Znamenje izdajnika

Piše Đorđe Šćepović

Jedan od najvećih reditelja svoje generacije Brajan de Palma, autor je i jednog od, meni lično, najdražih filmova, a to je Karlitov put (Carlito’s Way, 1993). Mnogi će reći da je Lice s ožiljkom (Scarface, 1983) možda i najbolji De Palmin film. U oba pomenuta filma glavnu ulogu je maestralno odigrao Al Paćino. Međutim, nijesam saglasan s mnogima. Nikad nijesam volio da budem saglasan s mnogima. Pa sam tako sebi dao za pravo da Tihi Don smatram možda i najdosadnijim romanom u istoriji književnosti, a Rat i Mir stavim na listu knjiga koje nikada neću pročitati. I da imam pet života, ne bih čitao taj roman. Tako je i u slučaju De Palma. Uvijek glasam za Karlita. Zašto Karlitov put? Zato što je za razliku od Lica s ožiljkom, Karlitov put film o sitnom gangsteru koji nakon godina robije želi da napušti svoj dotadašnji svijet. Karlito postaje vlasnik noćnog kluba, koji će mu, kako vjeruje, omogućiti da zaradi dovoljno i da sa svojom voljenom Gejl zauvijek ode iz svijeta kojem je do juče pripadao. Ali avaj, neko nam često pobrka planove, pa tako i Karlito opet biva uvučen u mrak podzemlja. Nema ničeg megalomanskog u Karlitovom putu. Od produkcije, budžeta, pa sve do priče o lokalnom portorikanskom gangsteru koji želi da se mijenja. Sve je tako obično i moguće u ovom filmu. Kada je u pitanju Scarface, stvari su malo drugačije. Velika priča o velikom gangsteru i tonama novca i kokaina. Dok Karlito vapi za drugačijim životom, Toni Montana želi da pokori svijet. Nego, čemu uopšte priča o De Palminoj filmografiji i zašto je važan Karlitov put? Uz dužno poštovanje gospodina Brigantea, na umu imam Pačangu. Važan je zbog Pačange. Pačanga je Karlitov prijatelj, i uloga koju je Luis Guzman bravurozno iznio na svojim plećima. Pačanga je simbol izdaje! Izdajnik kakvog morate zapamtiti, čak i ako ste film prvi i posljednji put gledali u najranijem djetinjstvu. Kada kažete izdaja, mnogi će za prvu asocijaciju izabrati Judu i Isusa. Kada kažete izdaja, ja biram Pačangu i Karlita. Pačangu zamrzite tada, i mrzite ga cijeli život. Ma što kasnije učinio, snimio, Luis Guzman će za mene uvijek biti Pačanga koji je izdao Karlita Brigantea! U posljednjoj sceni filma, dok Karlito juri na voz koji ga je trebalo odvesti u bolji život, na peronu se pojavljuje Benny Blanco i ubija Karlita, uz kultnu repliku: „Remember me? Benny Blanco from the Bronx!“ Nakon toga, Beni ubija i Pačangu. Ako je izdao jednom, izdaće opet. Izdajnici imaju samo jednu svrhu – da izdaju, i tu se njihova svrha završava.

Otkud sad Pačanga? Prosto je – crnogorska Vlada je Pačanga. Simbol izdaje i udžbenički primjer sudbine koja na ovaj ili onaj način zadesi svakog izdajnika. Onoga trenutka kad su pristali da po nalogu maćehe izdaju majku, svi oni su prihvatili Pačanginu sudbinu. Naravno, Aleksandar Vučić iz Čipuljića nije Benny Blanco from the Bronx, stoga njegova egzekucija izdajnika izgleda malčice drugačije. Umjesto revolvera s prigušivačem, Vučić na raspolaganju ima medijski streljački stroj, koji u izdajnike puca na njegovo Pali! koje, po pravilu, nikad ne izgovori on, već uvijek neki Vulin ili Dačić. Danas je bogobojažljivi premijer Crne Gore, od avgustovskog heroja srpskog javnog mnjenja, stigao do izdajnika svesrpske ideje. Danas je onaj koji zabija nož u rebra jadnoj i nejakoj Srbiji. Zapanjujuća je moć kojom će vas fabrike propagande preobraziti i vaš lični opis izmijeniti do neprepoznavanja, dok ste rekli Za kralja i otadžbinu! Premijerova nejač, nakon hajke i linča srbijanskih tabloida, u pomoć ne zovu Sergeja, već rone suze nad saznanjem da su ih, kako kažu, njihov Beograd i njihova majčica Srbija stavili na stub srama i izložili javnom linču. Dok su ta ista Srbija i isti medijski talog mjesecima ispaljivali plotune mržnje na Crnu Goru i sve crnogorsko, premijer i njegova porodica uživali su u prizoru kamenovanja Crne Gore i svih onih koji se nijesu dali potčiniti Aleksandru iz Čipuljića. Osim Zdravka, zvanog Pačanga, tu je i njegov partner u izdaji – čovjek bez identiteta, jezika i ideologije, s crvenom kravatom oko vrata i tonom demagogije na usnama. Taj i takav bi morao znati da Pačanga za izdaju ne biva nagrađen. Ako izdaš oca, koliko će ti biti teško da izdaš očuha? Aleksandar Vučić zna sve o izdaji. Nije li on sam izdao svoga oca Šešelja? Stoga, niko ne poznaje mentalitet izdajnika kao onaj koji je izdao. Mora se priznati da je Srbija uvijek vodila računa o izdajnicima. Reklo bi se da je taj problem izučavala kao fenomen. Jer, kako konstruisati heroja, ako nema izdajnika. Svaki junak treba izdajnika. Svaka hrabrost treba izdaju i strah. Kako izmaštati Miloša Obilića bez jednog Vuka Brankovića? Čak i ako zanemarimo mitomansku srpsku istoriju, lišenu činjenica, mora im se odati priznanje za nadljudski napor i posvećenost da od izgubljene istorijske bitke s fiktivnim herojima, načiniš veličanstvenu pobjedu. Nije jednostavno poraz pretvoriti u podvig. To je magija. Činjenice su pak sljedeće – Obilić je lik, Branković je ličnost. Zapravo, upućeni se kunu da Branković nikada nije počinio izdaju.

A kako zaslužiti novu milost beogradskih gospodara? Pa, takmičenjem u srbovanju. Mjerenjem srpstva. Srbometrom, pretpostavljam. Mnogo je Srba vičnih srbovanju, a u srcu gospodara Aleksandra mjesta ima samo za izabrane. Naši junaci liče na dvojicu dječaka iz Dragojevićevog filma Lepa sela, lepo gore. Onoga filma o ratu, tačnije o agresiji na BiH, u kojem Srbi eventualno zapale neku radionicu, ili na traktor natovare televizor i veš mašinu, dok su muslimani oni koji drugovima iz djetinjstva zakolju mater, ili, recimo, siluju učiteljicu. Ipak, i u takvom filmu jedna je scena zgodna za ilustraciju naših takmičara: dok se dvojica dječaka prepiru nailazi poštar i kaže: „Mjerite, mjerite, čija ćuna veća, njemu telegram.“ Ako je ovo što živimo film, onda bi replika mogla zvučati ovako: „Mjerite, mjerite, ko veći Srbin, njemu telegram!“ A u telegramu ljubavna poruka od gospodara svih Srba.

Zanimljiv je taj srpski svet. U njemu se uvijek iznova i iznova morate dokazivati. Srpstvo nije nešto što se podrazumijeva rođenjem, ili izborom, već nešto što je nužno glasno potvrđivati i dokazivati poricanjem svega drugačijeg. Tako npr. ako se kojim slučajem zovete Bećir (tur. Bekir), a etimologija imena nedvosmisleno kazuje da je vaše ime arapskog porijekla, onda se morate mnogo više dokazivati u srbovanju. Nadmašiti ostale takmace. U mržnji, u ništavnosti. Janjičari su, recimo, bili možda i najokrutniji vojnici Osmanskog Carstva. Ili četnici koji su svoju lojalnost nacistima dokazivali zvjerstvima nad partizanima. To je prosto tako – morate se dokazati. Tako i vi, ukoliko se zovete Bećir, iliti Bekir, morate učiniti dodatni napor da bi vaše četnikovanje neko uzeo za ozbiljno. A mnogo je onih koji žele da zasluže ljubav svoga gospodara. Nije Bećir sam. I Pačanga je tu. Ma, cijela armija Pačangi.

Nego, čija je ćuna veća?