Tajvan mnogi hvale zbog odnosa prema pandemiji koronavirusa. Na 23 miliona stanovnika zabilježeno je samo šest umrlih. Tajvanska iskustva bi mogla poslužiti i ostalima, pa i za vrijeme nakon ublažavanja mjera.
U borbi protiv koronavirusa mnogo toga se može naučiti od Tajvana. Između ostalog i kako se ponašati kada pandemija prođe. Još do prije nekoliko sedmica je sve izgledalo drugačije. Tajvan je svega 130 kilometara udaljen od kineske obale.
Nekoliko stotina hiljada Tajvanaca živi u samoj Kini, a prošle godine je preko dva miliona Kineza posjetilo ovo ostrvo-državu. Veze između zemlje matice i Tajvana su prisne. Uprkos tome je na Tajvanu dosad zabilježeno svega 500 zaraženih i šest umrlih od posljedica zaraze – na 23 miliona stanovnika. Statistički gledano, na svijetu nema zemlje koja se bolje nosi s pandemijom, piše Deutsche Welle.
Iskustva sa ranijim pandemijama
Svojom ranom i energičnom reakcijom na izbijanje pandemije Tajvan je globalno zaslužio epitet “uspješne priče”.
“Drugačije nego praktično svaka druga zemlja, Tajvan je prvi talas koronavirusa savladao začuđujuće dobro”, kaže Rajan Has, stručnjak američkog think-tanka Brookings.
Tajna Tajvana vjerovatno leži u brzoj reakciji. Još u decembru prošle godine kada su se pojavile prve vijesti o tajanstvenoj upali pluća u kineskoj metropoli Vuhanu, na Tajvanu se upalio znak za uzbunu. Sjećanje ne pandemiju SARS virusa iz 2003. sa stotinama zaraženih i 73 mrtva su još svježa. I vlasti su u stanju pripravnosti.
Još dok su se kineske vlasti izmotavale, Tajvan je Svjetsku zdravstvenu organizaciju obavijestio o opasnosti prenošenja koronavirusa sa čovjeka na čovjeka. No na ovaj mejl niko nikad nije odgovorio. To je slučaj zbog kojeg je američki predsjednik Donald Tramp Svjetsku zdravstvenu organizaciju kasnije optužio da je ignorisala rana upozorenja.
S obzirom na to da komunistički režim u Kini Tajvan još smatra dijelom svoje teritorije, ova ostrvska zemlja ne smije biti članica SZO. Za Peking je politika važnija od zdravlja, kažu kritičari Kine. Nakon što je 2016. u Tajvanu na vlast došla predsjednica Caj Ingven koja je posebno kritična prema Kini, SZO na pritisak Kine ostrvskoj zemlji više ne dopušta ni posmatračku ulogu. SZO Tajvan smatra dijelom Kine. To djeloimično ima apsurdne posljedice: nakon izbijanja pandemije u Kini i upozorenja SZO, zemlje poput Italije i Vijetnama su ukinule letove za Tajvan iako tamo u tom trenutku uopšte nije bilo zaraženih. Mnogi Tajvanci su zbog toga “zapeli” u inostranstvu.
Istog dana kada je Tajvan poslao mejl SZO, vlasti su iz predostrožnosti na aerodromima počele da mjere temperaturu putnicima iz Vuhana. Tri nedjelje kasnije nikome iz Vuhana nije bio dopušten ulazak u zemlju. Zapovjedni štab, koji je formiran nakon SARS pandemije 2003, je odmah preuzeo koordinaciju mjera u borbi protiv koronavirusa. Odmah je pojačana proizvodnja zaštitnih maski i isplanirana njihova podjela. Početkom februara su zatvorene granice za sve Kineze, a nakon toga i za ostatak svijeta.
Stroge mjere u “novoj normalnosti”
Ove rane zabrane ulaska u zemlju su se pokazale kao vrlo efikasna mjera. Vlasti su pratile i shodno potrebama, prekidale infekcijske lance i pogođene osobe smještale u karantin. Javnost je u toj ranoj fazi bila redovno obavještavana o rizicima i o tome kako spriječiti zarazu. Rana akcija vlade je Tajvance poštedjela dugotrajnih blokada društva i ekonomije. Direktor SZO za hitnu pomoć Majkl Rajan je pun pohvala za tajvanske vlasti. “Tajvan je pokrenuo vrlo uspješnu javnu zdravstvenu reakciju što je vidljivo i iz brojki”, kaže Rajan.
Za primjer je i to kako zemlja danas upravlja “novom normalnošću”. Tako bi mogao da izgleda život u drugim zemljama nakon ukidanja strogih restrikcija i dok se ne pronađe vakcina. U svim prevoznim sredstvima je zaštitna maska obvezna. Taksisti smiju odbiti putnike ako ne nose zaštitu. Svuda se poštuje metar i po razmaka, a restorani i kafići osiguravaju dovoljno razmaka između stolova. U zatvorenim prostorima je dozvoljeno okupljanje do 100, a u otvorenim do 500 osoba. U školama, ali i u javnim zgradama poput banaka, poštanskih poslovnica i trgovina, se mjeri temperatura i dezinfikuju ruke. Na aerodromima su postavljeni uređaji koji automatski mjere temperaturu putnicima.
Oni koji stignu moraju u karantin, a vlasti na samom aerodromu utvrđuju njihov GPS signal kako bi se moglo pratiti pridržavaju li se karantina. Posebnim taksijima, koji se nakon svake vožnje kompletno dezinfikuju, putnici se prevoze do mjesta karantina. Policija dva puta dnevno provjerava jesu li “karantinci” pored svojih telefona. Kazne za nepridržavanje su drastične: od tri do 30 hiljada eura. Tako bi mogla izgledati “nova normalnost” i u Evropi, piše Deutsche Welle.