Piše: Mahmoud Allouch (balkans.aljazeera.net)
Rezultati predsjedničkih i parlamentarnih izbora održanih u Turskoj 14. maja uzdrmali su unutrašnju političku scenu, a zasigurno su izazvali i zbunjenost na Zapadu, koji je računao da će ovi izbori okončati dva desetljeća vladavine predsjednika Recepa Tayyipa Erdogana. Iako izbori, zapravo, još uvijek nisu završeni i zemlja će morati proći kroz drugi krug predsjedničkih izbora između Erdogana i protukandidata Kemala Kilicdaroglua 28. maja, rezultati izbora održanih 14. maja već su iscrtali veliki dio slike o budućnosti Turske nakon ovih izbora.
U najmanju ruku, postalo je jasno da ovi izbori neće dovesti do velike političke promjene u Turskoj. Opozicija nije uspjela preuzeti kontrolu nad zakonodavnom vlašću, nakon što je vladajuća koalicija osvojila većinu mjesta u parlamentu, što je nužno za promjenu predsjedničkog sistema i uspostavljanje ojačanog parlamentarnog sistema. Erdoganovo vodstvo od gotovo pet postotnih bodova nad Kilicdarogluom u prvom krugu predsjedničkih izbora već ga čini favoritom za pobjedu u drugom krugu. Teško je sa sigurnošću tvrditi hoće li drugi krug završiti u korist Erdogana, jer će o tome odlučiti birači na izborima. Međutim, govoreći jezikom politike i brojki, može se reći da su turski izbori 14. maja zapravo okončani porazom opozicije i Erdoganovom pobjedom.
Postoji šest važnih zaključaka koji se mogu iščitati iz rezultata izbora 14. maja:
Prvo: Erdogan, koji vodi zemlju više od dva desetljeća i pobijedio je na 15 velikih izbora, uključujući tri referenduma, još uvijek je jači nego što to misle opozicija i oni koji se klade na njegovu slabost na Zapadu. Naravno, opozicija može tvrditi da je Erdoganu uskratila pobjedu u prvom krugu, međutim, istina je da opozicija prije izbora nikad nije polagala nade u to, nego da će odnijeti pobjedu na predsjedničkim i parlamentarnim izborima zajedno.
Politički posmatrano, sama činjenica da Kilicdaroglu nije uspio pobijediti u predsjedničkoj utrci u prvom krugu i da opozicija nije uspjela dobiti većinu u parlamentu znači nevjerovatnu pobjedu za Erdogana. Aktuelni turski predsjednik se na ovim izborima suočio s tri žestoka rivala: opozicijom, koja se ujedinila na nezapamćen način u modernoj turskoj politici; visokom inflacijom; posljedicama razornog zemljotresa. Ako želimo analizirati izborne rezultate iz ove perspektive, test na izborima 14. maja jasno je pokazao da je Erdogan jak.
Drugo: Erdoganova izuzetna vještina pretvaranja kriza u prilike. Prije izbora je vladalo uvjerenje da će ga sve veći troškovi svakodnevnog života Turaka skupo koštati a na izborima. Ipak, zahvaljujući snažnim paketima ekonomskih poticaja koje je poduzeo proteklih mjeseci, uspio je pretvoriti krizu uslijed rasta životnih troškova u priliku da ponovo pokaže kako se jedino on može nositi s ekonomskim poteškoćama, bez obzira na to što jedan dio biračkog tijela smatra da je upravo on odgovoran za takvu situaciju.
Štaviše, Erdoganova prednost nad Kilicdarogluom na područjima pogođenim zemljotresom 6. februara pokazuje da je također bio u stanju pretvoriti posljedice zemljotresa u priliku da pokaže kako je on jedini sposoban za obnovu i oporavak od katastrofe, iako se njegova vlada našla na meti kritika zbog prvog odgovora na katastrofu. U Erdoganovoj prošlosti postoje brojni primjeri pretvaranja kriza u prilike, no takva vještina je posebno došla do izražaja na ovim izborima.
Treće: Opozicija je još uvijek slaba u smislu sposobnosti da napravi veliku političku transformaciju u Turskoj, a njena maksimalna snaga koju je dosegla u ovom izbornom nadmetanju još uvijek nije dovoljna da okonča vladavinu Erdogana. Kilicdaroglu uspio je izgraditi složenu mrežu savezništava, za koju je zaslužan kao vođa opozicije koji je uspio okupiti većinu opozicionih stranaka s ciljem da svrgne Erdogana sa vlasti.
Međutim, izborni inženjering koji je provodio bio je krajnje kontraproduktivan, zato što nije dobro izbalansirao savez s kurdskom Narodnom demokratskom partijom (HDP) i nije ograničio posljedice ovog saveza na opozicioni front, posebno u smislu glasova nacionalista koji su odbacili ovaj savez. Kilicdaroglu nije pridavao važnost smirivanju ovog bloka, ali je zato usmjerio pažnju na pridobijanje glasova HDP-a. Procjene je temeljio na tome da će pobjedom u prvom krugu izbora izbjeći tako teška balansiranja, ali u tome nije uspio.
Četvrto: Gotovo polovica građana Turske još uvijek vidi Erdogana kao jedinog predsjednika koji može voditi zemlju u ovoj teškoj fazi, u kojoj se suočava s ekonomskim poteškoćama i velikim izazovima u vanjskoj politici. Nije nepoznanica da su izborni rezultati pokazali još jedan pad popularnosti Erdogana, a posebno Partije pravde i razvoja (AKP), ali su, također, pokazali da taj pad nije dosegao nivo koji bi okončao Erdoganovu vladavinu.
Ključni aspekt ovakvog rezultata također je posljedica nedostatka povjerenja više od polovice turskih građana u sposobnost opozicije da upravlja zemljom. Opozicioni birači s nacionalističkim osjećajima, koji su dali glasove kandidatu Saveza predaka Sinanu Oganu, nisu glasali za Erdogana. I pored toga, nisu smatrali da je njihovo protivljenje Erdoganu nešto što bi ih motiviralo da daju svoje glasove kandidatu šostostranačkog saveza Kilicdarogluu. I sama opozicija je doprinijela stvaranju takve percepcije, jer je veliki dio svojih rasprava prije izbora posvetila pitanju međusobne podjele vlasti, što je pokazalo da postoje neslaganja i oslabilo povjerenje između njene dvije glavne komponente, Republikanske narodne stranke (CHP) i Dobre stranke (IYI).
Peto: Suprotno uvjerenju koje je prevladavalo prije izbora da će HDP imati presudnu ulogu na ovim izborima i da će se zalagati za to da Kilicdaroglu pobijedi na predsjedničkim izborima, rezultati od 14. maja pokazali su suprotno. Kilicdaroglu je platio visoku cijenu za savez s kurdskom strankom, zbog čega je imao manje koristi od toga nego što je očekivao.
Kilicdaroglu je pretjerao u pridobivanju kurdskih glasova do te mjere da je ostavio snažan dojam na jak nacionalistički blok u savezu šest stranaka da je sklopio “prljavi posao” s HDP-om, a iza njega i sa zabranjenom Radničkom partijom Kurdistana (PKK), koja ugrožava jedinstvo Turske i slabi je u njenoj borbi sa separatističkim projektom. Ovo pretjerivanje je, također, pomoglo predsjedniku Recepu Tayyipu Erdoganu da usmjeri veliki dio predizborne retorike na opasnosti “prljavog dogovora” kako bi potaknuo nacionalističke birače u šestostranačkom savezu da se pobune protiv izbora koji su napravile stranke unutar saveza.
Šesto: Procjene zapadnih medija o turskim izborima otkrivaju da je veliki dio njih utemeljen na neprijateljstvu prema Erdoganu te su ojačale uvjerenje kod velikog dijela turskih glasača koji su podržali Erdogana da je Kilicdaroglu zapadni projekat, čiji je cilj slabljenje Turske i njeno ponovno podčinjavanje Zapadu.