Flertovanje političkog rukohvata

Piše: Slavko Mandić

Teško je razumjeti da budućnost Crne Gore visi o klin koji se zove Dritan Abazović. Po svemu onome što smo imali prilike da vidimo tokom vladavine neprirodne, retrogradne politike, u nekim slučajevima po ponašanju pojedinačnih slučajeva čak i besprizorne, to ne izgleda zdravorazumski. Srijetali smo se sa Dritanovom logikom koja je duboko posvađana sa zdravom logikom i promišljanjem koje ima za cilj normalno funkcionisanje države u kojoj je, sticajem nesrećnih okolnosti, on nekakav potencijal. I to onaj koji može da odluči da li ćemo posrtati i dalje ili možda postoji nekakva šansa da iz ovog mraka izađemo na jutarnju svjetlost. I bilo nam je jasno da on ne posjeduje nikakvo svojstvo koje bi bilo garant autoriteta kome se vjeruje. Tim prije što smo već bili svjedoci da je on više puta prevario i samoga sebe? Možda čak i nesvjesno, ali to ne umanjuje činjenicu da se njega treba kloniti jer predstavlja opštu opasnost za društvo u cjelini. To je posebno vidljivo nakon brojnih eksperimenata vlastitog pametovanja, želeći bezuspješno da pomiri antifašižam i nepomirljivu fašističku civilizacijsku suprotnost. Otuda ideja o podržavanju klerošovinističkih litija i flertovanje kasnije sa popovima Srpske crkve na razne načine. Naravno, kruna njegovog neshvatanja politike, ili ludovanja u vodama koje mu ne dozvoljavaju da zapliva, jer mu je kratak svaki zaveslaj, je prihvatanje formiranja vlade od strane popova u manastiru Ostrog. Nakon toga slijedi nesnalaženje u sektoru bezbjednosti, koji je za njega nepoznanica kojom se poslužio da je dozvoli onima koji će danas Crnu Goru činiti lakim plijenom za sve one koji joj ništa dobro ne žele.

Dritan ne preza da javnosti saopšti da će potpisati temeljni ugovor, izdajući na taj način nacionalne interese države kojoj pripada i u kojoj je vlast. On je jedan od onih ključnih faktora čiji je glas učinio da Crna Gora ostane bez svojih duhovnih hramova i vjerskih objekata. Dritanovom zaslugom, nadajmo se privremeno, ona su poklonjena mimo zakona stranoj državi i stranoj crkvi.

Da li je moguće vjeru za rješenje crnogorskog problema tražiti od Dritana koji je prihvatio bacanje bojnih otrova na Cetinjane, gađanje građana zabranjenim gumenim mecima i šok bombama? Sve ukazuje da bi to bila ludost i čisto gubljenje vremena. Naročito poslije subotnjeg bančenja u restoranu na Bioču. Tamo je bio u društvu predsjednika Opštine Budva, poznatog bager mena, uništivača cetinjskih automobila na Belvederu, svetosavskog uzurpatora Marka Bata Carevića, popova svetosavske crkve i članova pravoslavnih bratstava. Tamo se sa ti prsta i uz prisustvo političkih četnika, pjevala srpska melodnična četničijada uz prepoznatljivi velikosrpski melos! Dritan je kazao da im je obećao da će doći na večeru, i došao je. Prijatelj među svoje, moglo bi se reći. Ali, da umije misliti, zapitao bi se što ono jednom od prisutnih četnika znači kada reče da se na svadbi ni cigani ne ćeraju. Možda je to poruka Dritanu koji još nije u stanju da je razumije.

Znimljivo je da Abazović saopštava javnosti da će razmisliti da li će u manjinsku vladu pozvati SD i SDP, budući da su oni sačinjavali prethodnu vlast i da, kako bi se dalo zaključiti, nijesu dovoljno čisti za njegov politički rukohvat. Nije moguće da Dritan zaista misli da je politički čistunac i da je on izabran i od boga i naroda da bude predvodnik. Prije bi se, po onome što je i kako činio, moglo reći da je Domanovićev vođa. Od samog starta u vladi koju je srušio a i u ovoj koju namjerava da formira.

Abazović je političar prilično malog formata. Oko toga se slažu svi akteri današnje političke scene u Crnoj Gori. Tako ga vide i oni izvan nje, analizirajući mu poteze, koji pośećaju na jeftine karikature, bez poruke koju ne umije da osmisli. To je političar sklon prihvatanju sugestija i prijedloga od onih za koje procijeni da bi mu mogli biti od koristi. I to ne bi bio toliki problem da mu upravo procjene po pravilu ne bi bile pogrešne. O tome najbolje svjedoči upravo on sam. Njegovo putovanje po mišljenje kod Prleta u Beograd, pa moguće i susret sa srbijanskim liderima. Ćutanje na druženje potpreśednika Skupštine Strahinje Bulajića sa ruskim agentom. U normalnim zemljama za to se hapsi momentalno, jer se tretira kao izdaja zemlje. Kod nas, kako sam Bulajić reče „Ne postoji lider koji nije imao kontakte sa diplomatskim predstavnicima drugih zemalja“. On nije lider, ali jeste ono zbog čega se susreo sa onim koji ima što da mu poruči. A Abazović je zadužen za bezbjednosni sistem.

Litije održane u neđelju podržale su ruski napad na Ukrajinu. Zastave carske Rusije i avetluci svake vrste su potvrda u kakvoj je zabludi bio Dritan kad je podržavao klerošovinističke litije po Crnoj Gori. Valjda od mržnje prema Đukanoviću nije vidio što se Crnoj Gori sprema.

A možda upravo to jeste vidio? Znaće se jednog dana, u to ne treba da sumnja ni on ni drugi akteri ove priče.

Samo da ovo ludilo prođe.

A mora jednoga dana, bez obzira i na Ruse u Ukrajini i na velikosrbe po Crnoj Gori.