Piše: Božidar Proročić, književnik i publicista
Legende i priče predstavljaju najljepša usmena predanja i svjedočanstva koja su se s koljena na koljeno prenosila generacijama uz plamen ognjišta, najčešće u dugim zimskim noćima kada su bili veliki snjegovi, nevremena, oluje i bure. U legendama su opisana mnoga mitska bića. Tokom pripreme monografije o NP „Lovćen“ mnoge legende sam publikovao u svojim reportažama. Zapisivao sam ih od starijih mještana, neki od njih, nažalost, nijesu više među živima, neke legende sam uspio da pronađem u arhivskim dokumentima i spisima. Zato ovaj put prezentujem samo dio njih. Sačuvao smo ovu nematerijalnu kulturnu baštinu Crne Gore od zaborava i nestajanja pod teretom „moderne civilizacije“. Na samim počecima istraživanja bio sam fasciniran koliki je broj legendi i priča sačuvan, uglavnom kod podlovćenskih gorštaka koji pripadaju onoj posljednjoj generaciji koja je sačuvala ovobogatstvo za buduća pokoljenja. Bio sam duboko svjestan, ako ne preduzmem ozbiljne korake,da će ovaj lijepi segment prošlosti Lovćena zauvijek nestati.
Počeo sam da obilazim brojna sela, zaseoke, mještane, kako one koji su boravili na Lovćenu, tako i one u njegovoj podgorini. Počeo sam da pišem, zapisujem i čuvam to kao posebnu dragocjenost. Želio sam da ovo narodno blago ugleda svjetlost dana, da prosto vidimo i doživimo kakvi su pripovjedači bili naši preci. A priče i legende su se nizale jedna za drugom: o vilama, ljudima, vodama, izvorima, životima, karavanskim putevima i gorštacima na toj suzi od podlovćenskog kamena. Koliko im je život i prošlost bila teška i surova, toliko su njihove priče i legende bile nadahnute ljepotom pripovijedanja. Dok smo ih slušali, mogli smo u mislima da doživimo nestvarnu ljepotu ovih prostora. Kao priređivač sam i sam bio fasciniran segmentom legendi koje su djelimično sačuvane i u literaturi, neke sa kraćim a neke sa dužim opisima, u posebnoj literaturi koja se bavila proučavanjem ovih krajeva. Ovaj segment folklora i pojedine priče koje se nalaze na ovim stranicama potkrijepljene su stvarnim ličnostima i događajima. Zato su i same priče i legende podijeljene na dva dijela. Priče koje nalazite u ovoj knjizi isprepletane su stvarnim, istorijskim ličnostima i događajima i predstavljaju dragocjeno istoriografsko nasljeđe i mudrost onih koje pronalazimo i prepoznajemo u njima.
Narodni pripovjedači su težili da objasne kako i zašto su dobijali imena: mjesta, sela, planine, vode, dolovi, izvori, prezimena, vile i drugo. Svoju priču su uljepšavali, dodavali zanimljive pojedinosti i detalje. Otuda su legende rado stvarane, pričane i slušane. One su po sadržaju veoma slične bajkama, jer i u njima ima mnogo čudesnog, nevjerovatnog, natprirodnog. Legende često uključuju natprirodna bića, elemente mitologije i sujevjerja, nastajale su upravo na spoju čudesnih svjetova Lovćena i Štirovnika, čiji masivi izranjaju iz najljepših bisera jadranske obale Kotora i Budve. Zato je i magija legendi i priča sa Lovćena obavijena velom tajni. Posebno želim istaći i naglasiti zahvalnost dr Adnanu Čirgiću i profesoru književnosti Veljku Đukanoviću, kao i hroničaru Gojku Kustudiću i mom ličnom prijatelju Vidaku Vidu (Jankovom) Lipovini koji su mi dali svoju punu i pravu podršku za realizaciju ove knjige. Knjigu namjenjujem svim budućim mlađim generacijama, a posebno onima sa područja Lovćena, da nikada ne zaborave svoje podlovćenske korijene, tamo đe su nastale neke od najljepših i najtežih stranica crnogorske istorije zabilježene kroz lijepo iskazane legende i priče. Uz nesebičnu zahvalnost knjigu posvećujem mojim prijateljima Njegušima, koji su mi prenijeli neke od najljepših legendi i bili najveći podstrek u mome radu, kao i jednom, nažalost, rano preminulom Crnogorcu sa Primorja koji je prešao na drugu obalu vječnosti – Vladu Duletiću, koji je na poseban način lijepo zapisao neke od priča i legendi vezanih za Pobore, Brajiće i Maine, koje smatramo „petom nahijom“ Stare Crne Gore.
DR ADNAN ČIRGIĆ: TAJNE SU MNOGE LOVĆEN JE NAJVEĆA
Kako piše dr Adnan Čirgić jedan od najznačajnih savremenih inteleketualaca u Crnoj Gori: „Viša je gora od gore najviša Lovćen planina…“ Još od 1696. godine, kad je Peraštanin Nikola Burović kompletirao svoju zbirku peraških usmenih pjesama, traje sakupljanje crnogorskoga usmenoknjiževnog nasljeđa. Izuzev perioda koji je obilježila djelatnost Vuka Stef. Karadžića, kad su se njegovi saradnici iz Crne Gore, a ponajviše Vuk Vrčević, dali u sakupljanje naše usmene baštine, može se reći da za sve to vrijeme – više od puna tri vijeka – nije bilo sistematskoga prikupljanja i bilježenja korpusa što bi se najšire mogao nazvati tradicijskom kulturom. Ako se taj nedostatak do unazad 50-ak godina mogao pravdati prilično poznim osnivanjem naučnih, kulturnih i visokoškolskih ustanova u Crnoj Gori, od početka 70-ih godina minuloga vijeka ne može se naći opravdanje za izostanak popisa i opisa crnogorske usmene kulture (u najširem značenju te riječi). Sve što je iz te oblasti do danas objavljeno zasluga je entuzijasta – bilo stručnjaka bilo amatera – zahvaljujući kojima baratamo podacima o segmentima kulture koja je nestala u doba industrijalizacije i urbanizacije što je dovela do gašenja sela te drugačijeg načina života u gradovima. Jedan od takvih entuzijasta zasigurno je i Božidar Proročić, koji je ovom knjigom znatno proširio naša saznanja o legendama i predanjima. I to o legendama i predanjima ne kojega drago kraja no onoga koji je Crnogorcima simbolički najznačajniji – Lovćena i katuna i sela koji mu gravitiraju. Ova zbirka svjedoči o izuzetnom trudu priređivača da na terenu – o sopstvenome brašnjeniku – prikupi posljednje sačuvane legende i predanja potonjih stanovnika podlovćenskoga kraja.
Da je ovome poslu ko pristupio nekoliko decenija ranije, kad su podlovćenska sela i katuni živjeli punim životom, nema sumnje da bi zbirka bila bogatija i iscrpnija. Međutim, kad se zna da je danas dobar dio sela potpuno napušten, da su katuni postali katuništa ili pretvoreni u vikend naselja, da je starije stanovništvo uglavnom nestalo a mlađe život vezalo za Cetinje ili Boku, onda se ovaj sakupljački rad Božidara Proročića mora smatrati podvigom entuzijaste koji je bez institucionalne podrške u posljednjem trenu spasio ono što se spasiti moglo. Najveći dio toga blaga, nažalost, nepovratom je izgubljen odlaskom onih koji su ga čuvali u śećanju i tradiciji. Ova zbirka Božidara Proročića važan je doprinos istoriji sakupljačkoga rada crnogorske usmenoknjiževne baštine. Legende i predanja koje su ovđe publikovane biće važna literatura za izradu vodiča i drugih publikacija kad jednom dođe do valorizacije bogatstava Nacionalnoga parka Lovćen. Neke od tih legendi i predanja bez sumnje će se naći i u antologijskim pregledima tih vrsta u crnogorskoj usmenoj književnosti. Neka ova knjiga služi na čast priređivaču i na prijekor stručnjacima i ustanovama koji se ovome poslu nijesu posvetili iako im je to morao biti jedan od primarnih zadataka.