Trepetala Vučićeva trepetljika

Piše: Slavko Mandić

Kupio Vučić Mig 29 na rasklapanje. Ne jedan. Nekoliko. Sastavljali su ih kao lego kocke najveći umovi srbijanske vojne industrije. Vulinovi turbo mehaničari sa uvrnutim aerodinamičnim putinoidima, zbog čijih borbenih performansi danas „strahuju“ svi Vučićevi suśedi. Aca nešto klepilo po glavi u noći između utorka i srijede i kako picousti (sam sebe objašnjava medijima) ne spava nikad, zabrinut za dobro nacije, reče sebi da je red malo da se bavi Crnom Gorom i Kosovom. Preciznije, rak ranama njegove (polu)svijesti, Milom Đukanovićem i Aljbinom Kurtijem. Jasno mu je da su oba za njega malca autoriteti i da bi on, ubijeđeni android, volio da mu trajni uranak bude kudravi lik, spreman u mrklu URU da mu upali trepetljiku. Da zasvijetli makar na čas, ne bi li ga Evropa viđela kako se iz petnih žila napreže da im se dodvori, ljubeći istovremeno ruske skute do Vulinove besvijesti. Zabolio ga Milo, pa je onda dodikovskim prostačkim stilom po ko zna koji put pokazao javnosti svoje pravo lice. Boli ga i što se Milo ne obrće na njegove avetluke i jeftinu frazeologiju. To je razlika između državnika i iznajmljenog potrčka ruske ideologeme.

Kupio je Vučić i helikoptere, mada nije jasno što će mu kad ima Vulina koji propelerski može da djeluje jače od ruskih Mi-35, polovnih ali dobro očuvanih.
Da bi na komšije mogao žešće da udari, Vučić je od brata mu kineskog Sin Đi Pinga kupio „moćno“ oružje, poznati FK-3 koji je, poput kompletnog kineskog naoružanja, uglavnom kopija ruskog borbenog sistema. Uzeo je on i protivraketni sistem, kako vele stručnjaci iz te oblasti, S-300 PMU, star oko 25 godina.

Rusko- kineske- srbijanske oružane snage nijesu zabrinule NATO alijansu. Vučićeva nabavka prokomentarisana je podsmijehom, objašnjavajući na taj način sa kojim respektom zapad tretira naoružanje kojim se Aco toliko hvali pred vlastitim narodom.

„Do zuba“ naoružani Vulin, gledajući u volju šefu parade, zajunačio je toliko da je  i on krenuo da ponižava Crnu Goru. To više ni smijeh ne izaziva, jer se radi o prostom biću koje čak  nije uspjelo da dosegne ni do prostoproširenog hijeroglifa.

Posmatrajući agresivnu politiku Aleksandra Vučića, koji ne preza od prijetnji susjednim državama, prizivajući na taj način ratove, poput onih koji su vodili i svaki redom izgubili, sada treba da bude jasno koliko je važna bila odluka prethodne crnogorske vlasti, čija je personifikacija Milo Đukanović, da naša zemlja uđe u NATO savez. Da se to nije dogodilo, danas bi nas jad strefio, mnogo crnji od ovoga koji nam je donijela apostolska vlada. Ne bi nam se strva znalo. Znao bi Vučić kad i kako može udariti na Crnu Goru. Ali strah čoˊeku često obraz kalja. Prpa bato, što bi rekli njegovi. Štiti nas NATO kišobran i od takvih pošasti kakva je Vučić. Zato nije čudo što je nedavno ispitivanje javnosti pokazalo da većina odobrava ovaj savez. Bolje i da ga blagosilja, samo ne sa srpskim popovima, jer smo svjedoci koliko nam dobra žele.

Vratimo se sa Vulina na SNP. Kada su čuli što o Jokoviću misle pojedini iz redova SDP-a, nakon njegovog sramotnog istupa na nacionalnoj televiziji u sred Beograda, đe je pokazao koliko snishodljivosti i podaništva u sebi krije, neskrivene ljubavi prema Rusiji i crkvi Srbije, i koliko je to daleko od Crne Gore, ova partija se odlučila da preispita na Glavnom odboru učešće u manjinskoj vladi. To znači da možda nećemo njih imati kao srbijanski evropski učinak u vlasti. Ni malo štete, čućete od mnogih procrnogorski orjentisanih građana, koji nikako ne mogu da se pomire s namjerom da ova politička grupacija odlučuje ko u vladu može a ko to od suverenista nije zaslužio. Valjda je svima jasno kakav je učinak SNP-a bio u apostolskoj vladi, možda samo malo manje štetan od Abazovićevog, ali poguban svakako. Uz to narod vidi licemjerstvo pri pominjanju imena Momira Bulatovića, kojega je Joković sa svojom družinom izbacio iz partije. E sad se kune u njegov utrti put, sa kojega neće nikada skrenuti. A to je učinio već kad se polakomio za šest ministarskih mandata i još ko zna koliko mjesta po dubini. SNP nije evropski orjentisana partija. To je svakome jasno pa i dodjeljivaču pozicija Dritanu Abazoviću, čijom isključivom zaslugom danas imamo neviđeni sunovrat Crne Gore, porast siromaštva, bezakonje i mržnju koja opasno brine. E taj i njegovi prijatelji iz SNP-a treba da opet povedu državu. U kojem pravcu, kukala nam majka.

Nijesu mnogo bolji ni ovi iz opozicije koji su potpuno opredijeljeni za Crnu Goru ali ne znaju baš tačno kojim putem do nje. Što da traže i kako to da realizuju. Svi Mila čekaju. On izgleda jedini zna, ali da li jedini i može?

Srpsko-Ruska politika je uključila i Svetozara Marovića ne bi li ga slomili. Onaj se iskukao kao da je Đukanović u njegovo ime priznao da je organizovani kriminalac, dogovorio se sa specijalnim tužilaštvom i nakon presude utekao za svoju Srbiju. I sad otud zapomaže, kad mu Vučkovi kažu kad da zajauče i u čijem pravcu. Milovom, razumije se, ali zar jadan ne vidi da će ga prijatelji izručit i da će morat da odleži onoliko koliko mu pripada po sporazumu koji je sam potpisao.

Sveto ipak nije mogao biti Vučićev kec iz rukava, jer bi on, da je imao što, zdrava je logika, to saopštio više puta do sad.

Možda će ga Vučić prebačiti kad mu zapad pošalje mig, migom 29. ako ga do tada budu sklopili, ili kakvim kinesko-ruskim zrakompatom koji do ovamo može dobačit.

Pilotirao bi nesvršeni vojni obveznik, ministar unutarnjih djelatnosti, širokopojasni Vulin, poznat po okopavanju nadaleko čuvenog rasada u još čuvenijoj Jovanici.

O tome i svojim zlim rabotama neka Aca misli, a nas i ostale suśede neka ostavi na miru. Za vjeki vjekova. Amin!

A o produktu Sveta Marovića, zvanom Bato Carević, njet ni slova. Glupo bi bilo, zaista.