Šef Mojkovca u Skupštini Srbije – šef smjene u Fordu raport predao skupštini akcionara Tojote

Piše: Andrej Nikolaidis

Predstavnici nekoliko crnogorskih opština – što predsjednici, što predsjednici skupština – najvišem su zakonodavnom tijelu Srbije predali raport o radu,  postignućima i budućim svijetlim planovima.

Nezavisno od toga osjećate li se kao Srbin, Crnogorac ili metalac, nemojmo se zezati. Priznajte, jeste malo neobično.

Jer opštine Mojkovac, Nikšić, Danilovgrad, Tivat, Herceg Novi… ne nalaze se u Srbiji i Skupština Srbije nad njima nema nikakvu nadležnost – barem ne zasad, dok Dritan ne završi posao. Raport koji je gradonačelnik Mojkovca predao skupštini u Beogradu pravno je utemeljen – i ostavlja pravne posljedice – jednako koliko i raport koji bi predao parlamentu u Islamabadu.

U odbranu ekskurzije u Beograd rečeno je da je “Srbija matična država svih Srba na svijetu, pa i onih iz Crne Gore”. Je li to tačno ili ne – ne znam, niti me zanima. Mislim da je autonomno pravo svake letjelice, u svakom naučno-fantastičnom filmu, da odredi koji joj je matični brod. Dodao bih jedino kako je očito da – iz posve nepoznatih, ako uopšte razumljivih razloga – gradonačelnici Čikaga, Hajdelberga i Brizbejna ne podnose raport Skupštini Srbije.

Nego je ta nesvakidašnja čast zapala baš crnogorske gradove. Moguće da je to zato što je je ljudima zapadne civilizacije, iskvarenima kapitalizmom, teško objasniti balkanske koncepte, kakav je Srpski svet. Teško im je, naime, objasniti zašto bi šefovi smjene u Fordu raport predali skupštini akcionara Tojote.

Uzgred, Boris je Tadić (a ne Vučić, koji tu, kao i u mnogo čemu drugome, slijedi Tadićevu politiku, a i jedan i drugi slijede velikosrpske ciljeve zacrtane od tamošnje intelektualne elite) ustoličio po budućnost i cjelovitost ove zemlje opasni, otrovni koncept koji je prihvatio (ne samo) Demokratski front – da je Srbija, a ne Crna Gora, matična država Srba iz Crne Gore.

Onda se javila URA i zapovjedno saopštila da je matična država svih građana Crne Gore – Crna Gora. E nek su im rekli.

To što je URA ustala u odbranu Crne Gore jasan je znak da se spremaju izbori. I da na tim izborima URA-i opet valja prevariti dio suverenističkih birača i njihove glasove (opet) isporučiti partijama koje Srbiju vide kao maticu.

Sretno. Biti politički, kao ni moralni idiot nije nezakonito. Glas političkog i moralnog idiota vrijedi jednako koliko i glas živog sveca i genija – to je sama suština demokratije. Zato je to najbolji – ili ako hoćete: najmanje loš sistem. Za to se – ako za išta – zaista vrijedi boriti. Da: ovo je sarkazam.

Od svih stvari koje ne postoje, identitet stvara najveći nered na svijetu.

Da budem posve precizan. Kada kažem kako identitet ne postoji, hoću reći: ne postoji kao nešto čvrsto, unaprijed zadano, ne postoji kao nešto nepromjenjivo. Identitet, dalje hoću reći, nije ništa uklesano u kamen, vječno, nasljedno, ništa pod čijim teretom smo dužni grcati čitavog života, ništa ni nalik na ono kako identitet definišu tradicionalisti. No on nije ni fluidan, bezobličan te otud sveobličan, pa da čovjeka učini sličnim vodi – da mijenja oblik shodno posudi u koju ga naspeš. Identitet nije ni ono kako ga definišu ultraliberali.

Eto još jedne stvari koja ne postoji – kolektivni, identitet „nas“. Svako od nas je radikalno slobodan u izboru svog identiteta, ali baš to: identitet koji sami biramo i gradimo, pod identitetom ne podrazumijevaju ljudi koji govore o “maticama”. Jer identitet nije određen pitanjem “ko smo ili nismo mi”, nego tek običnim “ko sam ja””.

Na koncu ovog kratkog razmatranja šta identitet nije, reći ću još ovo.

Znao sam kako se uživa u dobrom single maltu, te zašto su mi heavy  peated maltovi godili više od slakastih, voćnih Speyside maltova. Kao što znam i da su Metaxa i uzo sredstva za mučenje zarobljenika. Znao sam zašto sam ujutro uživao u dobroj luli a uveče u dobroj cigari. Znam kad mi treba Trakl a kad Sebald. Ali kako se užitak crpi iz nacionalne istorije – o tome vam ne znam reći ništa. Ne znam kako se to čovjek zavali u fotelju, kaže sebi: „mi smo stari narod, koji je dao toliko velikih ljudi, izgradio velike gradove i vodio velike bitke“ a onda uzdahne od meraka. Znam zašto se kaže: sad bi mi leglo deset ćevapa s kajmakom i dvije krigle piva, ali mom umu izmiče kako nekome nakon par piva može leći hit iz Kosovskog ciklusa u izvođenju narodnog guslara Vukojice Sandića. Užitak u ironiji i sarkazmu mi je poznat, no užitak u nacionalnoj mitologiji još nisam otkrio.

Ne znam kako se dolazi do zaključka da sam ja, kao čovjek sa grčkim prezimenom, nasljednik Leonidasove hrabrosti ili Aristotelovog uma. Ne znam kako se dolazi do zaključka da je narod, zato što je star, u pravu. Ne znam kako narod uopšte može biti u pravu. Ne znam kako krivica, kao ni zasluga, može biti kolektivna. Ne znam kako Makedonci merače dok gledaju spomenike Aleksandru i Filipu na trgu u Skoplju, ali vam mogu reći da na tom trgu ima odličan mađarski restoran.

Kolektivni identitet će, pretpostavljam, za mene ostati misterija.

Ne znam kako se govori u ime cijelog naroda. Nadam se, međutim, da sam ponekad, rijetko, uspio reći nešto u svoje ime. Ne samo da ne znam ko smo „mi“, nego neprekidno pokušavam shvatiti ko sam ja. „Oni“ za mene nisu ni Srbi, ni Albanci, ni Crnogorci, ni Hrvati ni Bošnjaci, nego svi ljudi. Ovo, unutra, to sam, može biti, ja. Ono spolja, to je svijet i svi drugi. Neke – rijetke – od tih drugih volim, neki me iritiraju, neke bih zagrlio, neke – većinu – radije ne bih sreo. Ne želim ništa njihovo. Nemam ništa što bi njima moglo trebati. Neki ljudi skupljaju sličice, neki su metalci, neki vehabije, neki šetaju obučeni kao likovi iz mangi, neki se udružuju u narode i pjevaju u horu. Ja mislim i govorim samo u jednini.

Čitajući Benjaminovu „Jednosmjernu ulicu“ saznao sam da je „Ad plures ire“, pridružiti se mnoštvu, kod Latina značilo – umrijeti. Živjeti u gomili znači biti mrtav.

Zato se u ovom tekstu tako mnogo puta ponavlja riječ „ja“. Zato što je ovo tekst protiv „mi“, protiv kolektivnih identiteta, protiv manipulacije kolektivnim identitetima i tradicijama, protiv nesreća što ove su prostore zadesile zbog imperijalne beogradske ideje da ovdje postoji samo jedan narod, a da su svi ostali nacionalni identiteti izdaja izvornog identiteta.

Krleži se pripisuje misao koju parafraziram a koja kaže kako je u stadu toplo, ali smrdi. No to nije sve: sigurnost stada, tog najstarijeg kolektivnog identiteta,  najveća je iluzija. Jer u stado, kad tad, upadne vuk. Jer u stado, kad god mu se hoće, uđe pastir i odabere grla za klanje. Vođe, pastiri, nikad nisu dio „nas“. Vi, ja i oni nismo isto. Pastir je vlasnik. Stado je njegova imovina. Platiti iluziju sigurnosti gubitkom slobode najgora je zamisliva trgovina. Identitet koji počiva na tradiciji koja nas uči da tako ipak učinimo nije moj identitet.