u Beograd ni u Srbiju, kako bre ne razumeš, no ste se razmiljeli po Crnoj Gori.
Broj Crnogoraca u Srbiji se drastično smanjio, a broj ” ugroženih ” Srba u Crnoj Gori se utrostručio pa hocete na prevagu da osvojite državu. Vaše su namjere i laži svima odavno jasne, a svoje ” priče” možete još pričati samo međusobom, jer se ozbiljan svijet s vama sprda ili vas pot
puno ignoriše.
Evo pola vaših novinara živi u Beogradu ili se tamo školovalo..Automobila sa CG tablicama u BG ima koliko hoćeš, puni vrtići i škole dece iz CG, BiH, itd…
Evo uz kavu i bogomi treću šljivovicu na ovu zimu pročiitasmo na wikipediju da je Novak falsifikator istorije. Svi komšije a imanas sedam osam u jedan glas rekoše Jes.
Smiješno je što će od sad pa za maksimum 5 godina ovo sve da budu srpski mučenici i junaci, kao što su već Duklju uveli pod srpsku. Nije davno bilo kad su “proklete” Dukljane za mostove prikivali. Jad je veliki kad ti fali dio istorije. To je isto i Rusija uradila po modelu devedesetih. Prva rečenica imperijaliste putina u obraćanju pred invaziju je bila “tamo je (u Ukrajini) naša istorija”. Nemaš svoje, ćapi tuđe.
Intelektualni kapaciteti svih vas su na nivou krave i ovce Mrtvo duboko!
A na osnovu čega ti to Tvrdoš Merline, a Antić Rakovica su velicine haaaaa
Bože Merline, pokušavam da shvatim tvoj mentalni sklop, ali mi ne polazi za rukom, na svaki tekst tvoji komentari su isti, dzabe se školuje te u BG i slično, evo konkretno na ovaj tekst Novaka Adzica o knjizi J. Čubranovića, zasto ne kazes i napišeš sta nije tacno u ovom tekstu, ova knjiga je davno napisana, Novak samo prenosi djelove knjige, zašto ti to ne negiraš činjenicama, nego kao malo dijete, hvataš se njegove stručnosti i kvalifikacija, Novak je obrazovan čovjek završio je pravo i istoriju, predaje na fakultetu u NK, koje su tvoje kvalifikacije Merline da bi ti njega… Pročitaj više »
Pokušaću ja da ti odgovorim za Antića. Taj nesrećni istoričar, je ostavio ženu sa dvoje đece koja su sa posebnim potrebama. Taj čin ga diskvalifikuje da usta otvori a ne da prosipa svu pamet ovoga svijeta. A za Rakovića je dosta da ga vidiš i da mu procijeniš pamet.
Tebe Micko ne uzimamo u obzir ni za suve šljive.
Hvala vam Dragi Mrtvodubočani,i dalje Ostajem pri tvrdnji da vam je intelekt na nivou vasih prijatelja ovaca i krava, takvi kao vi ste i doprineli pobjedi vernika i crkve Srbije na izborima u Pg, periferija!
Pitaj Rovčane one sto su ubijeni od srpskog okupatora i bratstvo Bulatovića , misle li oni tako, Dragi Rovčo, uzivajte vi u rakiji i u našem suverenom Montenegru!!!