Piše: Slobodan Backović
Najnovije promjene Opšteg zakona o obrazovanju i vaspitanju o izboru direktora vaspitno-obrazovnih ustanova su povod da se podsjetimo kako se to rješavalo u našem obrazovnom sistemu posljednjih dvadeset godina i da ukažemo na slabosti u vezi sa tim.
Reformska rješenja
Planirajući promjene u obrazovnom sistemu Crna Gora se, analizirajući evropsku praksu, već 2001. godine opredijelila da usvoji dobre prakse evropskih obrazovnih sistema. Jedna od njih je bila decentralizacija obrazovnog sistema što je zapisano u “Knjizi promjena obrazovnog sistema Crne Gore”. Decentralizacija se odnosila i na sistem upravljanja, odnosno na izbor direktora vaspitno-obrazovnih ustanova.
Opštim zakonom o obrazovanju i vaspitanju iz 2002. bili su propisani uslovi i procedura za izbor direktora. Direktore je birao školski odbor, ministar je potvrđivao odluku o izboru. Za direktora su mogle da konkurišu osobe sa visokom školskom spremom, položenim stručnim ispitom i pet godina iskustva na poslovima obrazovanja i vaspitanja, broj mandata nije bio ograničen. Direktor koji nije reizabran ili je razriješen raspoređivao se na radno mjesto koje odgovara njegovoj stručnoj spremi, a ako takvog mjesta nije bilo, prestajao mu je radni odnos.
Konstatacije i preporuke iz CANU iz 2015.
Na Okruglom stolu “Aktuelna pitanja osnovnog i srednjeg obrazovanja u Crnoj Gori” koji je organizovao Odbor za obrazovanje CANU, u novembru 2015. godine zaključeno je da su promjene Opšteg zakona o obrazovanju i vaspitanju iz 2009. godine dovele do povećanja centralizovanosti i politizacije obrazovnog sistema, suprotno ranijem strateškom opredjeljenju i preduzetim mjerama da se sistem postepeno decentralizuje. Neka rješenja vratila su obrazovni sistem u pojedinim segmentima i na stanje prije 2002. godine. Na taj način obrazovni sistem je izgubio neke važne funkcije, procedure u sistemu su usporene, Ministarstvo prosvjete je postalo “usko grlo” koje zbog centralizacije guši i usporava funkcionisanje obrazovnog sistema.
Tada je zaključeno da je veliki problem kadrovske politike u našem obrazovnom sistemu, pored ostalog, i izbor direktora škola i rukovodećeg kadra u Ministarstvu prosvjete. U dopisu prosvjetnim vlastima tada je navedeno: “Umjesto stručnosti, politička podobnost je sve više osnovni kriterijum pri izboru rukovodećih kadrova u prosvjeti. Sve je veća centralizacija kadrovske politike. Izbor direktora škola vraćen je u nadležnost ministra prosvjete, a direktorska mjesta raspodjeljuju se koalicionim sporazumom partija na vlasti”.
U vezi sa tim sa ovog Okruglog stola prosvjetnim vlastima bila je upućena preporuka: “Kadrovska politika u sistemu obrazovanja mora se profesionalizovati, depolitizovati, decentralizovati i demokratizovati. U tom cilju neophodne su temeljne promjene u zakonskoj i drugoj normativnoj regulativi, kao i potpuna transparentnost i dosljednost u njihovom sprovođenju”.
“Povratak na 2000. godinu”
U periodu od 2009. godine kada je počela centralizacija obrazovnog sistema napravljeno je devet promjena Opšteg zakona o obrazovanju i vaspitanju. Osim toga da direktore javnih obrazovnih ustanova opet bira ministar, promijenjeni su uslovi za izbor direktora, ograničen je broj mandata na dva, po isteku drugog mandata direktor može biti na Birou rada. Novi uslovi za izbor sprečavaju, recimo, da profesor sociologije, filozofije, pravne ili ekonomske grupe predmeta ne može biti direktor osnovne kao ni profesor razredne nastave srednje škole itd. Ograničeni broj mandat je besmislen kada nam je poznato da su neke škole postale poznate po kvalitetnom obrazovanju upravo zato što su imale dugogodišnje direktore.
Centralizacija je dostigla vrhunac kada je, mimo zakona, počelo zapošljavanje u školama po spiskovima koji su pravljeni u Ministarstvu.
Ovogodišnje promjene Zakona
U maju ove godine usvojen je Zakon o izmjenama i dopunama Opšteg zakona o obrazovanju i vaspitanju. U njemu je, pored ostalog, propisano da se: “izbor direktora i školskih, odnosno upravnih odbora u svim javnim ustanovama, u skladu sa ovim zakonom, izvršiće se u roku od trideset dana od dana stupanja na snagu ovog zakona”.
Svima koji poznaju naš obrazovni sistem je jasno da se ovo ne može realizovati za trideset dana, posebno u vrijeme godišnjih odbora. Procedura za izbor direktora, da bi se donijela odluka, podrazumijeva raspisivanje konkursa, usmeni intervju sa kandidatima za 248 direktorskih mjesta i pregled predloženih planova razvoja javne ustanove itd. U izboru školskih i upravnih odbora u 248 obrazovnih ustanova učestvuju: Ministarstvo, nastavna vijeća škola i savjeti roditelja. Kod predlaganja ovih promjena trebalo je imati u vidu i to da imamo male škole u dosta udaljenim mjestima i kako ove promjene, posebno kadrovske, tamo sprovesti.
Posljedice
Da bi zaobišli očigledne proceduralne probleme, kako je najavila generalna sekretarka Ministarstva, najvjerovatnije je da će se imenovati vršioci dužnosti direktora i školski i upravni odbori na period od šest mjeseci. Pitanje je, na koji član Zakona će se pozvati Ministarstvo u rješenjima za razrješenje sadašnjih direktora? Problem može biti i izbor pomoćnika direktora jer ih bira direktor, njih ne može izabrati vršilac dužnosti direktora, a rok za njihov izbor je šezdeset dana.
Obrazovni sistem ulazi polako i u pravno haotično stanje koje izaziva Zakon o izmjenama i dopunama Opšteg zakona o obrazovanju i vaspitanju. Ono što je izvjesno je da će biti potrebno mnogo vremena da se saniraju posljedice koje će nastati zbog ovih promjena.
U obrazloženju za donošenje Zakona o promjenama piše: “Predložene izmjene će doprinijeti unapređenju rada organa upravljanja u obrazovno-vaspitnim ustanovama i njihovoj decentralizaciji u radu i odlučivanju”.
U javnim istupanjima pominjano je da su ove promjene neophodne i zbog depolitizacije obrazovnog sistema. To se neće desiti, nastaviće se centralizacija, rukovođenje sistemom ukazima i direktivama. Zapošljavanje u javnim obrazovnim ustanovama i Ministarstvu, biće uz pojačanu politizaciju, nepotizam i, kao novo, klerikalizaciju. O ovome svjedoče novozaposleni u Ministarstvu i javnim ustanovama, o čemu je javnost već upoznata. U Ministarstvu nema “institucionalnog pamćenja”, tako da novozaposleni, uključujući i rukovodeće osobe, u njemu počinju rad kao da prije njih nije ništa postojalo, niti rađeno. I to nas dovodi u situaciju u kojoj se nalazimo.