Benedict Arnold, Vidkun Quisling, Philippe Petain – kroz istoriju odzvanjaju imena slavnih izdajnika i neprijateljskih kolaboracionista.
Sada se njihovi redovi obnavljaju usred rusko-ukrajinskog rata, piše Adrian Karatnycky za Foreign Policy.
Od raspada SSSR-a 1991. godine, istorija Ukrajine kao nezavisne nacije vidjela je mnogo izdaje. Na samom početku, ruski čelnici koji su zamjerali prekid Ukrajine s Moskvom, našli su voljne pomagače u nastojanjima da potkopaju ukrajinsku državu i infiltriraju se u njene institucije nacionalne sigurnosti.
Ali ko su bili Ukrajinci koji su se okrenuli protiv svoje zemlje?
Neki su vjerovali u jedinstvo ruskog i ukrajinskog naroda, stoljećima star imperijalistički narativ Kremlja koji je pronašao voljne pristalice među koloniziranim, baš kao što su ranija moćna carstva pronalazila nove pristalice među pokorenim narodima.
Drugi Ukrajinci, piše autor, divili su se ruskom predsjedniku Vladimiru Putinu, njegovoj autoritarnoj politici i ekonomskim uspjesima Rusije u prvoj deceniji njegove vladavine. Prve dvije decenije postsovjetskog postojanja Ukrajine često su bila toliko nefunkcionalna da su neki Ukrajinci čeznuli za teškom rukom i vjerovali u dobrobit političkog i ekonomskog saveza sa Moskvom.
Iz tih nepatriotskih, ali ne i nezakonitih uvjerenja, neki su Ukrajinci prešli granicu da aktivno podrže ruske pokušaje da unište Ukrajinu. Neki su ušli na platni popis Kremlja kao špijuni, doušnici ili agenti. Mnogi od današnjih kolaboracionista u dijelovima Ukrajine pod ruskom okupacijom bivši su političari iz ukrajinske proruske Stranke regija, koja je brzo izgubila podršku nakon prve ruske invazije 2014. i koju je Kijev konačno zabranio.
Kako definisati izdaju?
Ostali Ukrajinci koji podržavaju rusko uništenje njihove zemlje povezani su s Putinovim najbližim ukrajinskim saveznikom, oligarhom Viktorom Medvedčukom koji je pod sankcijama SAD-a, a koji sada živi u Rusiji, ali je na prvoj liniji operacija uticaja Kremlja u Ukrajini od ranih 2000-ih.
Neke od pristalica Rusije su ukrajinski novinari koji su našli dobro plaćene poslove u proruskim medijima, koje su ruska država i oligarsi povezani s ruskim vrhom često bolje finansirali od posrnulih ukrajinskih medija u kojima su novinari prethodno radili. Taj put je neke od njih odveo na istaknute položaje propagandista u Rusiji, gdje sada bljuju genocidnu mržnju protiv vlastitog naroda.
Drugi su pak lokalni i regionalni upravitelji u okupiranim područjima koji su svoje vještine preusmjerili ka novom režimu.
Konačno, dodaje se u tekstu, složenije pitanje izdaje vrti se oko onih Ukrajinaca u okupiranim područjima koji su regrutovani – često prisilno – u ruske i vojne jedinice pod ruskom kontrolom da se bore protiv svojih sugrađana.
Definisanje izdaje može biti podmuklo – uostalom, riječ “izdajnik” često se koristi kao batina protiv političkih protivnika ili bilo koga ko se smatra nepatriotom. Ali pojam bi trebao biti jasan u zemlji koja vodi totalni rat za svoje postojanje – neko ko namjerno šteti sigurnosti vlastite zemlje, posebno u vrijeme rata, pomažući ili sarađujući s neprijateljem.
Ukrajinski zakon – zadnji put izmijenjen nedugo nakon početka ruske invazije 2022. godine – definiše “državnu izdaju” ekspanzivno kao “namjerne radnje… od strane građanina na štetu ukrajinskog suvereniteta, teritorijalnog integriteta i nepovredivosti, odbrambene sposobnosti i države, ekonomije ili sigurnosnih informacija“.
Dalje ga definira kao “pridruživanje strani neprijatelja u vrijeme oružanog sukoba” i uključuje “špijunažu” kao i pomoć “subverzivnim aktivnostima”. Propisane kazne za izdaju kreću se od 12 i više godina zatvora tokom rata.
Teško je doći do brojeva. U julu 2022. ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski objavio je da je više od 650 ukrajinskih sigurnosnih dužnosnika pod istragom zbog sumnje na izdaju, uključujući 60 saradnika koji su radili za Ruse na okupiranim područjima. Drugi izvor je ukrajinska nevladina organizacija Česno, koja sarađuje sa ukrajinskim Nacionalnim uredom za borbu protiv korupcije na sastavljanju popisa navodnih izdajnika. Do sada, Česnova lista sadrži imena više od 1.200 Ukrajinaca, ali organizacija ne primjenjuje uvijek zakonske standarde.
Popis uključuje ljude koji su glasno osudili rusku invaziju 2022, ali dvosmisleno govore o njenoj invaziji na Krim i Donbas 2014. Gdje završava političko mišljenje, a počinje kažnjiva izdaja?
Ne muče se samo Ukrajinci s tim pitanjem, konstatuje Karatnycky.
Otuđenje od novonastale nezavisne domovine
Istina je da su mnogi ukrajinski izdajnici postepeno i neprimjetno prešli na drugu stranu. Neki su zapravo bili proizvod neuspjeha prvih ukrajinskih čelnika, uglavnom bivših aparatčika Komunističke partije i takozvanih “crvenih direktora”, da stvore uvjerljiv nacionalni narativ, a kamoli državu kojom se dobro upravlja na srednjoevropskom ili baltičkojm modelu.
Drugi su krenuli na put izdaje pod uticajem sveprisutne ruske imperijalističke propagande u Ukrajini, iskomunicirane kroz uticajne televizijske programe i vijesti, širenje ruskih medija i knjiga te gostujuće ruske muzičare i umjetnike.
Drugi su pak bili otuđeni od svoje novonastale nezavisne domovine kroz sovjetsku nostalgiju, koju su Kremlj i njegovi saveznici u Ukrajini iskoristili kako bi spriječili nastanak jedinstvene i konsolidirane ukrajinske nacije.
Budući da je njihov rad toliko javan, novinari su poučni primjeri kako su se te postepene promjene odvijale. Dijana Pančenko radila je za ukrajinske nacionalističke novine Gazeta po Ukrainske i televizijski kanal TRK Kyiv.
No 2015, Pančenko se pridružila NewsOneu, novom televizijskom kanalu koji je kasnije bio u vlasništvu Medvedčuka. Zatim je postepeno odlutala prema izgovorima za rusku aneksiju Krima i pojačala navodne pritužbe takozvanih separatista pod ruskom upravom u istočnoj Ukrajini.
Kada je Zelenski 2021. zatvorio televizijske kuće povezane s Rusijom, uključujući NewsOne, Pančenko je povela žestoku kampanju kako bi optužila vladu za cenzuru i odbranila Medvedčuka. Nakon ruske invazije 2022, Pančenko je postala zvijezda YouTubea izvještavajući s područja pod ruskom okupacijom. Odatle je redovno pravila manipulativne dokumentarce koji su opravdavali ruski rat kao pokušaj da se navodno zaštite “opkoljeni” stanovnici ukrajinske regije Donbas.
Sada, sa sjedištem u Moskvi, tvrdi da nije Rusija izbrisala ukrajinski grad Mariupolj, već ukrajinska vlada i branitelji grada. Postala je moderna verzija Mildred Gillars -Amerikanke također poznate kao Axis Sally koja je širila nacističku propagandu engleskoj publici putem radija iz Berlina i koja je kasnije osuđena za izdaju u SAD-u.
Navijanje za ubijanje svojih sugrađana
Još jedna Sally iz ukrajinske osovine je Julija Vitjazeva, istaknuta propagandistica koja je upozorila svoje sugrađane Ukrajince da cijelu zemlju čeka ista sudbina kao i Mariupolj, gdje su deseci hiljada civila poginuli pod kišom ruskih bombi, raketa i artiljerije. Vitjazeva je bila sporedna lokalna reporterka kada je 2015. godine, nedugo nakon prve ruske invazije, otišla iz rodne Odese u Rusiju. Vladimir Solovjov, jedan od najozloglašenijih ruskih televizijskih propagandista, pristalica nemilosrdnog uništavanja Ukrajine i zagovornik ruskih raketnih napada na Zapad, brzo ju je integrirao u propagandni tim Kremlja.
Dok je kritika Ukrajine i dalje njen hljeb i puter, Vitjazeva je nedavno usmjerila pažnju na Kazahstan, osuđujući ga da ne podržava rat Moskve.
Neki ukrajinski novinari sada navijaju za ubijanje svojih sugrađana. Vladimir Kornilov, dugogodišnji ruski agent od uticaja, sada je gotovo svakodnevni gost u udarnim ruskim emisijama. S tih govornica redovno poziva Rusiju da bude nemilosrdnija prema Ukrajini.
U intervjuu od 20. jula rekao je o Ukrajini: “Sve dok ovo gnijezdo zmija postoji i dok ga ne uništimo, stvarat će divlje ideje o terorističkim činovima i sabotažama“.
Znatan broj izdajnika dolazi iz kruga bivšeg ukrajinskog predsjednika Viktora Janukoviča, koji je svrgnut u revoluciji 2013. i 2014, te pobjegao u Rusiju. Nekoliko bivših članova parlamenta iz Janukovičeve partije ističu se otrovnošću svojih komentara.
Oleh Tsarjov i Ihor Markov, naprimjer, česti su gosti najgledanijih ruskih udarnih emisija. Tsarjov se zalaže za potpuno osvajanje i integraciju Ukrajine u Rusiju, dok je Markov najpoznatiji po svojim ulizivačkim ocjenama o Putinu, čijim postupcima Markov pripisuje “epohalan značaj u ponovnom rođenju Ruskog Carstva u njegovim prethodnim historijskim granicama”.
Ali najveću kohortu izdajnika čine ukrajinski kolaboracionisti u Ukrajini pod ruskom okupacijom. Prva generacija tih prevrtljivaca postali su dužnosnici na Krimu i istočnom Donbasu, koje je Rusija zauzela 2014. Mnogi od tih saradnika dolazili su iz kriminalnih skupina ili su bili aktivni u klubovima borilačkih vještina koji su se finansirali novcem Kremlja.
Među kolaboracionistima nakon 2022. malo ih je bilo otvorenih pristalica Kremlja ili su vjerovatno očekivali da će postati izdajice. Ne možemo znati njihove prave motive, ali je vjerovatno da je većina tih saradnika zaključila nedugo nakon početka invazije da se vlast promijenila i jednostavno prilagodila novim vladarima.
Najpoznatiji od ove svježe kulture vjerovatno je Volodimir Saldo, bivši gradonačelnik Hersona. Kada su ruske trupe okupirale taj grad, Saldo je podržao osvajače, koji su ga postavili za vršioca dužnosti guvernera dijelova regije Herson koje su okupirali Rusi.
Uspon istaknutih prevrtljivaca
Nedavno je Saldo pozvao ukrajinske vojnike da se predaju – govoreći na svom materinjem ukrajinskom jeziku, iako okupatori koje sada predstavlja, provode politiku eliminacije ukrajinskog jezika i identiteta.
Medvedčuk, čije je ukrajinsko poslovno i medijsko carstvo potaknulo uspon nekoliko istaknutih ukrajinskih prevrtljivaca, pao je u zaborav u svom ruskom egzilu. Nakon što je razmijenjen za ukrajinske ratne zarobljenike u aprilu 2022, nedugo nakon prvog hapšenja u Kijevu pod optužbom za izdaju, Medvedčuk je dao pregršt intervjua.
Danas je on medijsko ništavilo, ocjenjuje autor teksta, kojeg veliki dio ruskog establišmenta prezire kao politički promašaj jer nije predao Ukrajinu Kremlju. Godinama je primao stotine miliona dolara iz dragih ruskih energetskih ugovora, ali nije uspio izgraditi snažnu prokremljsku stranku u Ukrajini čak ni dok je Putina hranio lažnim pričama o ukrajinskim navodnim proruskim sklonostima.
Kao bivši ukrajinski predsjednik kojeg je ukrajinski parlament smijenio nakon revolucije na Majdanu, Janukovič bi mogao imati najveće pravo da bude glas ukrajinske opozicije. Ipak, osim u prvim danima nakon njegovog bijega iz Kijeva 2014, Putin ga nikada nije rasporedio za čelnika ukrajinske vlade u egzilu koja je sklona Kremlju.
Slično tome, nakon invazije 2022, Rusija nikada nije pokušala stvoriti nešto što bi ličilo takozvanom odboru nacionalnog oslobođenja, što je metoda poznata iz sovjetskih vremena za pripremu stranih zemalja za kontrolu Kremlja.
Niti postoje dokazi o bilo kakvom nastojanju Kremlja da postavi propagandni temelj za postavljanje promoskovske vlade u Kijevu, uprkos zapadnim obavještajnim izvještajima da je Rusija željela takav scenarij. Sve ove radnje ukazuju na to da Putinov cilj nikada nije bio kontrolirati ukrajinsku državu sa svojim marionetama, već je potpuno uništiti.
Infiltracija u sigurnosne službe
U ratu koji je u toku u Rusiji, izdajice s najvećim utjecajem su oni koji se infiltriraju u sigurnosne službe Kijeva. Od ovih do sada razotkrivenih špijuna, najistaknutiji su Andrij Kljujev, bivši Janukovičev šef kabineta, i Vladimir Sivkovič, bivši zamjenik šefa ukrajinskog Vijeća za nacionalnu sigurnost, a obojica su pobjegla u Rusiju 2014.
Njihova mreža navodno je imala velike uspjehe u postavljanju agenata unutar ukrajinskih sigurnosnih službi, od kojih su neki pomogli u sabotiranju odbrane Ukrajine u ranim fazama ruske invazije 2022. Ukrajina je identificirala i uhapsila nekoliko tih agenata, uključujući neke za koje se vjeruje da su Kijevu dali pogrešne informacije o ruskim kretanjima i podijelili obavještajne podatke s Moskvom što je Rusiji omogućilo da brzo zauzme velike dijelove južne Ukrajine.
Ukrajinski izdajnici odigrali su ozbiljnu ulogu u infiltraciji u državne strukture, pomažući Rusiji u upravljanju okupiranim teritorijima i služeći u ruskim i vojnim jedinicama pod ruskom kontrolom.
Danas, izdajice i proruski propagandisti izazivaju prezir i gađenje što su postali jedan od neprijateljskih ratnih instrumenata. Ova odbojnost također pokreće stalne napore ukrajinske vlade i civilnog društva da dokumentiraju djela izdaje, čak i od strane Ukrajinaca koji su pobjegli u inostranstvo, u očekivanju da će pravda na kraju biti zadovoljena.