Piše: Mahmoud Allouch (Al Jazeera Balkans)
Kratka pobuna, koju je predvodio vođa Wagner grupe Jevgenij Prigožin u Rusiji, pokrenula je ozbiljna pitanja o tome koliko je snažan režim ruskog predsjednika Vladimira Putina te počinje li njegova snaga blijediti kao neizbježna posljedica ćorsokaka u koji je zapeo ruski rat u Ukrajini. Jedan od ključnih pokazatelja snage jednog režima, kakav je Putinov, u ratnim uvjetima jeste stroga disciplina unutar sigurnosnog i vojnog sistema te apsolutna dominacija predsjednika nad njim. Izgleda da se ne može sa sigurnošću tvrditi da je ovaj pokazatelj prisutan nakon Prigožinove pobune.
Pored toga što Putin nije mogao spriječiti da sukob između Prigožina i visokorangiranih komandanata vojske izmakne kontroli, lakoća s kojom su pobunjenici preuzeli kontrolu nad južnim gradom Rostovom i marširali prema glavnom gradu Moskvi, ne nailazeći na stvarni otpor vojnih i sigurnosnih snaga, kao i navodi o dosluhu između generala Sergeja Surovikina i Prigožina, postavlja pitanja o nivou lojalnosti Putinu unutar vojnog i sigurnosnog sistema. Rizično je govoriti da Putin gubi kontrolu kod kuće na način koji predstavlja egzistencijalnu prijetnju njegovom režimu, ali pobuna je pokazala slabosti u strukturi režima u Rusiji.
Putin još uvijek kontrolira situaciju unutar države
Svaki znak Putinove slabosti kod kuće, kao rezultat rata u Ukrajini, predstavlja dobru vijest na Zapadu, jer većina zapadnjaka vjeruje da je takva slabost pokazatelj da Putin počinje gubiti kontrolu zbog neuspjeha u ratu. Oni polažu nadu u to da će ga sve veći pritisci na kraju natjerati da traži izlaz kako bi se rat okončao, ili barem dovesti do raspirivanja ogorčenosti prema Putinu u nekim krugovima unutar države, posebno unutar vojnog establišmenta. Kockanje na jednu ili obje ove stvari zajedno moglo bi biti potpuno pogrešno, jer se zanemaruje pretpostavljena činjenica da je Putin još uvijek dovoljno jak da zadrži vlast.
Iako je prošlo skoro godinu i po od početka invatije na Ukrajinu, pa i prije Prigožinove pobune, u Rusiji nisu postojale nikakve stvarne naznake da slabi Putinov stisak. Čak i u svjetlu sumnji u efikasnosti ruske obavještajne službe da dođe do ranijeg saznanja o planu pobune i rezultatima koje su vojska i snage sigurnosti pokazale u suočavanju s pobunom, očito je da Putin još uvijek kontrolira situaciju unutar države do te mjere da se u stanju suočiti s bilo kakvom novom prijetnjom svom režimu.
Međutim, navodna slabost, koju je otkrila Prigožinova pobuna u strukturi Putinovog režima, nameće pitanje preferira li Zapad potpuni kolaps Putinovog režima kao načina da se okonča rat u Ukrajini i rehabilitira Rusija kao sila koja ne predstavlja prijetnju Zapadu, kao što je to bila nakon završetka Hladnog rata. Rat u Ukrajini je već srozao rusko-zapadne odnose na nivo na kojem će ih biti teško obnoviti u vrijeme vladavine Putina.
Izbjegavanje direktne vojne konfrontacije s Rusijom
Ipak, napori Sjedinjenih Američkih Država da se odreknu bilo kakve uloge u Wagnerovoj pobuni sugeriraju da Zapad generalno ozbiljnije razmatra potencijalne rizike kolapsa Putinovog režima ili njegovog opasnog slabljenja nego potencijalne koristi koje može dobiti od toga. Budući da je stabilnost zemlje kao što je Rusija usko povezana s Putinovom moći i opstankom na vlasti, teško je povjerovati da ta stabilnost ne bi bila ugrožena ukoliko Putin bude oslabljen ili prisiljen da se odrekne vlasti pod prisilom.
Već postoje neki snažni pokazatelji koji upućuju na to, dok pojedini tvrde kako Zapad u osnovi i nije sposoban izazvati kolaps u Rusiji, što je možda i istina. Osim toga, iskustvo od desetljeće i po turbulentnih odnosa između Rusije i Zapada pokazuje da zapadnjaci u najmanju ruku nisu težili tome da dođe do pada Putinovog režima, već su radije radili na obuzdavanju njegove neprijateljske sklonosti prema njima. Čak ni u jeku rusko-ukrajinskog rata Zapad nije eksplicitno izražavao želju za padom ruskog režima. Iako su oprečni signali, koje je SAD poslao dok je na samom početku vodio Zapad u pravcu izolacije Rusije nakon što je izbio rat i uključivanja u široku vojnu podršku Ukrajini, upućivali na želju da dođe do kolapsa Rusije, ova strategija je ubrzo postala jasnija i odredila je dva glavna cilja:
- Izbjegavanje direktne vojne konfrontacije s Rusijom, uz ekonomski pritisak na tu državu kako bi se prisila na mir.
- Rad na slabljenju sposobnosti ove države kako ne bi predstavljala buduću prijetnju ostalim susjedima Ukrajine koji strahuju od ruske ekspanzije na nekadašnjem sovjetskom prostoru.
Ponovljene prijetnje upotrebom nuklearnog oružja
U iskustvima turbulentnih odnosa Rusije i Zapada nakon druge polovine prvog desetljeća trećeg milenija nema naznaka da se bilo koji od ova dva cilja može jednostavno ostvariti. Kada je Sjevernoatlantski savez obećao Gruziji i Ukrajini da će mu se pridružiti 2008. godine, Moskva je odgovorila godinu kasnije napadom na Gruziju i odvajanjem Abhazije i Južne Osetije. Zapad nije uspio spriječiti Rusiju, šest godina kasnije, da pripoji ukrajinski Krim. Isto tako, sankcije koje je Zapad uveo Rusiji nakon aneksije Krima nisu odvratile Putina od pokretanja rata velikih razmjera protiv Ukrajine osam godina kasnije.
Iako je odgovor Zapada na trenutni rusko-ukrajinski rat snažniji u smislu širokog vojnog učešća u podršci Ukrajini i strategiji sveobuhvatnih sankcija, kao i novog proširenja NATO-a nakon priključivanja Finske i trenutnih napora za pristupanje Švedske, ovakav odgovor, bez obzira što je do sada uspio uskratiti priliku Putinu da ostvari odlučujuću vojnu pobjedu u ratu, još uvijek nije dovoljan da izvrši pritisak na ruskog predsjednika da okonča rat ili da ozbiljno razmisli o prednostima mira. Osnovna dimenzija snage koju ima Putinova pozicija počiva u strahu Zapada od eskalacije konfrontacije s Rusijom i reakcija na izolaciju te države od zapadnih ekonomija. Rat je dostigao fazu u kojoj je i Rusiji i Zapadu teško da ga okončaju na način koji bi odgovarao svakoj strani.
Iako je logična pretpostavka da se do okončanja rata u Ukrajini ne može doći sve dok je ruski predsjednik snažan unutar države, ta snaga ne jenjava i pomogla je Putinu da se adekvatno nosi s posljedicama rata i zapadnom izolacijom. S jedne strane, njegova odluka da pripoji četiri ukrajinske regije Ruskoj Federaciji otežala je Zapadu da ignorira novu geografsku realnost u bilo kakvom političkom rješavanju sukoba. Putinove ponovljene prijetnje upotrebom nuklearnog oružja i njegovo nedavno raspoređivanje nuklearnog oružja u Bjelorusiji produbili su strah Zapada od posljedica eskalacije sukoba s Rusijom. Sa druge strane, ruski predsjednik je uspio izgraditi alternativnu ekonomiju sposobnu da se u velikoj mjeri odupre zapadnom režimu sankcija.
SAD i saveznici moraće se pripremiti za neočekivani scenarij
Putinova sve veća slabost kod kuće možda već komplicira problem s kojim se suočava Ukrajina, ali Zapad ima mnogo drugih, važnijih razloga za razmišljanje o potencijalnim posljedicama kolapsa Putinovog režima po globalnu sigurnost i zapadne interese. To ne znači da je u interesu Zapada da Putin ostane jak, ali bi preciznije bilo reći da Zapad ima interes da oslabi Putina do nivoa koji će ga navesti da okonča rat u Ukrajini i potraži načine da reintegrira Rusiju sa Zapadom. Ozbiljno slabljenje ili pad Putinovog režima neće samo predstavljati rizik za uspon antizapadnjaštva u Rusiji, slično dešavanjima u periodu koji je uslijedio nakon ostavke Borisa Jeljcina krajem prošlog stoljeća, već bi povećao i rizike po sigurnost nuklearnog oružja u najvećoj nuklearnoj sili u svijetu.
Osim toga, velika slabost mogla bi natjerati Putina da pojača tempo sukoba sa Zapadom na opasan nivo kako bi sačuvao svoju vlast i povećao ovisnost o Kini. To samo po sebi predstavlja zastrašujuću noćnu moru za Zapad i Sjedinjene Američke Države. Pored toga, slabljenje utjecaja Rusije na bivšem sovjetskom prostoru, kao rezultat velike slabosti Putina ili pada njegovog režima, otvara put Pekingu da popuni prazninu koja bi nastala padom ruske uloge u Centralnoj Aziji, čiji geopolitički i geoekonomski značaj raste u novom svjetskom poretku koji se oblikuje usred globalne geopolitičke konkurencije.
Zapadnjaci oprezno balansiraju sukob s Putinom. Oni nastoje oslabiti ruskog predsjednika tako da ne može nastaviti svoj rat u Ukrajini i da ne predstavlja buduću prijetnju ostalim susjedima Ukrajine. Također, paze da ta slabost ne pogorša rizike po sigurnost ruskog nuklearnog oružja i da ne učine Rusiju potpuno zavisnom od Kine. Međutim, SAD i saveznici morat će se pripremiti za neočekivani scenarij u Rusiji.