Piše: Šeki Radončić
Pošto je porodicama deportovanih dojadilo blaćenje nezavisnih medija, intelektualaca i kolumnista, odustale su od klasičnog majskog obilježavanja godišnjice deportacija i odlučile da devetnaestogodišnjicu tog zločina obilježimo mojim intervjuom u „Živoj istini“ kod Darka Šukovića. Eto, neće biti nikakvog skupa, ali će se građani Crne Gore podsjetiti na taj zločin.
U tom intervjuu sam ponovio, po ko zna koji put, da se Crna Gora sa zločinom deportacija mora suočiti krivično, materijalno i moralno; kako mora podići spomenik deportovanim ljudima i uvesti Dan sjećanja na taj zločin; govorili smo o Karnevalu, Kobnoj sobodi, Heroju našeg doba… U „Živoj istini“ prikazan je i dvominutni trejler Heroja našeg doba, iz kojeg se jasno vidi da Pejović nije nikoga spašavao, već brutalno hapsio. Što je bila so na živu ranu „nezavisnih“, pa se hajkačka oluja pretvorila u orkan: Šekija su i zvanično proglasili agentom režima.
U tekstu Isplativost zločina, u Monitoru od 3. juna 2011. mali urednik Kuta meditira o velikim temama: o hapšenju generala Mladića, o obećanju demokrate Borisa Tadića da će uhapsiti nosioce organizovanog kriminala u Srbiji i okruženju i gostovanju Šekija Radončića kod Darka Šukovića:
„Dvojica medijskih režimskih agenata preko sat i po mlatili su, bez šanse da se brani, po jedinom pripadniku državnih službi koji je o deportacijama izbjeglica javno progovorio po vlastitoj savjesti“, reži Kuta sa dugim ušima na dvojicu nekadašnjih kolega iz Monitora. Dodajem: po vlastitoj savjesti koju nema!
U istom broju Monitora Kuta objavljuje i skandalozni intervju Veseljka Koprivice sa Srđom Pavlovićem. Profesor vragznačega „na Univerzitetu Alberta, Kanada“, jer se iz Monitora i Vijesti ne može saznati šta S. P. predaje, ako šta predaje, ovoga puta se okomio na nevladine organizacije zbog toga što su aktuelizovale inicijativu za podizanje spomenik žrtvama deportacija, pokrenutu na promociji moje Kobne slobode, 30. maja 2005. godine.
„Podizanjem spomenika za žrtve čiji se ubojica ne zna, te žrtve se ponovo dehumanizuju, a proces utvrđivanja odgovornosti zaustavlja. Takav spomenik bio bi mrlja na obrazu demokratske Crne Gore“, kategoričan je Perovićev kolumnista.
Logika i etika
Dakle, po mišljenju profesora bogznačega, podizanje spomenika pobijenim Bošnjacima predstavlja ponovnu dehumanizaciju žrtava i zaustavlja proces odgovornosti!? Kladim se u što god hoćete, Srđa Pavlović nije profesor logike. Nema šansi. On sa logikom ima veze koliko i Miodrag Perović sa etikom. Ali je na beskrupuloznosti Miškov sezonac, stoposto, doktorirao s čistom desetkom, baš kao i urednik koji mu je ovakve bljuvotine objavio.
Podizanjem spomenika odaje se počast nevinim ljudima, ali se obilježava i zločin i učesnici zločina. Podizanje spomenika suočavanje je sa prošlošću i dodatni pritisak na vlast da procesuira odgovorne. A protivljenje podizanju spomen-obilježja deportovanim jednako je protivljenju izgradnji Memorijalnog centra u Potočarima kod Srebrenice. Da je, ne daj Bože, kojim slučajem, u kakvom zločinu od nepoznatih ubojica, nastradao, recimo, Srđin brat ili otac, da li bi on svoje najbliže ostavio bez spomenika kako ih ne bi dodatno dehumanizovao, a sebe sačuvao od mrlje na obrazu koji, izvinite što psujem, očito, nema.
Na anticivilizacijsko zalaganje Srđe Pavlovića reagovalo je i Udruženje porodica deportovanih:
„Sada kada postoje ozbiljni nagovještaji da će se 19 godina od slanja u smrt naših najdražih pristupiti izgradnji spomen-obilježja, javljaju se osobe koje žele da nam uskrate mjesto gdje ćemo moći položiti cvijeće našim najmilijim, jer njihovih grobova nema. Doista monstruozno zvuče tvrdnje profesora Srđe Pavlovića iznijete u ‘ekskluzivnom intervjuu’ za tabloid Monitor da bi podizanje spomenika u Herceg Novom predstavljalo ‘dehumanizaciju žrtava i zaustavljanje procesa odgovornosti’. Stoga, još jednom apeliramo na crnogorsku vlast da ne odustane od namjere da se podigne spomen-obilježje u Herceg Novom.“
Oglasile su se i Majke enklave Srebrenica i Žepa, najoštrije osuđujući „izvjesnog profesora Srđu Pavlovića i krugove okupljene oko podgoričkog tabloida Monitor, koji se protive podizanju spomenika 85-orici bosanskih izbjeglica deportovanih iz CG i ubijenih u Republici Srpskoj.“
„Majke Srebrenice osuđuju sve pokušaje te bezdušne skupine ljudi, koji se tobože u ime pravde protive tom elementarnom civilizacijskom činu. Podizanje spomenika našim sinovima, braći, očevima i muževima, ne podrazumijeva nikakvo aboliranje bilo koga od komandne ili svake druge odgovornosti, kako to neljudski podmeću Udruženju porodica deportovanih bosanskih izbjeglica. Majke Srebrenice osuđuju i brutalnu hajku Monitora i ljudi bliskih njemu na Jasenku Perović, koju ti bezdušni ljudi optužuju da je režimski agent, sprovodeći tako javni linč i otvoreni pritisak da ona i porodice odustanu od procesuiranja svih odgovornih za taj zločin, pa i njihovog junaka Slobodana Pejovića“, ističe se u saopštenju koje potpisuje predsjednica udruženja Munira Subašić.
[Napuštajući temeljnu uređivačku politiku i tradiciju starog Monitora, Esadov i Miškov Monitor (br. 1186 od 12. jula 2013. i br. 1187 od 19. jula 2013.), za razliku od, recimo, jednog CNN-a, nije objavio ni slova o obilježavanju osamnaestogodišnjice srebreničkog genocida i ukopu posmrtnih ostataka 409 bošnjačkih dječaka i muškaraca (11. jula 2013.), među kojima su bili i ostaci Nermina Subašića, najmlađeg sina Munire Subašić. Ona je nakon 18 godina traganja pronašla i ukopala samo dvije kosti svog sina, i to kosti jedne ruke i jedne noge.]
Eto na što su spali nezavisni mediji i urednici sa Don Mikelijeve fabričke trake. Monitor se, dakle, suprotstavlja podizanju spomenika deportovanim, a nije ni jedne progovorio protiv podizanja spomenika koljaču Pavlu Đurišiću i rehabilitaciji Draže Mihailovića. Čak je propali Monitor osudu rehabilitovanja čiča Draže proglasio za negativni događaj sedmice. Tako je, naime, vlasničko-urednički tim te crkotine od novine ocijenio pismo predsjednika crnogorskog parlamenta Ranka Krivokapića, upućeno Denisu Bećiroviću, potpredsjedniku SDP BiH koji je u pismu, Krivokapiću ranije upućenom, izrazio veliku zabrinutost zbog procesa za rehabilitaciju Draže Mihailovića, a Krivokapić mu odgovorio:
„Dijelim Vaše ocjene o mračnoj istorijskoj ulozi četničkog pokreta i opasnosti koju potencijalna rehabilitacija zločinca Draže Mihailovića predstavlja za čitav region… Proces koji se vodi u Beogradu ocjenjujem i kao podmukao i opasan pokušaj revizije istine o jugoslovenskim ratovima devedesetih godina prošlog vijeka. Rat u Hrvatskoj, a prije svega u Bosni i Hercegovini, kao i strahoviti, sistematski zločini koji su u Vašoj državi počinjeni, bili su praktična realizacija ciljeva četničkog pokreta. Etničko čišćenje i genocid nad nesrpskim stanovništvom centralni je dio četničkog projekta. Pružanjem legitimacije Draži Mihailoviću naknadno se legitimišu i zlodjela njegovih nasljednika u Bosni i Hercegovini.“
Čičin musliman
Zbog ovog i ovakvog odgovora Krivokapić je dobio veliki minus Monitora, tačnije, bio je natenane ispljuvan (Monitorov barometar: minus sedmice, 6. april 2012.).
Marko Vešović i ja, kao bivši saradnici Monitora, kojim sada gazduje „stoprocentni četnik Miodrag Perović“, u saopštenju izdatom tim povodom, najoštrije smo osudili takvu „uređivačku politiku ovoga nekad antiratnog lista u kojem se kao negativni događaj sedmice kvalifikuje Krivokapićeva osuda pokušaja rehabilitacije Draže Mihailovića koji je, igrom nevesele sudbine, naknadno postao ratni komandat ne samo Esada Kočana, sadašnjeg glavnog urednika Monitora, već i Veseljka Koprivice, zamjenika glavnog urednika, što nas ne čudi, jer je Veseljkov otac Risto Đokov bio glasoviti četnik. Pošto je u Čičinoj vojsci, čak i u njegovom štabu, bilo muslimana, ne iznenađuje nas ni Esad Kočan, od koga je Miodrag Perović, većinski vlasnik Monitora, prvo napravio svog Sejda Bajramovića, a potom i odličnog četnika, naravno, uz pomoć Andrije Mandića, četničkog vojvode od Mojkovca. To što Perović, Kočan, Koprivica i njihov Monitor ne daju svog ratnog zločinca Čiču nikako ne može ostati njihova privatna stvar, jer znači čin javnog prezira prema Mihailovićevim žrtvama, dakle i uvredu za sve poklane i muslimane i partizane, zapravo izrugivanje sa njima“.
Stoga smo zatražili da „demokratska javnost ovaj čin monitorovaca osudi kao moralno divljaštvo, a nadležni organi preduzmu neophodne radnje kako bi ispitali i sankcionisali ovakav anticivilizacijski postupak.“
Kada su novinari sarajevskih Dana tražili od Kočana da komentariše naše osude Monitorovog četnikovanja, Nemanja je, u nedostatku činjenica, lakonski odgovorio: „Baš smo natukli šubare i kokarde“.
I jesu. I to one šubare i kokarde Pavla Đurišića koje u Monitorovom feljtonu od Vezirovog do Zidanog mosta, objavljenog u 13 nastavaka (od 27. marta –19. juna 2009.), autor Veseljko Rista Đokova ovako opisuje:
„Komandant crnogorskih četnika Pavle Đurišić bio je hrabar, krut, odvažan, bistar i veoma omiljen komandant kod vojske, naročito kod onih hrabrijih vojnika i komandanata. On se identifikovao sa srbijanskim četničkim pokretom Draže Mihailovića. On je od Draže dobio legitimitet još u decembru 1941. godine. Tako je pokret pod Đurišićem u Crnoj Gori bio tipično draževićki, čak i po načinu odijevanja komandanata i oznakama na šubarama koje su nosili: mrtvačka glava i kost.“
Pored „nezavisnih“ i crnogorska internet kenjaža se našla pogođena trejlerom Heroja našeg doba i inicijativom za podizanje spomenika deportovanim, a ne Pejoviću. Tako na PCNEN-u ( 28. maj 2011.), internetska novinarka u pokušaju, Sonja Radošević, kojoj se Dnevni avaz zahvalio na saradnji poslije samo tri teksta, osvetnički se pita nakon prikazivanja Žive istine, „da li je u Monitoru iko radio ko nije bio pripadnik DB-a“, i tvrdi da se „novi filmovi prave zbog pranja prljavog rublja i krečenja prošlosti“. I idiotski zaključuje: „Ideja koju promoviše Radončić a zastupaju neke NVO o podizanju spomenika žrtvama deportacija je krajnje čudna jer koliko mi je poznato crnogorski sud je presudio da su ovdje svi nevini te da zločina nije bilo. Pa kako i kome se onda podiže spomenik?“
Dušku Vukoviću sam poslao SMS poruku. Pitao sam ga zašto porodice deportovanih, kolege i čitaoce svog portala ne poštedi ovako prljavih i anticivilizacijskih komentara?
„Pošto sam i ja radio za Monitor, ono („da li je u Monitoru iko radio ko nije bio pripadnik DB-a?, p.a.) može se odnositi i na mene. Ja samo mislim da se njena rečenica ne može uzeti kao tvrdnja… Žao mi je ali sloboda informisanja podrazumijeva i da govore oni čiji nam se stavovi ne sviđaju“, odgovorio je slobodni zidar Duško. Medijskog sponzora Sonje Radošević, vlasnika internetske pljuvaonice i Velikog majstora Velike lože Crne Gore, više nijesam kontaktirao.
Presavio tabak
Kada je prije neku godinu, sada već ukinuti sarajevski tabloid SAN, napadajući mog brata Fahra, usputno pljunuo i na mene, presavio sam tabak i na sudu dobio odštetu za klevetu. Tim povodom je Andrej Nikolaidis u sarajevskom Žurnalu od, 12. novembra 2009., napisao tekst koji ću ovdje djelimično citirati:
„Nedavno je SAN objavio kako je Šeki Radončić bio pripadnik Miloševićeve Socijalističke partije Srbije i blizak prijatelj bivšeg crnogorskog predsjednika Momira Bulatovića. Naravno da nije i naravno da novina laže, ali to, naravno, nažalost nije dovoljno da čovjeka zaštiti od gadosti. Šeki Radončić, najprije, sve i da je htio, nije mogao biti član SPS-a. Jer je Šeki Radončić živio u Crnoj Gori i bio državljanin Crne Gore, u kojoj Miloševićeva partija nikada nije registrovana. Šeki Radončić, sve i da je htio, nije mogao postati bliski prijatelj Momira Bulatovića, kojega je godinama razvaljivao na najsitnije komade u svojim tekstovima, pa ga na kraju zamalo poslao u zatvor, smjestivši ga na vrh piramide odgovornih za deportaciju izbjeglica-Bošnjaka iz Crne Gore.
Šeki Radončić je više puta, što bombama što na drugi način razornim sredstvima, bio napadan zbog toga što je bio ubojit u svojim publicističkim opisima zlodjela srpske i crnogorske države. Zbog njegovih tekstova, knjiga o policijskoj torturi i filmova o deportaciji izbjeglica, Crna Gora se bukvalno tresla. Radončić je više puta pomjerio granicu onoga što se u ovoj zemlji smije reći. Devedesetih godina nije u Crnoj Gori bilo mnogo Bošnjaka koji su se usuđivali podići glavu, a kamoli progovoriti o teroru pravoslavne većine: utoliko je ono što je Radončić radio vrjednije poštovanja. Hoću reći: samo u snu moguće je ono što je objavio SAN.
Priča kaže: kada su se u Crnoj Gori pojavile prve kubure, to je kod prekaljenih ratnika izazvalo nemalo gađenje. Sada svaka rđa može ubiti najboljeg junaka, govorilo se. Primijenimo tu epsku logiku na novinarstvo: možeš ti biti najbolji, ali će te, svejedno, kad-tad pljunuti neki smrad koji za istinoljubivog tajkuna radi kao plaćeni pljuvač.
Na koncu: očito je kako je jedina mana Šekija Radončića to što mu je brat Fahro. Mrziti nekoga zbog toga, isto je kao mrziti nekoga zbog toga što je Bošnjak, ili mrziti nekoga zbog toga što je Srbin. Jer to je mržnja zbog imena i krvi. Naravoučenija, nažalost, nema: to je tako, a biće još gore.
U sjutrašnjem nastavku čitajte UHAPSITE TERORISTU IZ SARAJEVA
*Anatomiju jedne hajke na engleskom jeziku možete preuzeti na OVOM linku.
*Zabranjeno je kopiranje i korišćenje objavljenog sadržaja bez saglasnosti redakcije portala Aktuelno.me i autora teksta