Piše: Balša Vulević
Kao da je grad nešto nebu dužan.
Tamom boji, munjom vodu pušta…
Ja njeno lice vapim sam i tužan,
A ime od čežnje usnama se spušta.
Žarodajnim korakom prilazi,
Pogled se s pogledom sudara,
Kosa joj niz ramena slazi,
Poljubac za poljupcem izgara.
Gledaj kako brda grad stežu!
Tako me grli, na lijepo śeti.
I ne daj drugi da nas vežu,
Krijmo se od ljudi, krijmo kao Jeti.
Navalilo se nebo pa spopalo,
Kao duša za njom što izgara,
Srce tuče k'o da se prepalo,
Pogled se s gledanim sudara.
Zauzdali se zimski snovi sada,
U vrevi ovoj gradskoj ljeti,
Pa ja sam, pod oblacima grada,
Il’ je to svaki pjesnik Jeti.
Pjesma je posvećena nedavno preminulom velikanu crnogorske poezije i književnosti Marku Vešoviću
Ljudi kao Marko su redji od Jetija na ovim prostorima.
Baš odgovara M. Vešovicu. Lijepo je i nadahnuto napisana.