Ako je Durmitor jedan od simbola prirodnih ljepota Crne Gore, onda je i divokoza prepoznatljivost i zaštitni znak ove prelijepe planine, jednako privlačne i zimi i ljeti. Ali, malobrojni se zapitaju otkud divokoze na Durmitoru, otkad im je to stanište, jesu li tu odvajkada i bi li najuporniji istraživač, naučnik ili zaljubljenik u netaknutu prirodu mogao sada da ih primijeti u tom surovom kršu da nije bilo Milenka Mila Stijepovića, dugogodišnjeg direktora Nacionalnog parka, čuvenog ugostitelja, privrednika…
Vremešni Žabljačanin, pričajući za Pobjedu, prisjeća se kako je, svojevremeno, obogatio najveću crnogorsku planinu krdom divokoza i srna, i to zahvaljujući nikome drugo do lično Josipu Brozu Titu. – Predsjednik je 1970. godine bio u zvaničnoj posjeti Žabljaku, interesovao se da li je Durmitor proglašen nacionalnim parkom i priznao da ga je taj kraj fascinirao svojom ljepotom još kad je dolazio 1940. godine. Bili su na tom sastanku svi iz vrha države, pa i Vidoje Žarković, Veselin Đuranović, Veljko Milatović… Bilo je 520 zvanica. Neko je rekao da se priprema zakon koji će sve to definisati, a Tito da ga obavijeste pošto sve bude završeno, jer želi da pomogne. Zakon je donesen osam godina kasnije, a ja sam u to vrijeme bio direktor oura čuvenog preduzeća Turist komerc, kako bi se reklo prvi čovjek žabljačkog ugostiteljstva, tgovine, ski centra, poljoprivrede… Bogami, tada me zove Vidoje Žarković i kaže da se sve više poistovjećuje to veliko preduzeće s mojom ličnošću, te da to nije dobro i da ja moram otići s funkcije generalnog direktora, kao i da treba da preuzmem upravljanje NP Durmitor. Tako je i bilo, ali sam pola godine pokrivao obje pozicije. Imenuju mene za direktora NP Durmitor i ja se sjetim priče sa Titom, ali prethodno se u arhivu provjerava da li je predsjednik SFRJ zaista obećao pomoć, jer ne smije se omanuti. Zovem šefa Titovog kabineta Aca Božovića i tražim sastanak, protokol jasan, sve definisano i ja stižem na Brione – prisjeća se Mile Stijepović.
– Imam pet minuta, istina, ostao sam malo duže. Iznesem ja kakvo je stanje u NP Durmitor i kažem da smo oskudni kada je riječ o divljači, a on direktoru NP Brioni, izvjesnom Franju, da se to završi. Donosi se odluka da se na ostrvo u Skadarskom jezeru prebaci 60 muflona, isto toliko jedinki jelena u Zabran kod Rijeke Crnojevića, a predsjednik Makedonije Lazar Koliševski se obavezuje da iz njihovog rezervata obezbijedi po 60 divokoza i srna za Durmitor. Bilo je divokoza i ranije na Durmitoru, ali vrlo malo. Manje sigurno nego što smo ih mi tada obezbijedili. Kad sam bio na Karadžici u Makedoniji, da ne kažem kako sam se snašao da obezbijedim i trans sport životinja, tek ubrzo su stigle divokoze i srne na Durmitor – zagonetno priča Stijepović.
Iz priče 88-godišnjeg Žabljačanina samo se može naslućivati koliko je kompletna priča o naseljavanju Durmitora divokozama i srnama bila na neki način državna tajna.
– Nekoliko letova helikopterom i divljač je stigla na nekoliko lokacija, u Sušicu, Lomne dolove, Duške police, Bolj… Suvišno je govoriti da je decenijama na snazi bio strogi lovni zabran, kao što je i danas, a kada sam ja napustio rukovođenje NP Durmitor bilo je oko 2.200 jedinki divokoza. Te 1998. godine prebrojavanje divljači izvršili su stručnjaci sa Veterinarskog fakulteta iz Slovenije. Divokoze na Durmitoru su neprocjenjiva vrijednost ovog nacionalnog parka kao i sva ostala divljač – kaže Stijepović.
Tada su divokoze i srne hvatali mrežom, pa su onda nošene i namjenskim uprtačama do baze gdje je čekao helikopter, a Stijepović se sjeća i da je bilo životinja koje je od straha srce „pregrabilo“, pa nijesu žive ni stizale do prevoznog sredstva.
– Nama je taj posao odradila ekipa s Prenja, Uprava za lov, šume i nasad sa sjedištem u Mostaru. Nemam fotografija koje svjedoče tom događaju, nije se baš smjelo to ni fotografisati, u sve je bio upućen samo uzak krug ljudi, najodgovornijih državnika – s osmijehom će Stijepović, priznajući da bi volio da ima te snimke.
Srna češće strada od divljači, vukova, pa i lisica, a divokoza je carica u najnepristupačnijem terenu i to joj je spas. Ovoj plemenitoj životinji hitrina, izoštrena čula vida, mirisa i sluha glavni su aduti u neravnopravnoj borbi s prirodnim neprijateljima, pa i onim dvonogim, s puškom.
Da nije tako, vjerovatno bi bili uzaludni i opisani trud Mila Stijepovića i Titova odluka da dodatno oplemeni NP Durmitor, pa i mnogoljudnija čuvarska služba.
izvor: Pobjeda / autor: Ratko Perošević