Prijetnje beogradskog “mesije”

Piše: Slavko Mandić

Odavno je srbijanski preśednik izgubio kompas. Jedno vrijeme, na samom početku preśednikovanja, kratko je uspio da prikrije svoju ideološku genetsku „vrijednost“, znajući valjda da kad se jednom ona pušti s lanca, istovremeno počinje i njegovo potpuno propadanje. Zato je on danas ovakav kakav jeste. U njega se uselio strah, koji pokušava da potisne predstavljajući sebe kao vrhovnog srpskog mesiju. Taj izabranik danas je primjerak za koji civilizacija sa sigurnošću može kazati da je antipod čak i osnovnim osobinama koje se pripisuju homo sapijensu.

Osion, ponikao na Šešeljevom nacionalšovinizmu, ovaj izgubljenik i za psiho nauku dragocjen primjerak, ipak je fenomen svoga doba. Više miliona Srba fascinirano je njegovim (ne)djelima. Bez obzira što im je lošije od svakog (ne)djela koji im servira dnevno u redovnim obrocima, oni ne prestaju da u njemu vide spas čak i od njega samoga. Njegova populistička matrica, laž kao dokazana životna potreba nacije, avetluk bez stila, prijetnje svima koje smatra slabijim, licemjerstvo, dvojstvo u svemu, sve više pokazuje pravac kojim se ka kraju kreće. I to je nezaustavljiv proces. Zna to ovo jadovno čeljade i moralno mrtvo duboko.

Ovaj sramotnik je nasrnuo na crnogorsku vladajuću nejač bezočno, najstojeći da omalovaži njihovo potpuno pripadanje njemu kao vrhovniku svekolike balkanske politike. I to samo zato što se iz redova izvršne vlasti čulo da će Crna Gora podržati prijem Kosova u Savjet Evrope. Vučić ni jednog momenta ne može da podnese bilo kakvo suprotstavljanje koje dolazi sa ovih naših prostora njegovom odlučnom „ne“ cijelome svijetu. Sve do momenta dok ne ode kod njih da se do poda sagne i ljubi im vrhove crevalja. Priśetićemo se kako ga je Tramp, za koga se Srbija pomami od navijanja, posio na škanjić, i pokazao mu kako jadno i bijedno izgleda minijatura koja nema svoju ličnost i čojsku vertikalu. A on to zaista nije nikad imao niti će ikad imati.

Odvede me misao na ovu političku šklopociju u druge vode od one koja mi je bila plovni put. Pogodio me neočekivano napad na crnogorski državni vrh, jer su to naša g, kakva su god. Kakav je naš je, pa i ako toga nije svjestan. Uvjeren da će se jednom osvijestit i da će se naći božja sila koja će ga prosvijetlit, ova je nespretna rukotvorina tvoritelja, makar iz taktičkih razloga, bez namjere da uvrijedi „gorostasa“ pokazala da može drugačije da saopšti Evropi ono što suštinski drugačije misli. To Vučić nije razumio, jer mu je racio popuštio toliko da čak i nasrtaj na nejaka pleća na njegove crnogorske pulene smatra pobjedom.

Valja se priśetiti kako je taj isti Aco Srbin u svoje doba bio pred Milom ovo isto što su ovi naši lou kost političičari pred njim danas. Zato je činio sve da posije izdajničko śeme u klero leje, koje je napokon 2020. godine počelo da rađa. Nakon neuspjelog pokušaja državnog udara, koji je nespretno priznao kako bi se dodvorio pred cijelom svjetskom javnošću, ali na njegovu žalost i pred ruskim agentima kojih ima ka pljeve po Srbiji i Crnoj Gori, Vučićev cilj je Milo Đukanović. Po zadatku, vreće novca šalju se na adrese onih koji su spremni da prelete i uključe se u organizaciju MI ili ON, čiji je zadatak bio da, zajedno sa popovskim rasadom skloni iz političkog života crnogorskog gorostasa i čovjeka kome se potajno divio.

A kako i ne bi kad je u liku crnogorskog Lovćena gledao neokrnjeno dostojanstvo i snagu čojstva i odvažnosti. Kolika je razlika između ovih domaćih nisko cijenjenih, malovrijednosnih, slučajno odabranih liderčića i njega kao planine koju su s poštovanjem prihvatale i velike svjetske sile. Kao partnera a ne kao slugu. Kao onoga koji je u brk kazao nezainteresovanoj Evropi da Crna Gora treba da bude nezavisna i da je to pravo njene slobodarske svijesti i civilizacijske vrijednosti koju baštini. Uzdignut, postao je neprijatelj svekolike ubrzane fašizacije rusko-srpsko-svetosavske oligarhije koja je litijama zamijenila neuspjeh iz 2015. godine. I ne samo njih. Interesno su u to kolo zaigrali i pojedini evropski činioci, koje je Đukanović odavno nadrastao. U svakom smislu, a oni ośećali nepodnošljivo da im je postao autoritet. Acu Srbinu odavno i najžešće.

Đukanović ga, svjedočili smo tome, nije primjećivao. Rekoh, ovaj mu se dodvoravao na sve načine, baš kao ovi današnji domaći njemu.

”Bože koliko Vi  o vinu znate”, śećate se one beogradske bruke Jakova slučajnog. Prije njega brata Abaza, iz drugih pobuda. I sve to smiješano od 2020. godine kada je zlo nadraslo dobro.

Razumjeće pojedini da je ovo veličanje prethodnika. Nije, jasno je. Razlika je toliko uočljiva da je vide golim okom i ovi koji se koprcaju na pozicijama koje ne mogu da istrpe. Jer im fali kapacitet. Šišnjari!

A ON je bio i ostao gospodin. Vidi mu se to po svakom gestu, maniru, govoru. Po hodu. Po načinu kako ponosito besjedi o svojoj zemlji. I kako ga drugi čuju i slušaju. Diveći se zaista.

Možda sam razliku trebao jasnije saopštiti? A prije bih kazao da uopšte nijesam. Jer ON, koji je pravio greške ogledane ponajprije u neposrednom okruženju vlastitom, čije ponašanje i silništvo narod više nije htio, državnik koji se jednom u više vjekova rađa. Zato i nije bilo realno očekivati da je mogao ostaviti naśljednika.

A ovo danas… jadnost nedoraslih koji poput malih jazavičara šene  pred Vučjakom. Strahujući da ne zalaje na njih. Av, Av.