Piše: Đorđe Šćepović
Na samom početku dužan sam se javno izviniti mom dragom i nedostajućem Zdravku, kojeg sam u jednom ranijem tekstu nesmotreno i ishitreno uporedio s Diktatorom Saše Koena. Vrijeme me je demantovalo i pokazalo koliko sam bio nepravedan prema bivšem premijeru.
Kad je na stand up pozornicu stupio Dritan Abazović shvatio sam koliko sam samo bio u krivu. Ovaj hibrid Koenovog junaka i Čaplinovog Velikog diktatora ovih dana dostiže vrhunac bestijalnosti. Ako smo se Koenu i Čaplinu smijali, Dritanova pojavnost izaziva cijeli spektar ośećanja i reakcija. Smijeh i plač, i plač od smijeha, mučninu, prezrenje, začuđenost i sl. Začuđenost nad čovjekom koji laže, a ne trepne. Nad čovjekom silnih ambicija, neostvarenih dječačkih snova, nataloženih frustracija i skromnih mogućnosti. Neko ko je politički program izgradio na navodnoj borbi protivu navodne višedecenijske diktature bivše vlasti danas ispoljava sve osobine jednog diktatora.
Po ugledu na svog nalogodavca i idola Aleksandra Vučića i Dritan na uvo šapuće tužiocima koga treba hapsiti. Nakon što ga tužioci poslušaju i postupe po instrukcijama našeg diktatora, diktator svojom rukom pravednika otkuca slavodobitni tvit sve likujući nad utamničenima. Recimo, diktator slavi hapšenje i bez suda presuđuje profesoru Božu Mihailoviću, čovjeku bez i mrlje u životu, ali diktator na važnu funkciju u Agenciji za nacionalnu bezbjednost postavlja dvaput suđenog i presuđenog kriminalca. Jer, tako je u mogućnosti, jer diktatorima se može. Diktator ništa ne čini slučajno, svaki njegov čin i svako nedjelo jedna je od tačaka sa spiska obaveza koje diktator mora ispuniti. Jer, i nad popom pop, a nad Dritanom i pop i Vučić. Okružen posilnima, a nahranjenima i uhljebljenima, diktator zaista vjeruje u svoju bitnost i na krilima privida značaja tako i nastupa.
No, koliko god nas navikavali na njihovu, kako rekoše, neku novu Crnu Goru, nikada nas neće moći naviknuti na ovo što danas zovemo državom. Na blato u kojem smo do guše. Na mini repliku Vučićeve Srbije sa sve mini replikantom samog Vučića. Na sistem autokratije, koji je doduše još uvijek na stupnju razvitka, usavršavanja, i otklanjanja svih potencijalnih prepreka. Na zemlju u kojoj je sve dozvoljeno. Zemlju bezvlašća i apsurda.
Premijer Dritan Abazović javno, na svojim televizijama i na svojim portalima, targetira sve one koje nije uspio opčiniti svojim autentičnim i unikatnim šarmom. Intelektualce i novinare koji ne padaju u trans nakon njegovih relativizatorskih iskaza o genocidu naziva fašistima, bez sumnje podučen od strane svojih medijskih gurua i gospodara iz koncerna Vijesti. Mada, pitanje je jesu li se pozicije u međuvremenu mijenjale, i ko je sad sluga, a ko gospodar. Ko je doli, a ko gori. Ono što nije ama baš nimalo upitno je da su i premijer i njegovi mentori iz propagandističke režimske kaljuge sluge Aleksandra Vučića i velikosrpskih interesa. Da su izvođači beogradskih arhitektonskih planova. S jasnim zadacima i uputstvima.
Dok portalima i medijima koji ga kritikuju Dritan Abazović prijeti gašenjem, a Andreja Nikolaidisa i ine neposlušne zove fašistima, svoje dvorske i uvijek na usluzi novinare voza državnim helikopterom. Tako dikator Dritan zamišlja slobodno i nezavisno novinarstvo, a tako nejaki Srdan zamišlja beskompromisni i surovi novinarski poziv. Onaj isti Srdan što za račun svoga premijera i saputnika iz helikoptera neumorno plasira već toliko puta raskrinkane laži o crnogorskom nacionalizmu. O pošasti spram koje su hiljade mrtvih svjedoka velikosrpskog nacionalizma tek statistika, prošlost, kojom se Srdan ne želi baviti. Ali, Srdan će učiniti sve da premijerovo poricanje genocida i apstrahovanje žrtava i ubica relativizuje do krajnjih granica. Onaj isti Srdan čijem se mazohizmu ne mogu načuditi.
Nakon javnog sprovoda njegovih pseudoanalitčkih onanija, a upriličenog od strane Aleksandra Radomana i Andreja Nikolaidisa, nesretni Srdan i dalje bunca o istim utvarama i mitovima. A sâm premijer svoj govor u Potočarima naziva univerzalnim. Nek mi bude dopušteno da ponovim sebe i da se saglasim s premijerom, jer njegov govor zaista jeste univerzalan prilog za Borhesovu Univerzalnu istoriju beščašća, u čijem će se najnovijem, dopunjenom izdanju, bez sumnje, naći i premijerov univerzalni govor srama. Govor koji ni cijela armija srdana uvijek na usluzi režimu ne može zabašuriti loše sročenim pismenim sastavima. Budući da ga je diktator već vozao helikopterom, za očekivati je da sljedeća avantura bude kroćenje divljih talasa premijerovom jahtom, i izlazak na pučinu, sve do zalaska sunca.E to vam je, dobri moji, nezavisno i slobodno novinarstvo ako pitate novinare režimskog tabloida Vijesti. Ili, ako pitate Čaplinovog diktatora.