ANATOMIJA JEDNE HAJKE (35): Boje Ciceronove retorike – radodajka, kilomudićka, ker u raši…

Piše: Šeki Radončić

Pokušavajući da pošto-poto spriječi izlazak naše knjige, Miodrag M. Perović šalje u napad i žensku inkvizitorsku ekipu. Optužujući nas  da smo napravili strašan moralni prekršaj i počinili krivično djelo, pet cenzorki Prodavca Laži – Milka Tadić-Mijović, Milena Perović-Korać, Svetlana Broz, Sonja Radošević i Tanja Pavićević – otvorenim pismom su se obratile crnogorskom premijeru Igoru Lukšiću zahtjevom: da kod tužilaštva pokrene krivični postupak protiv Vešovića i Radončića „zbog kršenja zakona i diskriminacije po osnovu pola i uvjerenja, kojoj smo izložene već duže vrijeme“.

Da bi dokazale da je u pitanju „jezik kojim se raspiruje mržnja prema ženama“, Milka Tadić Mijović i njene koleginice cenzorice nude i „dokaz“:

„U seriji tekstova iznijete su, između ostalog, sljedeće kvalifikacije: ‘ološ’, ‘kurvetina u hlačama’, ‘splačina’, ‘guska’, ‘raspadenica’, ‘radodajka’, ‘internet snajperuša’, ‘jebarnik’, ‘ker u raši’, ‘profuknjača’, ‘moračka kurva, ‘dobra pička’, ‘kilomudićka’, ‘bize’, ‘popušili ga’, ‘splačina’, ‘ništavilo’, itd”.

Moram se opet vratiti Kišu. I njega su na sličan način pokušali da diskredituju i ponize, a njegove polemičke tekstove svedu na jednu jedinu vulgarnost:

„I pošto je čaršija nepismena i pošto se čaršija hrani fantomima i o svemu se obavještava usmeno, jer čaršija ne čita, čaršija uvijek ima nekog ko je zadužen da interpretira, uvijek ima nekoga svog Bulatovića ili Pigeona, koji govori za nju ili u njeno ime, tako se i sad čaršija, zajedno sa novinarima-propalim-piscima, počela zgražavati nad mojim ‘načinom izražavanja’. Štampa je tih dana donijela desetine tekstova koji izražavaju to zgražavanje, jer gdje ste čuli, molim vas, da se kod nas tako govori, to je nedozvoljen nivo, moja je polemika ‘niska’ i ‘vrijeđajuća’, polemici treba „vratiti dostojanstvo“(…) Naravno, nikog tu više nije interesovalo šta je predmet spora i šta je taj džentlmen (Pigeon) pokušao da učini sa mojom knjigom, nikoga se više nije ticalo (jer atentat nije uspio) što je taj istražitelj pokušao da me moralno likvidira, nego se čaršija zgražavala samo nad činjenicom što sam u jednoj polemičkog replici upotrijebio kao moto – poslovicu u kojoj se pominje svinja!“

„I mada sam“, nastavalja Kiš, „po svom skromnom uvjerenju, toj gospodi difamatorima i klevetnicima odgovorio sasvim skromno, hoću da kažem sasvim blago u odnosu na njihove delikte, oni su se ipak našli uvrijeđenim u času kada su vidjeli da će stvar sa mojom moralnom likvidacijom ići malo teže nego što su se oni nadali, u času kada su vidjeli da postoji – ipak! – i neko javno mnjenje koje nije u vlasti njihovih glasila“.

Kiš je, ipak, imao posla sa književnicima, za razliku od Vešovića i mene koji smo nagazili na gomilu Perovićevih propalih novinara, samoproglašenih intelektualaca i mizernih spletkaroša.

Služeći se ovako besprizornim fasifikovanjem Prodavac Laži i njegovih pet cenzorki bi i Kovačevu Elitu goru od rulje sveli na izraze: „glupa pička, pičkin dim, hulje, lašci…“ A genijalni Rableov roman Gargantua i Pantagruel na „guska, govna, prdež, čmar, govnojedi, sernici, ud, čudesno dug, veliki, rsan, mrsan, vrsan…“

Citiraću i dijalog iz Gargantua i Pantagruel:

– Zar vi psujete,  brat-Jovane?

– Ama, to je samo da ukrasim govor. To su boje Ciceronove retorike.

Ili na što bi Don Mikelijevi inkvizitori, braneći piscu da bude pisac, sveli zbirku kratkih priča Čarlsa Bukovskog Bilješke starog pokvarenjaka, koje je pisao u svojoj kolumni, u časopisu Open City? Na: „kurac, pičku, čmarove, stvrdnuto govno…“!?

Kako ne bih dodatno uznemirio Don Mikelijeve puritance, neću citirati Henrija Milera, ali hoću Čitanku za šesti razred osnovne škole. U njoj se, na užas „nezavisnih“ cenzora, u odlomku iz romana Elizabete Celer, nalazi izraz „pravo sranje“:

„Riječ je o umjetničkoj slobodi. Velika literatura po svojoj prirodi je subverzivna. ‘Šminkerska’ literatura za djecu, koja je do sada bila zastupljena, u evropskom školstvu odavno je prevaziđena, a mi pratimo nove trendove“, objasnila je u Vijestima urednica za maternji jezik i književnost u Zavodu za udžbenike CG, Nađa Durković, odgovarajući na primjedbu dvoje roditelja da se radi o vulgarnosti. Moralna milicija Prodavca Laži očito smatra da crnogorska javnost nije na nivou šestog razrede osnovne škole, već vrtića.

Ono što nije vulgarno u knjizi za jedanaestogodišnjake, veoma je iritantno za nekadašnju konobaricu iz Njujorka, Milku Tadić, koju je sa te funkcije Željko Ivanović katapultirao na mjesto direktora Monitora.

Nastavljajući da lažu narod, pet cenzorki, zgrožene našim načinom izražavanja, traže naše hapšenje, iako odlično znaju da se većina riječi koje su nasilno istrgle iz naše knjige ne odnose na žene, već na muškarce.

„Ološem i bizama“, to jest lovačkim kerovima, u knjizi smo generalno nazvali sve Don Mikelijeve hajkače, nezavisno od spola i godina.

„Radodajka“ se ne odnosi na bilo koju damu, niti na ženski rod. Tako smo nazvali generala Blagoja Grahovca koji je iz Miloševićevog kreveta uskočio u Milov, pa Svetov, pa Rankov, pa u Miškov, što znači da rado pruža svoje usluge.

„Splačina“ je nadimak akademika sa šestim prstom Šerba Rastodera. Ni ovdje, dakle, nema govora o diskriminaciji po osnovu spola.

„Internet snajperuša“ je nadimak Sonje Radošević. Opravdala ga je odvratnim podmetanjima i komentarima na raznim portalima.

„Avetinja“ je Milan Popović. Tako su ga prozvali njegovi studenti dok je predavao na Pravnom fakultetu. U međuvremenu je taj teški antirežimlija i dopingovani mrzitelj unaprijeđen u savjetnika dekana na tom režimskom fakultetu na kojem ključa od nezakonitosti, ali pravdoljubivi Popović o tome ćuti kao riba. Mnogo je lakše i bezopasnije napadati režim.

Jesmo upotrijebili glagol „popušiti ga“, što nije uvreda, već istina, jer naša knjiga je neoboriv dokaz da su hajkači na nas ostali kratkih rukava.

Citiraću i dio teksta Marka Vešovića, kojim je u Pobjedi odgovorio na optužbe pet Don Mikelijevih inkvizitorki:

„Milena Kerović-Kočan u Monitoru je rekla: ‘Državna Pobjeda se već duže vrijeme obračunava s kritičarima režima, ne birajući sredstva, izmišljajući gadosti i riškajući po privatnosti vlasnika, direktora, urednika i novinara Monitora i Vijesti’. Odgovorili smo: ‘Prava Mitingaševa novinarka! Slijepa je za brdo činjenica koje vele da su vlasnici, direktori, urednici i novinari Monitora i Vesti obična ološ u koju ide i Kerovićka. Toliko su opasni ti ‘kritičari režima’ kojim smo otkinuli nos između očiju, toliko je opasna moračka kurvetina u hlačama, ili, Darinkinim jezikom, raspadenica, da se Pobjeda s njima obračunava na 300 strana!’ I osoba ometena u razvoju vidi da smo govorili o moračkom mafijašu Kesedžiji i da Milka laže da smo titulama ‘kurvetina u hlačama’, ‘raspadenica’, moračka kurva’, žene diskriminirali na osnovu spola (…)

Govoreći o Kneževićki rekao sam: ‘Ne znam o Olji ništa, osim da muža bije ko sveti Ilija i da je zgodna. Sjećate li se filma gdje Bata Živojinović, koji glumi popa, kaže: ‘Dobra pička, kako bi rekao narod’. To je, po meni, jedna od najboljih replika iz naših filmova snimljenih u doba Titovine’. Ako su

Milka i Svetlana (ne znam kako izgledaju ostale tri potpisnice), u ovom citatu prepoznale sebe, bile su u krivu. Milka laže da sam Olju nazvao ‘dobrom pičkom’, jer i onaj ko je pobjegao iz doma za retardirane vidi da sam se, povodom priča o Oljinoj zgodnoći, sjetio jedne od najboljih replika iz naših filmova, a Milka bi procesuirala pjesnike zato što se služe asocijacijama, koje su jedno od njihovih najjačih oruđa!

Tekst Četvoro humanista, đe sam opalio i Svetlanu Broz, a što da Titino unuče ne opalim kad mi se namjestilo, završio sam rečenicom: ‘A ja dodajem ‘Jah!’ kao moji prijatelji Bošnjaci kad čuju priče o promiskuitetnim ženama koje se u Srbiji zovu profukljače’. Milka, kako vidite, laže da sam profukljačom nazvao bivšu Ćosićevu i Koštuničinu jaranicu, koja je u svojoj knjizi izjednačila srpske i bošnjačke zločine, a Slobi Pejoviću, učesniku u ratnom zločinu, dala nagradu Garivo. Da ne nagađate šta je profukljača, evo Davičove rečenice iz Rečnika: ‘Nije za tebe ono devojče s mirazom već profukljača koja će ti kao svu spremu doneti trista imena svojih budućih švalera’. Dodajem da je promiskuitet slobodno spolno općenje sa više osoba, i da je, na temelju činjenica koje je u Slobodnoj Bosni o njoj iznio njen sin Ivan, Svetlana zaslužila naziv promiskuitetne žene, ali je, sami ste vidjeli, nisam tako nazvao. Milka laže da sam upotrijebio riječ ‘profuknjača’: ko ima dvije čiste o književnosti zna da postoji bitna razlika između autorskog i tuđeg govora (‘koje u Srbiji zovu profukljače’), a tu razliku ne bih objašnjavao njoj koja literarni tekst čita kao novinarski, jer se u književnost razumije kao ja u astrofiziku. Milka ne zna, a kasno je da uči, da je dvosmislenost (ambiguity) bitna odlika književnog izraza, stoga iz rečenice koja je dvostruki citat, gdje se govori o promiskuitetnim ženama koje Srbi zovu profukljače, ni jedan sud neće izvući zaključak da sam Svetlanu diskriminirao na osnovu spola, jer sam je diskriminirao na osnovu  nemorala s kojim mlati pare na bosanskoj nesreći“.

„Kerovićku smo“, precizira Vešović, „zvali ‘guska’ i ćurka, ali Milka laže da smo je diskriminirali na osnovu spola, jer činjenice iz naše knjige dokazuju da je Kerovićka, kad laže, glupa ko točak, a đe piše da je kažnjivo glupu lažljivicu zvati glupača? Nazvali smo je i ‘Mitingašev ker u raši’, ne ‘ker u raši’, kako veli Milka, ali što se ljuti kad je Platon (lib. II de Rep.) rekao da je ‘ker od svih životinja najveći filozof’? Očito nije čitala Platona. Da je Milena Nemanjin ker uvjeriće se svak ko pročita našu knjigu, ali Nemanja pored kerova u rašama ima i kerove u hlačama, recimo Veseljka Pršutara i Vlada Jovanovića, a ljepše je reći da je Kerovićka Nemanjin ker u raši nego da je Nemanjina kučka! Svi primjeri koje navodi kao dokaz da ih diskriminiramo na osnovu spola dokaz su da je i Milka, kad laže, gluplja no teža! Zovemo je Kilomudićkom, jer je plesala na Milovu stolu i dvojica se podvirivali i ‘bezazeknuli se’ njenim mudima, ali što to smatra diskriminacijom na osnovu spola kad Milki, valjda, nije niklo no puklo, kako bi rekli Papljani. Njen ću nadimak objasniti čitaocima, jer Milka neće shvatiti ništa.“

„U književnosti postoji postupak“, nastavlja Vešović, „zvani bukvalizacija metafore. Majakovski kaže da buržoazija ‘od muhe pravi slona i potom prodaje slonovu kost’. Govornoj metafori ‘od muhe praviti slona’ dao je bukvalno značenje, zato buržuji mogu da trguju slonovačom. Milka je u javnosti važila kao žena koja ‘ima muda’. Tu metaforu sam bukvalizirao pričom da su se dvojica podvirivali i zaprepastili se njenim mudima.

Ponosim se slikom hrabre Milke koja pleše na stolu vlastodršca! Milka s mudima od kile postala je Kilomudićka, što je čista groteska čije je bitno svojstvo brisanje granica između različitih carstava, između bića i stvari: zato se Dikensov Vemik ‘smije kao poštansko sanduče’, između ljudi i životinja, između spolova, itakodalje. Žena s mudima od kile je dobra groteskna slika, a ako Milka želi spriječiti me da budem istinski pisac – evo joj ga nä!”.

U sjutrašnjem nastavku čitaćete BIVŠA KONOBARICA I MILOVA PLESALJKA TRAŽI ZABRANU KNJIGE

*Anatomiju jedne hajke na engleskom jeziku možete preuzeti na OVOM linku.

*Zabranjeno je kopiranje i korišćenje objavljenog sadržaja bez saglasnosti redakcije portala Aktuelno.me i autora teksta