Piše: Damir Šehović, predsjednik SD-a
Moderno vrijeme nosi sobom drugačije bitke. Najčešće one koje se vode bez mača i puške, oštrom olovkom i britkim perom, te jakom, dubokom riječju. Malim promjenama i političkim i intelektualnim raspravama “u rukavicama”.
Ipak, svako doba ima svojih nekoliko prekretnica, civilizacijskih međaša, koje budu nalik davnim, velikim sučeljavanjima, u kojima prkos nadvlada političku korektnost, a želja za promjenom stvori jake veze među pobunjenima, dodjeljujući im istorijsku ulogu. To su oni trenuci kada, kako su mudriji kazali, stvaramo istoriju i istorija stvara nas. Generaciju za ponos.
To se desilo 5. septembra 2021. na Belvederu. Umorni od nipodaštavanja; ljuti zbog negiranja sopstvenog postojanja; iznureni od revanšizma; u iščekivanju promjene na bolje, građani su odlučili da sami budu promjena. I pokrenuli su istinski istorijski događaj, koji je postao živi dokaz Poperove teze da tolerantno društvo, ako želi da ostane takvo, mora zadržati pravo da bude netolerantno prema netoleranciji.
Belveder je dakle bio prekretnica na kojoj je, možda i po prvi put nakon duže vremena, jasno zajednički rečeno da se neće pristati na manipulativni diskurs u kojem se umjesto dvije različite ali jednako legitimne politike, miri nepomirljivo: sloboda i tiha okupacija; klero-nacionalističko i građansko; sekularizam i teokratija; đeneral Draža i Ljubo Čupić; dželat i žrtva!
Belveder je po prvi put glasno rekao veliko NE trulom kompromisu između evropskih i srednjevjekovnih vrijednosti, serviran od onih koji već dvije godine, kako ispravno reče jedan naš ugledni novinar, leže u blatu sa kleronacionalistima, a izigravaju “inspektore za moral”.
Zato je Belveder i ovog 9. maja važan, jer ga obilježavamo u afmosferi u kojoj nam naši alhemičari opet pokušavaju izjednačiti dobro i loše. U atmosferi u kojoj se moramo pomiriti sa činjenicom da maestralna Haldejeva fotografija ruske zastave i Rajhstaga dobija drugačije obrise.
U atmosferi u kojoj nam oči gledaju jezive zločine iz Ukrajine, gdje su ljudska tijela umotana vreće, a stotine i hiljade onih koji su do juče planirali ljetovanje sa djecom sad leže u jarcima, a mi slušamo o “specijalnoj vojnoj operaciji” i natežemo se sa retrogradnim političarima da je nazovu agresijom. Sa istim onim političarima koji su sada, zbog dominantne zastupljenosti u novoj manjinskoj vladi, ni krivi ni dužni postali njena, u političkom smislu moralna vertikala, iako nijesu u stanju da se poput civilizovanog svijeta državnički, ali i ljudski, odnesu prema “specijalnoj operaciji”.
Važan je Belveder ovog 9. maja i jer nas podsjeća da smo dopustili da Bratićeva, koja je produkt baš takve politike, nastavnike ostavljala bez posla jer su poveli djecu na proslavu pobjede nad fašizmom. A najvažniji jer se dešava usred našeg novog “velikog pomirenja” sa onim vrijednostima sa kojima je čitav svijet raskrstio prije više od pola vijeka, i kao takve Crnu Goru nikako ne jačaju, kako nas lokal-propagandisti ubjeđuju, već je slabe, želeći da je pretvore u ljušturu od države.
No i bez mojih aluzija na političku licemjernost, Cetinjani će njene vinovnike uvijek rado podsjetiti na ultimativni dokaz njihovog štetnog djelovanja: sramnu akciju tog 5. septembra. Akciju kojom se Prijestonica gušila u šok-bombama i suzavcu; u kojoj su plasirani spinovi o navodnom Molotovljevom koktelu bačenim na policiju, te u kojoj su građani predstavljani agresorima, a kriminalci, po priznanju glavnokomandujućeg policijskog funkcionera, zaštitnicima. A da baš ništa nijesu naučili iz toga iskustva, pokazao nam je aktuelni premijer, koji nas je zapanjio novom izjavom da je i danas ponosan na akciju na Cetinju, tako još jednom pokušavajući da izbriše razlike među onima koji su 5. septembra bili na pravoj strani, i onima koji nijesu.
Zato je simbolika 9. maja, kada ujedinjena Evropa slavi mir, zajedništvo i toleranciju, najvažniji momenat da opet sa Belvedera pošaljemo snažnu poruku kako nijesu junaci ti što su svojevrsnim desantom na Cetinje vršili zadatak. Nego su junaci oni što su se od desanta i jeftine propagande branili goloruki, naoružani samo ljubavlju prema slobodnoj Crnoj Gori.
Nakon Drugog svjetskog rata je svijet znao, ali i oprostio, što je čuvena Haldejeva fotografija ruskih vojnika koji postavljaju zastavu u razrušeni Berlin, bila retuširana: sa zastavom crvenijom nego što je stvarno bila, sa izmaglicom u pozadini većom od stvarne. Svijet je oprostio, jer se znalo ko su stvarni junaci rata i sva ostala debata je dolazila u obzir, ali se nije zadiralo u temelje onoga što je bilo tako jasno – ko je u tom sukobu ispravna, a ko pogrešna strana. Jer – nema debate i pogađanja oko civilizacijskih stvari.
Danas, u vremenu propagande i lažnih vijesti, suočavamo se sa vjerovanjem snaga manipulacije da su dostigle toliki nivo nadmoći da nas mogu navesti da hipnotisano raspravljamo o nečemu o čemu se – ne raspravlja. Da pregovaramo o nečemu što nije za pregovaranje. Sprovodi li velika i divna Rusija, simbol borbe protiv fašizma, ovoga puta brutalnu agresiju neviđenih razmjera – sprovodi.
Je li u Srebrenici bio užasan genocid, najveći od II svjetskog rata – jeste. Može li se staviti znak jednakosti između četnika i partizana – ne. Može li se uopšte kao tema za debatu kandidovati usporedba fašizma i antifašizma – ne. Može li da vas miri onaj koji to ne priznaje – ne. Treba li da se mirimo sa onima za koje je 21. maj nebitan dan za crnogorsku istoriju – ne. U konačnom, može li da miri onaj koji negira one sa kojima treba da se miri, smatrajući ih produktom okupiranog Cetinja 1942. godine – NE.
Presjek civilizacijskog i anticivilizacijskog je prazan skup! Priznanje te činjenice je temelj. To vas odaje, i govori sa kojeg mjesta kreću svi vaši dalji postupci. To je početni test, prva stepenica, elementarni uslov, za svakog ko kani da se čestito bavi politikom. I to ga, ako nije u stanju da ga prođe, brutalno diskvalifikuje za obavljanje bilo kakve javne funkcije, a posebno pomiriteljske uloge!
E upravo zato je Belveder i ovog 9. maja tako važan. Ne samo zato što je tamo suštinski pala “42. vlada obračuna sa svim crnogorskim i građanskim”, nego i jer se na tom mjestu, snagom zajedničke ljubavi, a ne mržnje, skuplja snaga da odbacimo okove političke korektnosti i povučemo crvenu liniju između dobrog i lošeg uvijek kad zatreba.
Liniju koju brljaju, iz dobre ili loše namjere svejedno je, ali ona bezobrazno i uporno opet izbija. Koju bezuspješno pokusavaju da izbrišu kriminalizacijom Belvedera, ali im ona ponosno prkosi. I predstavlja i simbol i putokaz, koji nam je tako prijeko potreban… u ovom vremenu antijunaka i kompromisa koji to nijesu. Niti smiju biti. I zato – svi na Belveder 9. maja, da je još jednom zajedno podvučemo!