Oluja je zajednička pobjeda Hrvatske i BiH

Piše: Davor Gjenero (Al Jazeera Balkans)

Kad bi u Zagrebu i Sarajevu bilo malo više političke pameti 6. augusta/kolovoza slavio bi se kao, ako ne praznik, ali ono (hrvatskim terminom) spomendan i u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini.

Na mostu preko Korane kod Tržačkih Raštela tog su se dana 1995. spojile savezničke jedinice Armije BiH, pod zapovjedništvom generala Atifa Dudakovića i HV pod zapovjedništvom generala Marijana Marekovića. To je bio jednako važan naglasak u oslobodilačkoj operaciji, kao i podizanje hrvatske zastave u Kninu.

Dvije države, koje su još do prije dvije godine imale ozbiljan problem, nazovimo tako eufemistički, ono što je ICTY pravno precizno nazvao zločinačkim poduhvatom vođenim iz centra vlasti u Hrvatskoj protiv Bosne i Hercegovine, dobile su novu šansu, koja je tek djelomice iskorištena. Tekovine Washingtonskog sporazuma iz proljeća 1994. bile  su i velike  i važne, bez njih ne bi bilo niti zajedničkih vojnih operacija u pripremi Oluje, niti Splitskog sporazuma, koji je bio politička pretpostavka vojnom savezništvu, ali energijski potencijal, što ga je nosio susret dviju prijateljskih vojski i posve očita združena operacija, nikad nisu do kraja afirmirani.

Danas hrvatski predsjednik Zoran Milanović govori o tome kako je Oluja zaustavila rat u Bosni i Hercegovini, što je točno, ali je zapravo poluistina. Oluja je bila zajednička operacija, u kojoj je Armija BiH oslobodila neke teritorije u Hrvatskoj, vojske su vodile zajedničku operaciju, a susret na mostu koji povezuje naselje Tržačka Raštela u BiH i Kordunski Ljeskovac u Hrvatskoj svojevrsni je naglasak, vrhunac te suradnje.

Milanović svojim diskursom, koji je uvijek paternalistički i otvoreno podcjenjivački prema susjednoj državi, prešućuje važnu stvar o ovoj operaciji, a to je nešto što bi stalno trebalo naglašavati. Istina je da je u ljeto 1995. unutar međunarodne zajednice prevladala atmosfera, koja donekle nalikuje na ovu današnju, kad je sazrelo uvjerenje da se mora brzo i efikasno riješiti probleme među balkanskim državama, razriješiti odnos Kosova i Srbije, konsolidirati BiH federaciju i urediti odnose dvaju entiteta, i time otvoriti manevarski prostor za konsolidaciju Zapadnog Balkana i sprečavanje stvaranja zamrznutog konflikta, koji će patogeni utjecaji sa strane uvijek moći iskorištavati za destabilizaciju margine Europske unije.

Tada je bilo jasno da je genocid, koji su provele Mladićeve trupe, praćene logističkom potporom civilnih vlasti paradržave pod Karadžićevom kontrolom, prijetnja s kojom se više nije mogu nositi. U tom kontekstu je pala odluka da se mirovna inicijativa, nakon što je Hrvatska tog proljeća oslobodila prostor Zapadne Slavonije, provede političkim dogovorom i procesom koji je poslije definiran kao „mirna reintegracija”. Umjesto pristajanja na Plan Z4, koji bi Hrvatsku pretvorio u Federaciju, pomalo sličnu onoj kakva je za BiH osmišljena u Daytonu koji mjesec poslije, vodstvo paradržave pod Miloševićevom kontrolom, na teritoriju Republike Hrvatske, odlučilo se za integraciju sa jednakom takvom paradržavom na teritoriju BiH. Mladić je, pritom, nakon genocida na Drini, koji je trebao osigurati etnički kompaktnu poveznicu sa Srbijom, pripremao pretpostavke za jednaki takav genocid u Bihaćkom džepu, kako bi se stvorio etnički kompaktan srpski teritorij duboko u trbuhu Hrvatske.

Za to da međunarodna zajednica, a u ono vrijeme to je doista bila međunarodna zajednica u pravom smislu riječi, jer je osim SAD, EU i OUN, bio obuhvaćen i glas Rusije, koja je tada bila nekonsolidirana, ali demokratska država, prešutno prihvati vojnu operaciju na okupiranim teritorijima Hrvatske, ali i BiH, nije bilo dovoljno odbacivanje plana Z4 od strane Miloševićevih kvislinga iz Knina, nego je prijetnja ponavljanjem srebreničkog genocida u bihaćkoj regiji primorala međunarodnu zajednicu da prihvati takvu vojnu operaciju kao legitimnu.

Spajanje savezničkih trupa

Kompromitacija vojne operacije Oluja nije počela niti 4. augusta, pa niti 5. ili tog 6. augusta kad su se spojile savezničke trupe. Počela je onog trenutka kad su počela gorjeti oslobođena sela u Kninskoj krajini, u Lici, na Kordunu i Baniji, kad su počela ubojstva civila koji nisu izbjegli pred Olujom i kad su, uz znanje, pa i potporu dijela oficijelnih vlasti u Hrvatskoj, stvarane pretpostavke da se izbjegli pred Olujom ne mogu vratiti.

Da toga nije bilo, međunarodna zajednica ne bi zaustavila združene trupe HV i Armije BiH, koje su već bile pred ulazom u Banja Luku. Hrvatska je, tako, dobila priliku da primora agresora na formalnu kapitulaciju, a poraz koji su agresori pretrpjeli bio je politički tako snažan, da je otvorena niša za mirnu reintegraciju Podunavlja, koja je provedena prema dobro osmišljenom i uravnoteženom sporazumu, ali u uvjetima kad je bilo jasno da je okupator ovih područja pretrpio političku kapitulaciju.

Nažalost, ono što je u Hrvatskoj bilo očito, da su oni koji su slijedili Miloševića i funkcionirali kao topovsko meso za agresiju, vojno i politički poraženi, u BiH se nije dogodilo. Mnogo toga naivnoga i nedomišljenog dio je Daytonskog mirovnog sporazuma, ali činjenica da se agresorska strana nije suočila s potpunim vojnim porazom, makar je on bio vrlo blizu, a to je bilo tako očito da su čak i takvi neznalice poput Mladića i njegove hunte to shvatili, ostavila je manevarski prostor za tihu reviziju povijesti, za formiranje niše „Srpskog sveta” i za kvazintelektualnu gimnastiku Memoranduma 2.

Naravno, u tom kontekstu u današnjem službenom Beogradu nitko ne želi čuti neke temeljne istine, prije svega, da bez konteksta genocida u Srebrenici i pripreme za ponavljanje genocida u Bihaću, ne bi bilo ni takve prešutne autorizacije oslobodilačke operacije. Isto tako, naglašava se da su područja na kojima je operacija bila provedena bila „pod zaštitom UN-a”, pa se sugerira da je ta operacija bila napad na međunarodni poredak, ali se pritom taji da je Srebrenica, na primjer, imala puno višu razinu zaštite od strane UN-a i međunarodne zajednice, kao zona sigurnosti, pa je Mladićeva soldateska bez sustezanja ušla u taj prostor i provela genocid.

Cilj „memorandumaške” političke retorike prikrivanje je činjenice da su snage, stvorene pod Miloševićevim okriljem, temeljito vojno poražene, a da je JNA/Vojska Jugoslavije vrlo nalikovala današnjoj Putinovoj vojsci, jer je bila silno efikasna za borbu protiv nenaoružanog protivnika i civilnog stanovništva, a nesposobna postići bilo kakav uspjeh protiv organiziranih oružanih formacija sa suvislom vojnom strategijom i sposobnim zapovjedništvom.

Zajednička vojna pobjeda

Oluja je velika vojna pobjeda, ali nije pobjeda samo Hrvatske vojske, nego zajednička pobjeda Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Ne naglašavati to, a pogotovo podmetanjem nekakvog paternalističkog, pokroviteljskog odnosa iz Hrvatske prema BiH, ozbiljan je povijesni revizionizam, koji, pak, otvara nišu konceptima „Srpskog sveta” i provođenju ciljeva iz Memoranduma 2. Sarajevo nije politički dužnik Zagrebu za zaustavljanje rata. Upravo suprotno, politički dug leži na Hrvatskoj, koja je uspjela postati ratnim pobjednikom i nakon toga osloboditi političke energije i integrirati se u Europsku uniju i euroatlantske strukture.

Nažalost, djelomice i zbog grijeha „hrvatskih struktura” Bosni i Hercegovini je uskraćen status ratnog pobjednika, pa i politička snaga koja iz toga proizlazi. Daytonska BiH je trebala biti građena na sličan način na koji je provedena mirna reintegracija Podunavlja, ali je izostanak formalne kapitulacije, kakvu je 8. augusta 1995. pukovnik Čedo Bulat potpisao pred vjerojatno najboljim hrvatskim generalom Petrom Stipetićem, spriječila pretvaranje ratne pobjede BiH nad agresorom u realnu političku energiju i snagu.

Hrvatska ima obvezu prema BiH. Ona nije samo ona „nacionalna”, koja se najčešće ističe u Zagrebu – zaštita političkih interesa bosansko – hercegovačkih Hrvata. Ona nije niti samo pragmatična državna, dakle, potpora BiH kao jedinstvenoj, suverenoj, funkcionalnoj državi, koja objektivno smanjuje pritisak patogenih, prije svega putinovskih, utjecaja na hrvatski državni prostor. Ona je i moralna. Washingtonskim savezništvom zaustavljen je rat Hrvata i Bošnjaka, Splitskim sporazumom stvoreni su uvjeti za savezništvo u pobjedi nad agresorom. To bi morala biti inspiracija za savezništvo, koje bi garantiralo europsku i euroatlantsku budućnost Bosni i Hercegovini, a 6. august može biti itekako inspirativan datum.