Ima li Aske za krvožednog vuka?

Piše: Slavko Mandić

A mislio sam da smo najluđi. Nijesmo, što ne znači da ne bi bili da nam je u rukama sila. I moć od koje se gine po Ukrajini, umire mladost i kolone u zbjegovima traže spas od ludila. Pokazivali smo i taj obraz kad smo znali da smo jači od nejači. Zbog toga se danas stidimo. I treba, jer samo ako pamtimo znamo kakav nam je odgovor potreban na ovakva zločinjenja.

Sve nas nekako brzo stiže. Uzdamo se u druge, a drugi, osim za sebe ne mare mnogo ni za koga. Kad se nešto ovako desi, kad vrisne zločin s kraja na kraj planete, obično čujemo oštre osude i prijetnje sankcijama od kojih se agresor nikada neće oporaviti. Prvoga dana rata, kažu radosno oni koji rat posmatraju iz fotelje, zbog oštrog odgovora svijeta, ali i brojnih unutrašnjih problema svake vrste, desetak ruskih oligarha, Putinovih prijatelja, izgubili su 38 milijardi dolara. Ako bog da, svakoga minuta toliko, dok im ne krepa ko zna kako stečeno bogatstvo, gledajući u lice proizvod koji finansijski pomažu da ruši, ubija i pali da bi zadovoljio vlastite apetite i liječio sopstvene komplekse. Ali da li je to vijest koja treba da nas učini spokojnijima? Misle li moćni, moćniji i od moćne Rusije, da je to dovoljna kompenzacija za strašno stradanje nedužnih Ukrajinaca? Onih koji su vjerovali u solidarnost i potporu ideji zajedničkog otpora fašizmu? Naravno da ne, ali koga je to briga. Tražiće se sad drugačiji razvoj situacije, dok krvari narod u razrušenim četvrtima Ukrajinskih gradova. Dok razdvojene porodice tumaraju drumovima tražeći spas u bijegu od zla koje ih je snašlo. A obećavano im je da ne brinu. Neće Rusima dat NATO, mislili su, jer im je tako rečeno. Još će ih žešće uplašiti evropska prijetnja, jer ako zavrnu jedinstveni najjače, eto muke za Putina. Ali, svi neki svoj interes imaju od kojeg baš mnogo ne bi odstupili. Sva podrška Ukrajini, ali izostaju avioni, kamioni, helikopteri, tenkovi, rakete…A bez toga nema otpora moćnoj Rusiji. Zaludu neviđena hrabrost ukrajinske mladosti koja gine za svoju domovinu. Svijet je zanijemio kada se ukrajinski vojnik Vitalij Skakun digao u vazduh na mostu Geničeski, kako bi spriječio ruske tenkove da prođu dalje. Sam se javio da pogine. Zato Rusi ne mogu pobijediti u ovom ratu, jer ovi mladići imaju srce koje kuca za njihovu domovinu. Veličanstveno su to dokazali heroji na Zmijskom ostrvu u Crnom moru. Njih 13 odbili su da se predaju ruskom ratnom brodu. Ostali su da brane svoj položaj i svi su izginuli u ruskom bombardovanju. To su heroji Ukrajine o kojima se danas priča. A ima ih svakako još mnogo više.

Zastidi li se ko u Crnoj Gori dok gleda ukrajinske slike? A imali bi razloga mnogi? Viđoše li bivšeg preśednika Porošenka koji kalašnjihovom brani svoj Kijev od zlotvora koji je nasrnuo da ruši i ubija. Običan svijet u redovima čeka da se priključi. Tako se brani domovina!

Analitičari, političari, vojskovođe, svakako i svi ostali koji pronađu nekakvu svoju kompetenciju najprije u neznanju, ocjenjivaće što se moglo a što nije učiniti da se tragedija ovih razmjera spriječi? Da li je NATO mogao da interveniše? Ako nije, da li je mogao da pošalje svu potrebnu logistiku, jer Ukrajina ima ljudstvo? Mogao je i morao je, znajući da Putin neće odustati. Amerikanci su znali čak i prije Putina što će on sam učiniti. Zašto je izostalo najpotrenije kao prva pomoć Ukrajincima? Zašto Turska nije zatvorila prolaz ruskim brodovima? I zašto ostali nijesu učinjeli sve što su mogli i trebali, trajalo bi do śutra.

Možda to tako treba kad veliki odluče da se igraju rata? Možda se iza svega krije neka druga poruka koju mi mali ne razumijemo dovoljno? Ko zna? Valjda je ipak tako. Ljudski životi i nijesu nešto što je sili važno. Ni ono što Makijaveli nikada nije kazao, a što mu je, tumačeći ga pogrešno pripisano, da cilj opravdava sredstvo, je u stvari pravo vladaocu da čini što mu je volja. Tako to možemo posmatrati i iz ove današnje perspektive krvi, smrti i razaranja. Jer, postaje očigledno da …“vuk na ovcu svoje pravo ima“…i da nema Aske koja je sposobna odigrati ples života za tako krvožednog vuka.

Sokole arogantni silnici po Crnoj Gori i nastavljaju da šire miris mržnje đe god stignu da što zapriječe. Njih raduje Ukrajina, jer se snalaze samo ako se razara, lomi, ruši, tuče, ubija. U masi koja urlicima doziva sebe, čuju se naumi zastrašivanja i opakih poruka koje treba da odvrate zdravu misao da nastavi korakom demokratije i slobodoumnosti. Takvima ne bi bilo žao da se ukrajinski scenario dozove nekako i na ove naše prostore. Da zadrže vlast po cijenu tuđih života. Da Bulajić ostane dosljedan u vlastitoj nedosljednosti da ne saziva legalnu sjednicu Skupštine, jer mu je to šef naredio. Da Brankova porodica ne bude primorana da sa pogače na ljeb pređe. Zato su sva sredstva dozvoljena. Zato prijetnje većini da će joj  manjina zabraniti  da postoji.

Naravno da neće, jer u ovoj priči postoje i oni koji imaju razum. Čija glava služi da zaštiti narod i učini mu boljitak. Da nam đeca žive radosnija i da se ne śećaju ovih crnih slika raskomadanih tijela po ulicama ukrajinskih gradova. Da se vesele putovanjima, druženjima i da im nije važno ko je Crnogorac a ko Srbin, Hrvat, Bosanac, Makedonac, Njemac, Ukrajinac, Rus…