Velikosrpski strah od srebreničke rezolucije

Piše: Dragan Bursać

„Dakle, ja znam savršeno dobro šta je bilo. Bio je genocid u Srebrenici. To je presudio sud u Hagu i to je nesporna pravna činjenica. Ono što sam trebao da uradim, trebao sam akcijom koju smo poveli da pokušam da vraćam povjerenje, koje se ne može riješiti u jednoj godini ili u pet godina, ali može se riješiti dugoročno.“

Pročitajte još jednom ovaj citat.

Da, to su riječi Milorada Dodika, koje je izgovorio u Centralnom dnevniku kod Senada Hadžifejzovića 2007. godine. Naravno, Dodikova izjava se citira ovih dana kako bi pokazala svu njegovu prevrtljivost i licemjerstvo, konačno – kako bi ga predstavila u pravom svjetlu. A to pravo svjetlo pokazuje svu hipokriziju čovjeka koji je uz pomoć američkih tenkova došao na vlast, a onda je postao Putinov pismonoša kako bi ostao na toj vlasti. I onda možemo hronološki pratiti faustovski preobražaj čovjeka koji poziva na priznavanje genocida u nečovjeka koji se sprda se genocidom.

Rezolucija je iznad Dodika i svih ostalih negatora genocida

Ali u ovom tekstu nema potrebe da se bavimo na taj način Dodikom, zapravo da nije na poziciji moći, uopšte se ne bi trebali baviti njime, jer je rezolucija o Srebrenici,koja je civilizacijski akt i koja će biti donesena početkom maja na sjednici UN-a u New Yorku, zapravo nešto mnogo, mnogo više i od Dodika, i od režima u entitetu Republika Srpska koji sistematski i nekažnjeno sve ove decenije negira srebrenički genocid.

Prijedlog rezolucije je ovdje i iz njega jasno možete vidjeti da je ona zapravo sublimat svega onoga što je Dodik prije 17 godina govorio. U njoj se, primjerice, niti jednom ne pominje Srbija, niti entitet Republika Srpska, a nema ni govora da je srpski narod “genocidan“, kako imputira baš Dodik i njegova politička bratija.

Ukratko, šta piše u rezoluciji?

Rezolucijom o Srebrenici se, između ostalog, podrazumijeva odluka da se 11. juli svake godine obilježava kao Međunarodni dan sjećanja na genocid počinjen u Srebrenici 1995. godine. A to će kazati da se konačno najmračniji dan u modernoj evropskoj i bosanskohercegovačkoj historiji stavlja na vidljivu, međunarodnu mapu.

Ukratko, sve ono za šta se zalagala velikosrpska politika, svih ovih godina i decenija – a to je negiranje i minimiziranje genocida – pada u vodu. Otuda tako histerične reakcije i Željke Cvijanović, i Milorada Dodika, i Aleksandra Vučića, koji okolo priča da će sa rezolucijom biti poslan zahtjev za “ukidanje RS-a“. Jer, znate kako, nije isto kad se svijest o genocidu i opasnosti ponavljanja genocida baštini na jednom malom dijelu planete i kada se ta svijest podigne na međunarodni nivo upisivanjem u historijske udžbenike planete Zemlje.

Druga bitna stavka kaže da se rezolucijom bezrezervno osuđuje svako poricanje genocida u Srebrenici i “potiču države članice da sačuvaju utvrđene činjenice, uključujući kroz svoje obrazovne sustave razvijanjem odgovarajućih programa, također u znak sjećanja, u cilju sprječavanja revizionizma i pojavljivanja genocida u budućnosti.“

I ne manje bitno: “Bez rezerve se osuđuju i radnje koje veličaju one koji su osuđeni za ratne zločine, zločine protiv čovječnosti i genocid, uključujući one koji su odgovorni za genocid u Srebrenici“.

Šta je srpska politika bez negiranje genocida i veličanja zločinaca?

Ako znamo da je konkretno Milorad Dodik i to na posljednjem entitetskom skupštinskom zasjedanju nekoliko puta u svom govoru negirao genocid, i ako znamo da je i u reakciji na rezoluciju iznio gomilu strašnih stvari, opetovano negirajući genocid, onda je posve jasno otkuda toliki bijes i njega i srbijanskog rukovodstva, sa druge strane, što je rezolucijom na planetarnom nivou postavljena premisa za zabranu negiranja genocida i veličanja ratnih zločinaca.

A negiranje genocida i veličanje ratnih zločinaca su ideološki temelji gotovo svih političkih i ideoloških pokreta i u Srbiji, i u entitetu Republika Srpska, pa bi im ta planetarna osuda zapravo značila izbijanje nakaradnog, ali sigurnog tla pod nogama, na kojem svi oni grade svoje političke karijere. Upamtite, na pozicijama moći i Vučić u Srbiji i Dodik u [entitetu] Republici Srpskoj nisu zato što se bave ekonomijom, pravdom, pravičnošću i borbom protiv korupcije, jer to ne da ne znaju, nego rade upravo suprotno. Ne, na pozicijama moći su zato što jedan sa adrese Šešeljevog učenika, a drugi sa radnog mjesta Putinovog pismonoše sistematski negiraju genocid i bave se srpskim imperijalizmom i trijumfalizmom, sve pod zastavama presuđenih ratnih zločinaca.

I onda kad Dodik kaže, sramno napljuvavajući rezoluciju: “Srbi ne smiju da nasjedaju na ove provokacije bošnjačkih političara i njihovih sponzora sa Zapada, koji su i tada, a i sada, imali za cilj satanizaciju srpskog naroda. Postoje ozbiljni dokazi da je Srebrenica bila dogovor Alije Izetbegovića i Billa Clintona. Ni u tom smislu događaji u Srebrenici ne mogu se po međunarodnom pravu okarakterisati kao genocid“.

On zapravo na sebi, in vivo, demonstrira zašto je međunarodna rezolucija o Srebrenici neophodna jer je ona civilizacijski akt. Jer upravo Dodikov način razmišljanja govori i zašto je genocid kao takav počinjen i zašto srpski narod (u većini) nema snage da se suoči sa istinom i zašto negira genocid.

Dodik negira kolektivnu krivicu, ali su mu Bošnjaci kolektivno krivi

Ilustrovaću to još jednim primjerom. Dodik kaže, govoreći o rezoluciji: “Bošnjaci i Nijemci prvenstveno, koji žele da operu svoju zločinačku prošlost, sada žele političkim nasiljem da nametnu to pitanje“.

Kako je moguće da Dodik, čovjek koji se navodno bori protiv kolektivne krivice čitavih naroda predstavlja njemački i bošnjački narod kolektivno krivim za bilo šta? Osim naravno, ako Dodik doživljava krivicu ratnih zločinaca kao kolektivnu krivicu i ako zločinačku prošlost ratnih komandanata i prateće vojske doživljava kao narodnu “zločinačku prošlost“.

E, tu je sva muka Dodika i njegovog načina razmišljanja.

On neće ili ne želi prihvatiti da ne postoji kolektivna krivica, samo kolektivna odgovornost i da ovakve rezolucije kao civilizacijski ugaoni kameni postoje upravo kako bi se narod ili narodi suočili sa istinom, doživjeli katarzu i skinuli sa sebe bilo kakvo breme “genocidnosti“.

Ali je Dodik taj koji sa političkom kamarilom nameće cijelom jednom narodu genocidnost, kako bi ga tako polarizovanog držao u permanentnom, neurotičnom stanju mržnje i u poziciji iz koje će on, kao Baja, vladati.

Zamislite samo budućnost u kojoj nema negiranja genocida, u kojoj niko ne slavi ratne zločince, zamislite budućnost u kojoj prvo država Srbija, uz izvinjenje bošnjačkom narodu, pokreće ovakve rezolucije kao pripremu i temelj za katarzu i izvinjenje. E, vidite, u takvoj budućnosti nema mjesta ni za Dodika, ni za Vučića na pozicijama moći. A to je ono što žulja i jednog i drugog, ali na žalost i cjelokupnu srpsku politiku (čast izuzecima), koja se od ‘80-ih naovamo bazira na supremacionizmu, islamofobiji, imperijalizmu i pukom, vulgarnom nacionalizmu. Izbijte im to iz ruku i ostaju bez svrhe i svega u šta su ulagali ovih decenija.

“Mi, Srbi, kažemo da to nije bio genocid i da ne prihvatamo nikakve rezolucije, niti platforme. Kao nacija treba da odbacimo nametanje ovog pitanja, da mu ne dajemo nikakvo pokriće. Za Srbe to nije bio genocid i apsolutno treba odbaciti bilo kakvu spekulaciju o tome”, zaključuje, sramno, na koncu Milorad Dodik pobijajući sebe od prije 17 godina u pokušaju da demantuje ono što se ne može demantovati – a to je istina.

Umjesto zaključka – istina

A sva istina je da je u julu 1995. godine, u okviru organizovanog i planiranog napada Vojske Republike Srpske, pod vojnom komandom ratnog zločinca Ratka Mladića, političkom direktivom ratnog zločinca Radovana Karadžića, uz logističku i vojno-policijsku podršku režima u Beogradu, enklava Srebrenica pala u ruke Vojske Republike Srpske.

Sva istina je da je tada ubijeno više od 8.000 bošnjačkih muškaraca i dječaka s područja enklave Srebrenica.

Sva istina je da je za najveći zločin na tlu Evrope nakon Drugog svjetskog rata Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju u Hagu donio 14 osuđujućih presuda, dok je Sud Bosne i Hercegovine osudio 25 osoba.

Sva istina je da se najvažnije presude iz Haga odnose na Radovana Karadžića, Ratka Mladića te Jovicu Stanišića i Franka Simatovića koji su osuđeni za udruženi zločinački poduhvat (UZP).

I onda je mišljenje nekog Milorada Dodika, iz jednog bh. entiteta u svjetlu rezolucije na planetarnom nivou apsolutno nebitno, irelevantno, osim što je neljudsko i što sramoti cijeli jedan narod – srpski.

Ako zna za sram…

Al Jazeera Balkans