Piše: Dragan Bursać
Vidjeli ste negdje sigurno tu fotogrfiju. Na njoj je Slavoljub Ković, dječak snimljen neposredno pred strijeljanje, 10. januara 1942. u šabačkom logoru, sve sa urezanom petokrakom na čelu. Slavoljub je, za one koji ne znaju, kao 16-godišnji dječak pristupio partizanima u rodnom Bogatiću u Mačvi.
Uhvaćen je krajem 1941. a strijeljali su ga ljotićevci iz 9. dobrovoljačkog odreda. Neposredno pred streljanje, ljotićevski fašisti su mučili Slavoljuba, a onda mu urezali petokraku na čelu.
Bješe to, da ponovim u januaru ’42, dakle, prije 79 godina.
Nego, vratimo se u realnost.
Voždovi u svijetu Rusa i četnika
Sinoć je na opskurnoj manifestaciji koja je izvedena povodom Dana pobjede u Narodnom pozorištu u Beogradu odigrana, najistinskija i najrealnija predstava u novijoj povijesti Srbije. A evo o čemu se radi:
Zamislite dva srpska vožda – Vučića i njegovu siroviju prekodrinsku verziju Dodika, kako deceniju i više peglaju povijest na krilma rusofilije i neočetništva dok blate partizanski pokret i Josipa Broza Tita. E, oni su specijalni gosti igrokaznog Dana pobjede.
Dobro, reći ćete, to vam odveć i nije teško zamisliti, zapravo čudili biste se ako bi bilo suprotno. Baš biste se trebali napregnuti pa da u mislima vidite kako Dodik i Vučić ili nisu tu ili hvale postulate bratstva i jedinstva, multietničnosti partizanskog pokreta i samostalne borbe za oslobođenje cijele Jugoslavije, pod vođstvom KPJ i maršala Tita, a potiv svih okupatora i domaćih izdajnika računajući tu i četnike. Četnike kao otpad srpskog naroda pogotovo. E, za to bi vam već trebala ili hipermašta ili nekakvi zajebani psihostimulansi.
Ovako, sve je bilo normalno: red rusofilije, red izbjegavanja partizanskih pjesama, red “dva oslobodilačka pokreta“, što je eufemizam za četniju u povijesti, red blaćenja Tita…
Urezivanje petokrake na dječije čelo po suvozimici
No, većini je u ovom galimatijasu profašističkog i revizionističkog ludila promakla najbitnija stvar cjelokupnog vražijeg hepeninga, koje se bez srama klicalo Danom pobjede, a to su ljotićevske koračnice upriličene diretknim prenosom na RTS-u. Da, dobro ste pročitali: na Danu pobjede nad fašizmom, recitovane su ni više ni manje nego ljotićevke koračnice: “Mrtvi niste“, „Borba već se bliži kraju“ i “Već kuca čas“.
…Suvozimica vlada Mačvom tog 10. januara 1942, godine. I na to sve, strašni jedan prizor ispred šabačkog logora. Dječak, partizan Slavoljub Ković se koprca dok ga trojica ljotićevaca iz Devetog doborovljačkog odreda drže, a četvrti mu urezuje petokraku na čelu. Vrišti dijete, pada mu se u nesvijest, ali ljotićevci znaju šta i kako, pa posipaju vodom dječaka i drže ga budnim. Jer, ova krvlju urezana petokraka na čelu mladog partizana, samo je početak paklenog puta. Valja se djetetu ispraviti nakon “inicijacije nožem na glavi“, valja mu u nesnosnim bolovima obirsati suze, valja otrati krv sa lica koja kapa ispod obeskožene petokrake, pa tek onda na strijeljanje.
Eh, ne strijeljaju ljotićevci tek tako, a ne! To je u njih jedna vrsta nakaznog performansa. Jer tako se u svijetu Dimitrija Ljotića, njegovi čuvari nacizma obračunavaju sa “crvenim“, sa antifašistima, sa odistinskim borcima protiv okupatora. To je kazna za svakog onog ko se drzne napadati naci okupatorski režim u Srbiji. A gardijani tog režima, njegovi predani psi su ljotićevci i uživaju u tome!
A danas? Pa eto, danas glumci u nacionalnom teatru, u prenosu nacionalne televizije poju ljotićevske stihove, poju njegove koračnice, poju kuraž-pjesme uz koje su ovi fašisti klali i ubijali po Srbiji, boreći se najiskrenije, najpredanije i najzobiljnije na strani okupatora.
Recituju glumci srpski, a da ne znaju šta recituju ili je stradanije veće ako baš znaju sadržaj i autora. Slušaju ih velikaši srpski, ne znajući šta slušaju ili je strašnije što baš znaju šta slušaju.
A biće da je to najstrašnije. Jebo sad ubijenog dječaka Slavoljuba Kovića, on je ionako partizanče, a partizanima – u gužvi između rusofila, četnika i kojekavih srBskih domobrana – nema mjesta na svečanosti kojom se obilježava Dan pobjede nad fašizmom. Jer, trebalo je ljestvicu u Srbiji revizionističkoj podići više, zapravo spustiti niže i dublje. Treba se kolektivno i ubrzano svrstati na stranu poraženih, pa se nakon četnika koljača i otvoreni nacisti Dimitrija Ljotića prevode kroz igru, glumu, naraciju i pjesmu u pravovjerne antifašističke oslobodioce. U direktnom prenosu, dabome!
Dan pobjede nad partizanima
A biće da je tako. U nakaradnom društvu u kome su Mladić i ostali ratni zločinci heroji, a heroji zabranjeni i skrajnuti (čitaj pod Srđan Aleksić ili Ljubo Čupić), e u tom društvu, nema ništa normalnije nego recitovati stihove okorjelih nacista, i to na Dan pobjede nad fašizmom.
Čini se, biće ovo rađanje “trećeg oslobodilačkog pokreta“, a neka se pripremi Nedić sa svojim “četvrtim“. A biti u takvom društvu sramota je do neba, pa predlažem i Vučiću i Dodiku, koji se pitaju za sve, da idu do kraja, preciznije do početka sa brukanjem i da izopšte partizane i zvanično iz antifašista na teritoriji Srbije i manjeg BiH entiteta. Nije da neće, a to bi bilo jedino valjano.
Jer ne idu u istu rečenicu, a kamoli na istu stranu istorije koljač i žrtva, fašista i antifašista, dječak partizan Slavoljub Ković i njegov asasin iz 9. dobrovoljačkog ljotićevog odreda.
Na koncu, zanimljivo bi bilo pitati nekog koljača ljotićevca ili makar njegovog poštovaoca, šta on misli i kako se osjeća što im koračnicu pjevaju 80 godina poslije mučenja i ubistva djeteta u Mačvi, u Nacionalnom teatru, u živom prenosu, pred srpskim velikašima.
Sasvim sigurno bi bio preponosan.
Na sramotu svih nas!