Petak, 26 Aprila, 2024
Rubrika:

Marko Vešović SVAŠTARA: Šetnja Sarajevom

Moja duša danas je eksteritorijalna kao ambasada: čim pređe kućni prag,  u inostranstvu je. Ne računam groblje Svetog Josipa, gdje leži Gordana,  parče domovine koje je zavazda moje. Jer ću leći kraj nje. Na jastučnici mi piše da sam Jugoslaven, a đe je jedan jugoslavenski grob, tamo je Jugoslavija

za aktuelno.me

piše: Marko Vešović

1.Došla mi iz Zagreba šćer Ivana. “Puna ti kuća“, kaže mi prijatelj Mustafa, veterinar koji je dolazio da nam pregleda mačku i utvrdio da ima alergiju na polen! Prije rata, kad Ivanu izvedem u šetnju, osjetio bih da je njeno ime puno svijeta. Da možda sve što postoji, ili sve što vrijedi pod nebom, komotno može stati u njezino ime. I da je sve čega na zemlji ima puno njenog imena. Da možda u svijetu, osim njenoga imena, i nema ništa osobito važno.

Sjetih se jedne od najljepših rečenica iz dana opsade i iz Ivanih usta: “Kako to vi govorite ko da je Sarajevo cijelo u kući, pa kad se ode u inostranstvo, vi onda kažete – vani?” Čista poezija. Kako su išli dani, padalo je u zaborav najgore iz rata, a ostajale sitnice pune melanholične lirike.

I sjetih se Ranka Čolakovića, njegove pjesme o domovini koju sam prije rata slušao na književnoj večeri. Pošto je napravio spisak ljepota domovine – pamtim da je u njoj bilo puno ”kvalitetnih orlova” –  u poenti je zaključio: “Ovako nešto trebalo bi u kuću nabaviti!”Ovaj stih tridesetak godina u glavi nosim skupa skupa sa stihovima najvećih pjesnika.

Moja duša danas je eksteritorijalna kao ambasada: čim pređe kućni prag,  u inostranstvu je. Ne računam groblje Svetog Josipa, gdje leži Gordana,  parče domovine koje je zavazda moje. Jer ću leći kraj nje. Na jastučnici mi piše da sam Jugoslaven, a đe je jedan jugoslavenski grob, tamo je Jugoslavija.

  1. Šetajući ulicom Ferhadija dijagonalno čitam stvarnost. Ako se može zvati stvarnošću ovo šta su Babo i Sin Babin napravili od bosanske prestonice. Sudim li po onom što su mi govorili i još mi govore bivši studenti, većinom Bošnjaci, ovo je košmar iz kojeg se treba što prije probuditi. U inostranstvu.

Žene su jedina neupitna stvarnost. Otkako sam, kao momčić, stao rzati za njima, žene su za moje oči bile jedina puna stvarnost, i to će ostati dok mi ne zvekne krampa nad glavom. Žene pokrivene ili ne, svejedno.  Moj prijatelj koji umije oko žena veli: “Pokrivene su mekše. Mnogo, mnogo mekše. A ima i onih koje se jebu po teoriji, veli. Da, da, po teoriji”. Jedna mu je, nakon što ju je odradio, priznala da joj se svidio dan ranije, kad ga je viđela u prodavnici. A u Kuranu, đe li, piše, da je grijeh i kad poželiš muško. Te pošto je u duši počinjela grijeh, nije bila s raskide da u stvarnosti bude isprcana.

Taj prijatelj, koji voli da kaže: “Eh, da mi je tvoja slava, a moja kita, koja bih čuda po Sarajevu počinio”, ponekad me pitao: “Ti ništa ne pričaš o ovome?”  Kad je Gordana  umrla, postalo mu je jasno da nisam imao šta ni pričati: ko će varati majku Ivane Vešović, koju smo čekali deset godina?

Nekad mislim da sam se u svoju ljubav za Gordanu skrio u strahu od drugih žena. Od njinih mađija, a za njih sam bio osetljiviji nego moj prijatelj koji je flit za žene.

Veli jednom: “Najbolje je opaliti seljanku. Jako su zahvalne. Gradske žene hoće da se oguliš dok ih zadovoljiš, a onda te ko nadničara otpuste”. “Đe su?”, pitam. “Ko?” “Seljanke. Đe su kad je selo umrlo?” “Govorim na osnovu predratnog iskustva”.

  1. Ugledah Adila Kulenovića koga je predsjednik Crne Gore Filip Vujanović odlikovao zato što je Novaka Kilibardu, dok je bio u Sarajevu, na TV 99 intervjuisao 17 puta. Ugledah Adila i sjetih se Hegela. Koji veli da portret osobe više sliči osobi nego sama osoba. I zaista: moj portret glupog Adila više sliči glupom Adilu nego glupi Adil lično. Posebno sam zadovoljan rečenicom da je Adil “glup u saradnji sa prirodom, zato su njegove gluposti vazda svježe kao peršun.”

Zatim prođe paramilitarni hodža Džemaludin Latić, bivši Alijin savjetnik i člana Glavnog odbora SDA. Šta je ovo: srećem sve same enitetske veličine. Ali Latić mi je važan: to je jedini islamski fanatik koji mi je lično poznat. I ja sam bio fanatik, šahovski, ali nesumnjiv. I ja i Abdulah Sidran. Šta su ako ne fanatici ljudi koji po 18 sati nisu ustajali iza šahovske ploče? Jednom je Avdo zaspao za tablom. Čekam da povuče potez. “Cuka ti sat, velim”. Za pločom vazda kažem cuka ili čuka. Pogledam, a on, podnimljen ljevicom, spava. Ali naš fanatizam ugrožavao je samo nas: mogao je jedan za tablom pasti mrtav, dok Latićev fanatizam ne ugrožava jedino Latića. Ali neka meni Džemice, ko zna za šta bi mi mogao valjati. Već mi je valjao: u neobjavljenoj knjizi Sedam balija o njemu imam šezdesetak stranica.

  1. Jedna mi je žena zaličila na Hertu Kunu. Koja je umrla u 87. godini, u Zagrebu i u staračkom domu. Pred njom je išao glas profesora koji pije krv studentima. Govorilo se da je promašila profesiju i da bi bila odličan upravnik KP doma. Po 18 puta je obarala studente. Jednog kolegu s treće godine, koji je kod Kune padao 6 puta, zezali da je na ispitu kazao: od praslovenske tisonšte postala je hrvatska tisuća, a od ove srpska hiljada! U očima studenata sa starijih godina Kuna je bila Andrićev Abidaga u suknji – treba li se čuditi što sam kod nje dobio desetku? Od straha sam sve naučio ko hafiz.

To mi je bila prva ocjena na fakultetu i njom sam bio ohrabren, ali, po ocjenama, nisam spadao u najbolje studente: kad sam otišao u Beograd na postiplomski, imao sam prosjek knap: da sam iz bilo čega dobio ocjenu niže, ne bih imao pravo upisa. Ali je mom zanosu malo čiji bio ravan. Zanosu dečka kome je književnost bila najvažnija, možda jedina istinski važna stvar na svijetu, i to ostala do danas.

Iz straha bjeh sve nagruvao, ponešto i sad pamtim, a najtrajnije mi se u sjećanje urezao Ivan Bandulavić, jamačno zbog prezimena: pamtim sva magična geografska imena koja su nas u osnovnoj školi gonili da učimo napamet: Lena, Jana, Indigirka i Kolima – zar to nije stih?  Pamtim da je Bandulavić napisao božićnu pjesmu Vse vrime godišta, i da mu je jedna knjiga doživjela 20 izdanja.

Kad sam položio kod Kune, shvatio sam da je strah bio izlišan: Kuna je bila profesor koji se dosljedno držao dva kriterija: a) znaš ili ne znaš i b) razumiješ ili ne razumiješ – dva lica iste stvari. Zalud znaš ako ne razumiješ, i zaludu ti je razumijevanje ako ne znaš.

Njemica Kuna u mnogo čemu je ličila na moju majku. Često sam govorio i pisao da bi Darinka bila perfektan upravnik KP doma. Sve što je govorila i činjela svodilo se na jedno: ili ću kako treba, ili neću nikako. To je imala i Kuna: dolazio si joj da ti, po pravdi, odreže šta te sljeduje, a koji put izlaziš na ispit ne znači ništa: prvi ili osamnaesti, kriteriji su isti. Sad mi je nevjerovatno da su dvije žene, jedna nepismena a druga doktor nauka, koje su pripadale svjetovima međusobno dalekim kao Sirijus i Kanopus, u biti bile iste.

  1. Prođe Amila Omersoftić, ona što je osamdeset i druge sudila Izetbegoviću i kumpaniji. Njen je daiža završio je medicinu 1942. i otišao u partizane. Gdje je postao vrstan ljekar, jer je pekao zanat u idealnim uslovima: nikad mu nije manjkalo ljudskog mesa za štopanje.

Bio je tamo jedan veliki komesar kome je metak probio plućnu maramicu, sav se napuhao, a ječi: “Zaboravi ti mene, Bože, zato što sam zaboravio ja tebe”. I  Amilin daiža dobro ga napije, operiše i spasi mu život.

U vrijeme sukoba Tita s Džugašvilijem, Amilinog daidžu, umjesto da mu daju čin generala, pošalju na Goli otok, ko Šaovićanina Aleksu Blagojevića, da se sunča i “vida ramatiz” zarađen u partizanima. Doduše, nisu mu kao Tadiša Lučić Aleksi rekli: ”koliko dana do tamo putovao, toliko godina tamo ostao”. To spada u crnogorski folklor.

I pojavi se na Goljaku komesar što je zaboravio Boga. Amilin daidža mu se obraduje, nadao se da će mu pomoći. Kad ga je ugledao, komesar mu se od srca nasmiješi, srdačno mu spusti ruku na rame i veli: “O! O! vidi Huseina!”

Za vrijeme opsade, čuo sam stotine ovakih stvarčica i sve zaboravio, ako ih nisam zapisao. Zaboravio sam i zapisane, čak zaboravio da sam ih zapisao. A dva uzvika i dvije riječi: “O! o! vidi Huseina!”, koje ne znače ništa i znače šta ti bog hoće, često mi isplivaju u svijesti, jer u njima je život, onaj sušti, stoprocentni.  Život nalik na pismo sročeno bez velikih i malih slova, jer su štampana, bez tačaka, trotočja, zareza, povlaka, upitnika i uskličnika. Život s kojim nema zajebancije.

  1. Svašta mi šalju preko interneta. Nekad moram pedeset puta kliknuti na krstiće da uklonim smeće. Ponekad pročitam pokoji naslov. Jučer Ivani, koja sve ovo zna, kažem preko vajbera: “Pročitao sam naslov u kojem jedna djevojka, žena, vrag zna šta je, kaže: PUTINE, OŽENI ME! Čista poezija!” Ivana se dugo smijala. Ima Gordanin smisao za humor. Danas mi u sjećanju iskrsavaju kao vrhunci sreće ti trenuci kad se Gordana smijala bukvalno do suza. A onoj djevojci, ženi, vrag zna šta je, zbog one tri riječi, oprostio bih sve. Mada ženama nemam šta da praštati. Biljana Plavšić, na primjer, nije žena nego vuk s pičkom, kako vele u Crnoj Gori. Oprostio sam i Gordani što je umrla prije mene. A Alfred Vinji  kaže: Kad pomislim šta smo ženama radili kroz istoriju, svaki muškarac svakoj ženi trebalo bi svaki put, umjesto “dobardan”, da kaže: ”oprostite”.

I oduvijek me boljela čuna ko jest a ko nije homić. Pod uslovom  da nije Pahomić. Nek taj pop skine mantiju i neka skače na koga hoće, nije dovoljno to što je skida kad guzi. A Mijojka mi skače na Pavla, jednom se žalio  Simeun, moj đed po majci,  pred Šujanom  Ćetkovićem. Koji je imao kuću desetak metara od Ljuboviđe, na čemu sam mu silno zavidio: ja bih se svaki  dan kupao! Kao mali,  bio sam obožavatelj vode. Baba Mijoka je bila žena đedo-Petrova, a Pavle otac Petrov i Simeunov. Pa neka skače, bogoti, rekao mu je Šujan, i dometnuo: “More samo da se našpori”. Ta riječ često prizove moje nesanice iz djetinjstva kad se našporim na ekser u dasci pa noga bukne.

Kad se sjetim patnji iz djetnjstva, često uzdahem: “Bože, koliko je jada ubilo Darinku”. I njenu djecu s njom, narvano, ali svako od nas je patilo za se, a znao sam i onda da je sva naša patnja išla kroz njeno srce. Kad od djece dobijem po pički, ne bih kazao, da se ne sjekira. Darinka je bila Baščelik, a ja sam od krempite, kako je Gordana rekla, u čemu se vidjela i njena vjera da sam istinski pjesnik.

*Zabranjeno je kopiranje i korišćenje objavljenog sadržaja bez saglasnosti redakcije portala Aktuelno.me i autora teksta

Najnovije

Najčitanije

Povezano

Komentari

Subscribe
Notify of

0 Komentara
Inline Feedbacks
Pregedaj sve