Marko Vešović NI DANA BEZ RETKA O RISTU ANTIHRISTU (16): Popovska glupost

za aktuelno.me

Piše: Marko Vešović

Tolstoj: “Uvjerio sam se da je učenje crkve teorijski lukava i štetna laž, a praktično skup najgrubljeg praznovjerja i vradžbina koje potpuno prikrivaju sav smisao hrišćanskog učenja“. (Preuzeto iz teksta Bora Kontića sa portala Pobjeda.me)

1. Ne bojim se korona virusa: legnem li da mrem u 76. godini, kazaću kao Igo: ”Živio sam dosta”. A i tog navodnog života odavno mi je dosta. Nekad bude očito: tu sam da budem na broju, i to je sve. Zato nisam od penzića koji se više no mladići boje da će izgubiti život, njegovo najbezvrednije parče. Ta je bezvrijednost jedino za šta se i mogu uhvatiti.

Na ovoj zemlji, po Bertoldu Brehtu, “svi bi trebalo nužnike da vole: / tu su zvezde gore, a govna su dole”. Pa što bi mi bilo žao napusti svijet gdje su govna i zvijezde zamijenili mjesta? Ali nije da nisam razumio litijaše: svako jutro, na nebu, umjesto sunca, njima je izgrijavalo đubre pod mitrom.

Mada bih volio da o popu Ristu završim prozni spjev koji dosad nije napredovao loše: nabešalo se 57 kompjuterskih stranica, gdje Rista Sotonu nisam žalio, a i ne znam što bih, nije mi rikao na Božić pa da ga štedim. Ovdje ću objaviti sve što sam o njemu dosad napisao, i sačekati drugo poluvrijeme, no ako ga za mene ne bude, drago mi je što sam u svojim posljednjim tekstovima proknjižio popa koji je ne samo mozak četničkog zla u Crnoj Gori nego i jedan od najvećih jugoslovenskih nitkova “ovjenčanih zloglasnom slavom” (Borhes). Sročio sam bar 2 000 strana hronike našeg besramlja, i ne bi valjalo da je u njoj izostavljen ovaj dragulj: ranije mi se taj mantijaš nije namjestio, ali nije bilo ni jednog razloga da ga ne opaljujem, kad mi se naguzio. Svih 2000 narečene hronike, bez Rista, bile bi, bojim se, nešto kao dženaza bez hodže.

2. Sve češće me Amfi podsjeti na Vukovu poslovicu: “Ako je popu sveta glavica, nije guzica”, ali prošla su vremena kad si nesoju pod mantijom mogao dati po prknu a da ne budeš uhapšen pod optužbom za napad na srpstvo svekoliko.

Na jednom snimku litije vidi se kako ispred ovna predvodnika iz Donje Morače ide njegov pripaziguz, a raj mu na licu: život bez jedne jedine misli i jeste jedino moguće rajsko blaženstvo na zemlji. Imaše ga ko pola buldožera. Pomislio sam da bi od štofa u koji je taj stub mesa obučen mogu sašiti uniforme za vod Kineza.

Taj stub mesa, udedečen ispred stuba svetosavlja, emitirao je poruku da svak može tek sanjati da ofrašti po južnom dijelu Ristovih leđa. Što je šteta. Jer popovska je glupost kao pancirna granata: probija pet zidova zaredom, ali svi oni, pogotovo Rile, vjeruju da je Hrist na njih mislio kad je rekao: ”Blago siromašnima duhom, jer je njihovo carstvo nebesko”. Kad bi ga ko oplajpičio po prknu, Amfiju bi se pamet popela u glavu. Od batina pogled je bistriji, kaže Đerđ Konrad.

I svud vole: u Nju Jorku, i u Kini, i u Lici

Gledati kad siledžiju prebijaju na ulici.

A Ristovo svetosavlje temeljeno na sili je.

Jes, tako mi pomogao sveti otac Vasilije.

Sad je Ristu dur-guzici, eto zašto zove hinjski

Muslimane našom braćom, što i svetac zna cetinjski.

Uvjeren je da ne pamti niko lavež toga kera

S beogradskog lanca: to su lažni ljudi, lažna vjera.   

3. Slažem se s Andrejem Nikolaidisom: “Ne bi Amfilohije prekinuo ni litije u Crnoj Gori, da to nije bio savršen izlaz iz ćorsokaka u koji je SPC sa svojim uličnim performansima upala: moć njegovog antimodernog pokreta već nedjeljama opada, paljba beogradskih medija po Crnoj Gori je smanjena“. Ali korona virus nas je lišio, vjerujem ne malog, meraka s kojim bismo posmatrali kako, u tom cirkusu što ga je režirao Risto, utrostručeno bjesnilo donjomoračkoga klauna odlazi uprazno, jer “fanatici utrostruče napor kad im pobjegne cilj“.

Risto je uvjeravao sebe da će mantijom pomesti zakon o slobodi vjeroispovijesti ili vladu, ali to je posljednje buđenje pacova, đikanskih bezbeli, u Crnoj Gori. U Srbiji su pacovi pobijedili, i neka joj je ugurli, ali da cirkus nije prekinut višom silom, moje oči bi razgalilo kad konstatuju kako Amfi zalud jede trostruk obrok onog što se ne jede, a u sarajevskom slengu zove se vanago.

4. Na fakultetu predavao sam i kreativno pisanje. Radio sa svakim studentom zasebno, isključivo preko kompjutera. Bilo ih je osam, jer to je bio izborni predmet. Slali su mi pjesme, ili kratke priče, ili eseje. Jedan je student je u pjesmi upotrijebio vanago na efektan način.Tu sitnicu pamtim, a zaboravio subinski teške stvari.

Imam nešto slično onom što je Ernest Bloh nazvao “mikrofiloškim čulom“ kod njemačkog filozofa, kako se ono zvaše? Ma kako se zvaše? Pola sata mi je trebalo da se sjetim:Valter Benjamin. I smislio sam kako da ga zavazda držim u pamćenju: Valter Benjamin brani Sarajevo. Risto pričešćima brani vjernike od pandemije, pa se pitaš: ne boluju li ti svetosavci od pandemonije?

Isticao sam ono što je u studenskim radovima bilo dobro, kratko obrazlagao zašto je dobro, i detaljno komentirao ono što ne valja, računajući da će od toga imati više koristi, čak predlagao poboljšanja. Ukratko: predmet kao za mene stvoren.

5. Na sličan način, dopisujući se sa svojim mentorom preko kompjutera, Sinan Gudžević je doktorirao na talijanistici. Što zna tek šaka ljudi. I milo mi je što sam ga javno denuncirao. Jer Sinan o svom doktoratu ćuti kao da je to nešto pokudno i povjerava se tek ljudima koji, vjeruje, njegovu bruku neće daljiti.

6. Dočim pop Risto, već tri decenije, viče izmozga – ko da je gluv, a i jest gluv za sve što nije srpsko– jer hoće da se njegove gluposti i njegove sramote što dalje čuju. Decibeli koje emituje njegovo besramlje nepodnošljivi su meni koji u ovim godinama od života ištem tek “malo tišine, tišine“, kako bi rekao Crnjanski, pa zašto sam se u ovo umiješao? Napisao sam sve što sam mogao i morao, a ostao dužan jedino Ristu Sotoni. Koji je, očito, pod nezdravim utjecajem Programa SK: ništa pasko i nesojsko ne smije mu biti toliko sveto da ga ne bi mogao zamijeniti još paskijim i još nesojskijim.

Tu populjinu zaista nikad nisi morao dvaput zamoliti da se na Crnu Goru baci kamenom, i od tog kamenja bi mogao dići crkvu, recimo Svetom Milutinu, koga je Dante vrgnuo u pakao, jer je krivotvorio mletačke cekine, ali Ristu Sotoni se raširilo ono ozad i zinulo na sve crnogorsko. U popovskoj klapnji –riječ je Njegoševa – vjerovao je da je srpska istina preplavila Crnu Goru, i ubijeđen je da bi se najzad učvrstila da mu ga bog nije, kad je poslao virus,dobro zaklamfao.

Risto mi često prizove u pamet Mihaila Lalića, a pošto ni njega u Crnoj Gori niko ne čita, mogao bih svoje riječi nekaženjeno staviti u navodnike: kad Crnogorac udari dobrim putem, samo čekaj kad će s njega skrenuti. A kad obrne zlim putem, nikad se neće predomisliti, ni pokajati.Neće, jer ničim, ni gvozdenim maljem popa Mäce, nećeš razbiti njegovo uvjerenje da je na pravom putu. Pop Risto je u zlu uvijek pravi i odnijeće sa sobom pod zemlju tajnu je li u njemu bila koja mrva dobra. Možda zaista voli pse, ali ga to ne sprečava da bude veliki u mržnji.

I Dante je u mržnji velik,

ali latinska, zlatnu uncu

vrijedna, izreka veli:

“Što priliči Jupitru,

to ne priliči juncu“,

ni kada nosi mitru.

7. I tice na grani znaju da je nauka napravila gigantski skok tek nakon što je crkvi dala nogom u krsta. U dane korona virusa, nauka je “ocjenila da vjerski skupovi u ovom trenutku predstavljaju ‘najveći epidemiološki rizik’, i da popovi ‘svoja bogosluženja vrše bez prisustva vjernog naroda’.“ ali je “Pravoslavna crkva u Crnoj Gori stava da su takve odluke, kao i način na koji se donose, makar bile i privremenog karaktera, štetne jer su jednostrane, donijete bez konsultacija sa Crkvom”. O ovom bi u Nikšiću rekli: prave pravcijate popovske kurcobodine! Šteta je što se nauka nije konzultirala, kao s ravnopravnim partnerom, sa mrakom u glavama mantijaša. Srednjevjekovnim. To nije sve. Kralj Aca je 1931.odvojio crkvu od države i taj zakon u SPC i sad važi. Stog je bilo nedemokratski, čak i diktatorski, što se Đukanović, kad je uvodio mjere protiv virusa, nije savjetovao s crkvom, čime bi priznao da je Risto Sotona u sekularnoj državi važno mudo. Ne bi me čudilo ako sanja Crnu Goru gdje bi taj popovski otrov bio glavni taliban.

8. Amfijevo svetosavlje je zrcalo u kojem, kad čitaš Bibliju, sve je kao u njoj, ali  okrenuto naopačke. Negdje sam zapisao da je Amfi naglavičke posađeni Isus, a danas je svjetski slavna njegovu naizvrat okrenutu ljudskost. Jedan francuski pisac veli da je na tablicama koje je Mojsije snio sa Sinaja spoleđine sve pisalo suprotno. Popu Ristu je pao u šape original tih tablica. Lako li je biti Amfi: turi Sveto Pismo pod guzicu, sjedi na njemu ko beg na šiljtetu, i sve je u redu ko u Beču. Ako ima dušu, to je vještičji lonac u kojem se 77 otrovnih trava kuha.

I što srpski popovi inzistiraju da ih zovemo oče? Mora da ološ među njima, a takvih je većina, vjeruje: to će pomoći da se ubroje u ljude! Mada to nisu bilo kakve, već budale s misijom: iz 21. vijeka vratiti Nezavisnu u 18. stoljeće, ako bog da.Tretiraju je kao ženu: da ju spase od zla, dobro joj ućeruju. No, ako ima boga, kome su ruke pune posla, teško da obrće glavu na uštvu iz Donje Morače. Mada Rile vjeruje da uštva zlatokrila, što rekao jedan srpski pjesnik. Ako se bog Rista đekad i sjeti, mora da se pita: koji mu je kurac?

*Zabranjeno je kopiranje i korišćenje objavljenog sadržaja bez saglasnosti redakcije portala Aktuelno.me i autora teksta