Bursać: Da ima ljudskosti, Srbija bi inicirala rezoluciju o genocidu u Srebrenici

Piše: Dragan Bursać

Čitanjem optužnice i iznošenjem uvodne riječi Državnog tužilaštva BiH, počelo je suđenje Vojinu Pavloviću za izazivanje nacionalne, rasne i vjerske mržnje, razdora i netrpeljivosti zbog veličanja zločinca Ratka Mladića, osuđenog za genocid i druge ratne zločine.

Čitajući optužnicu, tužilac Nedim Ćosić je kazao da se Pavloviću stavlja na teret da je 10. marta 2023. godine na raskrsnici iznad semafora u Bratuncu postavio transparent s likom bivšeg komandanta Vojske RS-a na kojem je bila ispisana poruka Srećan rođendan, živi i zdravi bili.

Možemo reći da je ovo, na neki način, povijesno suđenje koje će sa one strane zakona staviti i ovaj Pavlovićev neljudski čin, ali će isto tako pokazati svima da je negiranje genocida i slavljenje zločinaca očevidno krivično djelo.

A da li je to baš tako?

Preciznije, da li se baš svi drže slova zakona i prije svega ljudskosti i moralnog zakona u sebi (ako ga imaju)? Vidjeli smo da je Milorad Dodik samo na zadnje dvije sjednice entitetske skupštine RS-a, nekoliko puta, i to sa skupštinske govornice u ulozi predsjednika entiteta, negirao genocid. Vidjeli smo kako na dnevnoj bazi isto to čini i vlast i tzv. opozicija u manjem bh. entitetu, ali i u državi Srbiji. Pa su sve prilike da će suđenje i pravna odgovornost za negiranje genocida i za veličanje ratnih zločinaca biti više incident i izuzetak, nego pravilo.

A moglo bi se i to promijeniti:

Etički značaj rezolucije

Naime, kako se sada čini, iz još uvijek nezvaničnih izvora, rezolucija o Srebrenici, čije usvajanje bi se trebalo naći 27. aprila u Generalnoj skupštini UN-a predviđa da 11. jul postane “Međunarodni dan sjećanja na genocid” i da se obilježava svake godine u svim zemljama.

Ovo bi posve sigurno bio civilizacijski iskorak, ne samo za UN, nego prije svega za naš interni-ljudski odnos prema žrtvama genocida u Srebrenici, a žrtve bi na ovaj način bili sačuvane od zaborava u internacionalnim okvirima. Jer je zaborav zapravo druga smrt i konačno ništenje ljudskog bića iz sveukupne evidencije postojanja.

E zato jedna ovakva rezolucija!

Zbog svijeta, zbog nas, ali i zbog žrtava i zbog porodica žrtava, koje će imati makar taj jedan dan u međunarodnim okvirima kada će se govoriti o njihovim najmilijim, pobijenim u velikosrpskom pohodu na UN-ovu zaštićenu zonu.

Naravno, bilo je teško ili nemoguće očekivati da će iz Srbije doći nekakvi pozitivni signali i da će Srbija makar ovaj put, bezmalo tri decenije od genocida, stati na poziciju ljudskosti i svijetle strane povijesti.

Ponašanje Dačića

Notorni Ivica Dačić, Miloševićevo političko čedo, tako kaže da je ova odluka “sramna uzimajući u obzir sve istorijske činjenice” te pita: “Čemu sad to, pa Srebrenica je bila prije ‘NATO agresije’ 1999. godine?”

Hajmo redom: Kakve to “istorijske činjenice” spominje Dačić? Postoje li neke druge istorijske činjenice koje ukazuju da u Srebrenici nije ubijeno 8.372 ljudska biće u ime zločinačke ideologije? Ili će biti da je Dačić sljedbenik iste one revizionističke neočetničke ideologije kao i Vojin Pavlović sa početka priče kome se sudi za slavljenje ratnog zločinca i krvnika Mladića? Samo je Dačić na višoj poziciji, pa ga štiti i ta politička moć, ali i država Srbija koja sustavno ne priznaje genocid dok baštini svoju reputaciju “sigurne kuće za ratne zločince”.

Ali, pogledajmo i ovako; ako je to sve tako kako kaže Dačić i ako Srbija “nema veze” sa dešavanjima iz jula mjeseca 1995. u Srebrenici, pa što se onda toliko plaši istine i što ga istina toliko trigeruje i tangira? Ili će biti da Dačić vrlo dobro, odlično, zna kako je sva sila Miloševićeve logistike, zajedno sa oficirima na platnom spisku države Srbije i plaćenim kerovima rata, sudjelovala u izvršenju samog genocida?! Ako realno gledamo na stvari, onda Srbija itekako ima da se plaši posljedica koje istina i samo istina donosi sa sobom.

A što se tiče “NATO agresije”, kako vojnu intervenciju zove Dačić, kad kaže da je ona bila “poslije Srebrenice”, mogu samo reći da je itekako u pravu. Tačno – da nije bilo Srebrenice, da nije bilo Kozarca, Prijedora, Omarske, da nije bilo Korićanskih stijena, da nije bilo Višegrada, da nije bilo Biljana, da nije bilo Prizrena, da nije bilo Peći, Đakovice, da nije bilo Batajnice i masovnih grobnica sa albanskom djecom po Srbiji, da nije bilo Šljivovice i drugih logora po istoj toj zemlji, ne bi bilo te vojne intervencije.

Vučićeva patetika

Naravno, Dačiću se pridružio i njegov šef, politički vlasnik Srbije, Aleksandar Vučić, koji je u sebi svojstvenom – patetičnom izlaganju usvajanje rezolucije povezao sa ukidanjem entiteta RS.

“Opet će kola da se slome na Srbima. Taj akt (rezolucija) nema obavezujuću snagu, ali će se odmah sutradan izaći sa inicijativom za ukidanje Republike Srpske, na osnovu stava da političke tvorevine koje su zasnovane na genocidu ne mogu da postoje. Tražiće i ratnu odštetu od Srbije”, rekao je Vučić.

Razmislimo malo formalno-logički: dakle, rezolucija postoji upravo kao i sudski akti, e da bi se sklonila kolektivna krivica i potencirala ljudska, društvena i kolektivna odgovornost, a koja se tiče memorijalizacije. Pa nije vrag da su svi Srbi odgovorni za genocid, ali jeste vrag da ogromna većina Srba, na žalost, umjesto pijeteta prema nevinim žrtvama pokazuje opijenu, patološku ljubav prema ubicama i krvnicima tih žrtava.

I onda je logično, gospodine Vučiću, da entitet koji kolektivno slavi ratne zločince i sprda se sa žrtvama genocida u perspektivi nestane, ne zbog svjetske zavjere, ne zato što ja to želim, nego zbog unutrašnje dijalektike povezivanja stanovnika tog entiteta sa genocidnim namjerama. A ponavljam, to nema veze sa svjetskim silama ili bilo kakvim zavjerama, nego sa mentalno-obrazovnim, povijesno-činjeničnim i duhovno-etičkim stanjem stanovnika tog entiteta.

E to je sav problem!

I opet – još jedan razlog za rezoluciju!

Priča o ‘dobrim i lošim’ muslimanima

Jer je rezolucija preduslov za katarzu, upravo srpskog naroda, koji ili neće ili ne želi biti svjestan kako je neko (a taj neko ima zvanje, čin i funkciju) u njihovo ime počinio i genocid i najgnusnije zločine nakon Drugog svjetskog rata.

Ali od samog negiranja i genocida i rezolucije o genocidu, još više zastrašuje Vučićevo rezonovanje na temu – zašto sad rezolucija?

On (Vučić) misli da postoje dva razloga za inicijativu za tu rezoluciju, koja će se na dnevnom redu najvjerovatnije naći 27. aprila.

“Jedan razlog je da srpski narod bude kažnjen zbog slobodarske i nezavisne politike, da bude dodatno pritisnut po pitanju Kosova i Metohije i zbog spoljnopolitičke orentacije. Drugi je taj da mogu muslimanima širom sveta da pokažu da postoje muslimani koje podržavaju, s obzirom na odnos prema Palestincima i drugim”, kazao je Vučić.

– Neće srpski narod biti kažnjen za bilo šta, osim zločinaca i onih koji i dalje sprovode zločinačku politiku u ime tog naroda.

– Na Kosovu nije sprovođena nikakva “slobodarska politika” Srbije nego masovno, organizovano etničko čišćenje nad albanskim stanovništvom.

– Priča o “dobrim i lošim“ muslimanima je ultrarasističko smeće u celofanu islamofobije koju pričaju desničarski autokrati, a koja je na sramotu svakog onog ko je spominje, jer nema veze sa zdravim razumom.

Umjesto zaključka

Pa je Ministar spoljnih poslova Bosne i Hercegovine Elmedin Konaković potpuno u pravu kad je ocijenio da bi predsjednik Srbije Aleksandar Vučić, ako misli dobro Srbiji i Srbima u regionu, trebalo da podrži donošenje rezolucije u Ujedinjenim nacijama o genocidu u Srebrenici jer bi tako potpomogao skidanju kolektivne odgovornosti sa srpskog naroda.

I zaista, vrijeme je da i Srbija, i entitet RS pronađu unutrašnje snage i krenu putem katarze. I to ako žele dobro sebi i svom potomstvu. Srpski Willy Brandt će biti osoba koja će u ime Srbije i srpskog naroda pred Skupštinom UN-a ne samo kleknuti i zatražiti oproštaj, nego će i pokrenuti rezoluciju o genocidu u Srebrenici. A mi smo slušajući Vučića, Dačića, Dodika i ostale eonima daleko od toga.

Al Jazeera Balkans