Talenti hrvatske košarke na usavršavanju u Podgorici: Cilj je ulazak u ABA ligu

”On je bolji šuter, ali zna se ko je jači”, kroz smijeh govori Tomislav Ivišić. Gotovo sinhrinizovano se smije i njegov četiri minuta stariji i dva centimetra visočiji brat blizanac Zvonimir i odgovara ”Zna, zna. Dobro se zna”.

U regionalnim medijima prepoznati kao ”ponajveći hrvatski košarkaši dragulji” i ”hrvatski tornjevi blizanci”, ova dva mlada i perspektivna košarkaša nepunu godinu usavršavaju svoje talente u podgoričkom košarkaškom klubu Studentski centar.

Rođeni u Vitezu, gradu koji zauzima centralno mjesto na mapi Bosne i Hercegovine, košarkom su počeli da se bave sa šest godina, na inicijativu oca, a po uzoru na starijeg brata. Sa svojih 14 odselili su se u hrvatski Šibenik, da bi u glavni grad Crne Gore stigli na ljeto prošle godine, i sa pripremama počeli baš na svoj 17. rođendan.

– Preselili smo se u Šibenik zbog uslova i napretka, a tamo smo u određenom dijelu i napredovali. Kad smo shvatili da je razvoj, uslovno rečeno, stao, odlučili smo se za Podgoricu i Studentski centar. Podgorica je stvarno drugačija i veća, ima više stanovnika. A Podgoričani su opušteni, lagani, navodi Zvonimir u intervjuu za agenciju Mediabiro.

Prema riječima njegovog brata, ono što izdvaja Studentski centar od ostalih timova čije su dresove nosili, jeste upravo činjenica da je razvoj mladih igrača u prvom planu.

– Studentski centar je razvojni tim, gdje priliku dobijaju mladi igrači. Oni su bili najkonkretniji, pružili su nam najbolje uslove – Mlad igrač tu ima potpun fokus na košarku. To je čista profesionalnost i tu nema ničeg osim toga, kaže Tomislav.

Kako je dalje objasnio, usljed ovakve organizacione politike, u filijali Budućnosti rezultat nije od primarnog značaja, što mlade igrače oslobađa straha od greške.

– Imamo podršku uprave i trenera, pa su uslovi vrhunski, dodao je mlađi Ivišić, koji je u dresu hrvatske kadetske reprezentacije 2018. godine osvojio zlatnu medalju na Evropskom prvenstvu.

On kao pozitivnu izdvaja i činjenicu da je, uprkos razvojnom karakteru kluba, organizacija maksimalno profesionalna, pa u krajnjem braća i nemaju mnogo mjesta za išta drugo osim košarke.

– Ujutru imamo trening, prije toga možda odemo na kafu sa prijateljima. Trening traje dva do dva i po sata, zatim se opet vidimo sa prijateljima i odemo po ručak u Supervolijev restoran. Odmorimo se, odspavamo, zatim slijedi popodnevni trening koji je takođe jako zahtjevan, pojašnjava Tomislav.

Ovim momcima, kako ističu, mnogo znači i to što njihovi roditelji žive sa njima, ali i to što na svom razvojnom putu imaju jedan drugog.

– Motivišemo jedan drugog, bavimo se istim sportom, otprilike ista pozicija – Ja sam centar a on krilni centar, to je otprilike isto. Tu smo jedan za drugoga, kome god šta da treba i to je velika prednost, govori Tomislav.

Prisutna je i zdrava doza takmičarskog duha, sudeći po riječima Zvonimira, koji je nedavno bio prinuđen da napravi pauzu zbog operacije koljena.

– Ja sam se trudio da budem bolji od njega, on želi biti bolji od mene. Igramo jedan protiv drugog, onaj koji pobijedi ruga se onome koji je izgubio, ističe Zvonimir.

Temperamenti ovih blizanaca dijametralno su suprotni na introvert – ekstrovert skali, a upravo je Zvonimir, prema riječima njegovog brata, onaj koji je uvijek imao ”viška” energije.

– Puno više problema je stvarao, u svemu je tako. U školi sam ja bio bolji učenik, a oko njega je uvijek bilo problema. Od njega mi fali te njegove energičnosti, veselja. Generalno ja previše razmišljam o treninzima, utakmicama ili ako nešto loše napravim, a on je opušten, lako ide dalje. To je najveća razlika, i malo mi toga fali, a u ostalom smo otprilike isti, kaže Tomislav.

Zvonimir s druge strane navodi da riječi njegovog brata poput ”Proći će i to, krenućeš i ti brzo”, mnogo znače u kriznim trenucima.

– Često imam problema sa povredama, on je uvijek tu da priča sa mnom i da me podrži“, ističe Zvonimir.

Međusobna razlika je primjetna i u stilovima igranja – Tomislav je ljevoruk, iako može da igra i desnom rukom, dok je Zvonimir dešnjak. U igri svog brata Tomislav cijeni neustrašivost, upornost, te činjenicu da je svjestan svojih kvaliteta.

– Zna šta dobro radi, pa i ako ne ide, nema promjene, jer to je njegov stil – Čak i ako ne ide, jednog dana će ići, govori Tomislav.

Stariji Ivišić, pak izdvaja spretnost i timski duh svoga brata.

– On je uvijek bio jači, volio se gurati ispod koša, dodavati, dok ja mnogo vremena provodim na šutu za tri poena. Kad utrčim na teren, on mi doda loptu. Imamo tu neku povezanost, tvrdi Zvonimir.

Iako regionalno prepoznati, ovi tinejdžeri su uspjeli da zadrže „obije noge na zemlji“, odnosno na košarkaškom parketu, gdje vrijedno rade kako bi sebi i svom timu osigurali što bolji rezultat na predstojećim takmičenjima.

– Mi smo još mladi, nismo ništa postigli. Naravno da nam pohvale gode, kao i svakome uostalom kada se ostvaruje rad, potencijal i trud. Taj naziv ‘hrvatski tornjevi’ smo dobili još prije dosta godina, jer smo uvijek bili visočiji od svoje generacije. Na svim slikama uvijek smo viši po pola metra. Naziv je ostao i sada, gdje god da idemo, prati nas, priča Tomislav koji je trenutno visok dva metra i 17 centimetara.

Kroz šalu kažu kako im je košarka karta za izlazak iz škole, koju trenutno pohađaju onlajn. Košarkaški planovi su im, ipak, konkretni.

– Idemo korak po korak. Imamo višegodišnji ugovor sa Studentskim centrom. Trenutni cilj nam je izboriti finale ABA lige i mogu reći da smo osigurali u crnogorskoj ligi jedno od ta prva dva mjesta koja dogodine osiguravaju ABA 2. Prvi cilj nam je osiguravanje ulaska u ABA ligu, za par dana imamo taj posljednji balon, koji se održava u Podgorici i misilim da smo glavni favoriti, ali to treba pokazati i na terenu, poručuje Tomislav.

Upravo u utorak, 20. aprila Tomislav i njegov brat Zvonimir, imaće priliku da se u Sportskom centru ”Morača” pokažu u prvom meču četvrtfinala ABA 2 lige, protiv Slobode iz Užica. Sa 12 pobjeda u 13 mječeva, i 25 osvojenih bodova, rasadnik sportskih talenata, za koji Ivišići igraju, favorit je za prvo mjesto.