Piše: Davor Gjenero
Iako su mnogi intervju Milorada Dodika uglednoj agenciji France Presse doživjeli kao njegovu novu prijetnju i najavu zaoštravanja konflikata s državom Bosnom i Hercegovinom, mirnim i neemotivnim čitanjem tog teksta vidjet ćemo da je riječ prije o groteski nego li o stvarnoj prijetnji. Na stranu najave o putovanju u Rusiju u travnju, o klanjanju pred zlim kremaljskim patuljkom, činjenica je da ona stara srpska uzrečica o Bogu koji je visoko i Rusiji koja je daleko, za Dodika i njegovu sljedbu važi više nego ikada. Putin ima slugane diljem Europske unije, radikalske populističke stranke, koje uglavnom ne sudjeluju u izvršnoj vlasti i ne utječu na javne politike svojih zemalja, iako velike nade polažu u naredne izborne cikluse, prije svega onaj u maju, kad se bira novi saziv Europskog parlamenta. Ima i jednu “konsolidiranu” takozvanu “neliberalnu demokraciju”, onu u Mađarskoj, i jadnu u nastajanju, onu u Slovačkoj. Ima, naravno i hrvatskog predsjednika čiju je osjećajnost prema Dodiku moguće objasniti samo jednom rečenicom: Zagonetni su putevi kremaljski. Međutim, Putinov ponder je zanemariv, on je koncentriran na invaziju na Ukrajinu i na razbijanje jedinstvene euroatlantske potpore toj državi. Samo konfliktima u drugim dijelovima svijeta uspijeva potisnuti svoju agresiju na Ukrajinu u drugi plan, i samo zato mu treba neartikulirani silnik iz Laktaša, ali kao ni Putinovi štićenici u drugim dijelovima svijeta, ako izazove konflikt, Dodik ne može računati na to da će ga Putin i njegov režim aktivno braniti.
Doduše, ove godine se pokazalo da je autoritarni režim Aleksandra Vučića angažiraniji u Dodikovoj avanturi proslave ilegalnog “praznika” nego što je to bio ranijih godina. Međutim, očito je da i Vučiću Dodik služi za istu svrhu kao i Putinu, za odvlačenje pozornosti s procesa u Srbiji, dakle, prije svega s posljedica terorističke avanture režima u Banjskoj na Kosovu i s izborne prijevare u Srbiji. Otvaranjem žarišta u Bosni i Hercegovini Vučić bi vjerojatno želio postići upravo ono što je Milošević postigao koristeći se terorizmom Ratka Mladića i Radovana Karadžića, prije Daytonskog sporazuma. Tada je eliminirao taj krug paljanskih ratnih zločinaca iz pregovaračkog procesa i euroatlantskim partnerima se predstavio kao kao onaj koji može garantirati provođenje sporazuma koji će se potpisati. Tako si je kupio još četiri godine nesmetane totalitarne vladavine, dok s pokretanjem genocida nad Albancima na Kosovu nije prešao konačnu crvenu liniju.
Da je Dodik tek pajac u Vučićevim rukama svjedoči najava njegove “političke strategije” iznesena AFP-u, o proglašavanju neovisnosti entiteta pod njegovom autoritarnom vlašću. Očito je, naime, da je recepturu tog svojevrsnog pokušaja državnog udara Dodik dobio iz kabineta Aleksandra Vučića, ali je očito i to da ta receptura nije posebno osmišljena za sadašnju situaciju i odnose, da ne sagledava interese Srba u BiH, nego da samo ponavlja strategiju koju je Vučić već primjenjivao na drugom mjestu, na Kosovu, a da nakon evidentnog neuspjeha te strategije ona nje niti revidirana, niti barem korigirana. Jasno je, dakle, da policy planerima Dodikova udara nije stalo niti do Dodikove osobne sudbine, a niti do sudbine Srba u Bosni i Hercegovini.
‘Osmišljen’ odgovor na ‘provokaciju’
Prema Vučićevoj odluci, koju je provodila Srpska lista, a proces kontrolirao danas notorni ozloglašeni terorist Milan Radoičić, predradnik u pokušaju puča u Banjskoj, u novembru 2022. su se srpski predstavnici “povukli iz institucija” države Kosovo. Svoje službe napustili su suci i policajci, članovi općinskih vijeća u četiri općine na sjeveru Kosova, u kojima Srbi čine većinsko stanovništvo, nosioci lokalne izvršne vlasti, a ostavke su podnijeli i potpredsjednik vlade Kosova i zastupnici u kosovskom parlamentu, članovi Srpske liste. Povod za tu odluku evidentno je groteskan, nekakva kriza nastala zbog registarskim tablicama na automobilima. Danas, naime, svi na Kosovu, uključujući i pripadnike srpske zajednice, na automobilima imaju regularne državne tablice Kosova, a te su tablice sada i formalno prihvaćene u Srbiji. Iako, dakle, povoda za protestne poteze zapravo nije bilo, posljedice su ostale. Srbi su ostali politički getoizirani na Kosovu, a cijela Vučićeva strategija o stvaranju nečega što on naziva “Zajednica srpskih opština”, što je zamislio kao repliku manjeg bh. entiteta i bombu pod kosovsku državu, čini se jednostavno smiješnom. Naime, budući da u općinskim skupštinama na sjeveru Kosova uglavnom nema srpskih predstavnika, nemoguće je formirati nekakvo vijeće tih općina, a nije posve jasno kakva je uopće moguća strategija ponovnog uključivanja Srba u tom dijelu Kosova u državne institucije, policiju, sudstvo, javne vlasti…
Kao “osmišljen” odgovor na “provokaciju” koju Dodik i njegovi sljedbenici najavljuju, odluku o vlasništvu nad imovinom, zemljom, šumama i državnim poduzećima, koja prema odluci Ustavnog suda BiH pripada središnjoj državi, a Dodik je derogirao tu odluku ilegalno proglašenim “zakonom”, Dodik najavljuje ponavljanje Vučićeve kosovske strategije iz novembra 2022, dakle povlačenje Srba iz institucija BiH.
Poslovica kaže da, ako se povijest ponavlja, da se najprije ponavlja kao tragedija, a nakon toga kao farsa. Nakon što se pokazalo da je za Srbe na Kosovu Vučićeva strategija povlačenja bila tragična, pa vjerojatno mnogi nisu ni svjesni da je od povlačenja Srba iz kosovskih institucaja prošlo samo godinu i tri mjeseca, nego se čini da stanje što ga je Vučić stvorio traje godinama, ponavljanje scenarija u Bosni i Hercegovini ne može biti drugo nego farsa.
Srbi su konstitutivni dio BiH
Nedavno je na ovim stranicama kolega Dragan Bursać razlagao stavove ustavnog pravnika, akademika Omera Ibrahimagića, koji je u svom intervjuu Dnevnom avazu činio upravo ono što javni intelektualac mora raditi: jasno objasnio konzekvence Dodikova djelovanja, tako da i onima pravno neukima bude jasno što znače teatralno povučeni potezi. Akademik je posve u pravu kad tvrdi da se rušenjem institucija Daytona ruši i Daytnski sporazum, a to znači da se time ukida Dodikov entitet. Jasno je da Bosna i Hercegovina, koja je trajni politički okvir, čije su granice prema europskoj mirovnoj tradiciji trajne i nedodirljive, ne prestaje postojati, nego se samo postavlja pitanje njene nove organizacije. Federacija BiH u Washingtonskom sporazumu iz 1994. je zamišljena kao država (uostalom, kad kažemo federacija, mislimo na državu koja je ustrojena sukladno načelu vertikalne diobe vlasti), a ako su Dodik i sljedbenici odlučili raspustiti entitet koji se naziva Republikom Srpskom, preostaje samo reorganizirati Federaciju, tako da obuhvati i područje drugog entiteta, a to je područje potrebo “federalizirati” osnivanjem kantona. Ako su tako odlučili, institucije izabrane na prethodnim izborima prestale bi djelovati, i treba ih nadomjestiti novoizabranim kantolalnim vlastima. Ako su odlučili povući svoje predstavnike iz svih institucija BiH, to znači da su Dodikovi sljedbenici odlučili politički getoizirati srpsku zajednicu u BiH, ostaviti je politički nepredstavljenu.
Političke elite u BiH morale bi prestati reagirati na Dodikove isprazne provokacije, ne dozvoliti da ih se uvlači u neproduktivne svađe, da se emocionalno kontaminira javnost, i da ju se gura iz racionalnog diskursa. Valja odgovarati hladno, promišljeno i konzekventno, upravo onako kako to ini akademik Ibrahimagić. Takve poruke valja slati i euroatlantskim partnerima, koji taj diskurs razumiju, koji im je daleko bliži nego “narativ” (recimo to pristojno, kako ne bismo rekli naklapanje brbljanje) Vučićevog režima i njegovog sljedbenika Dodika.
Izrazito je važno, međutim, poslati i poruku bosansko-hercegovačkim Srbima, koji su konstitutivni dio BiH, kakvu god lošu politiku vodili njihovi trenutni predstavnici. Ta poruka ne bi trebala biti cinično zanemarivanje toga da ih vodstvo gura u getoizaciju, baš kao što su ti isti ljudi gurnuli u politički geto Srbe na sjeveru Kosova. Nužno je osmisliti modele integracije srpske zajednice u Bosnu i Hercegovinu, a tome što je politička elita u Srbiji i elita Srba u BiH odlučila odustati od takozvane Republike Srpske, ne treba se suprotstavljati.
Svaka cast Gospodine. Respekt.