Piše: Peđa Popović (VOM)
Tramp je vjerovatno najkoloritniji predśednik u istoriji SAD. Čovjek koji rijetko koga ostavlja ravnodušnim i uglavnom ga ljudi ili vole ili ga preziru. Pri tome, ovi koji ga vole teško uspijevaju da objasne čime je to konkretno Tramp zavrijedio tu ljubav.
No, Tramp je čovjek koji je u poznom životom dobu odlučio da se bavi politikom i prvo i jedino političko iskustvo mu je, ni manje ni više, nego predśednik SAD. Do tada i čitavog svog života Tramp je bio vlasnik i direkor “doo” preduzeća, dakle sam sebi gazda, sam o svemu odlučuje, sam sebe pita i samome sebi odgovara. Narcisoidnog karaktera, Tramp jednostavno nije naučio nikoga da sluša ako on to neće, nisakim da se dogovara ako on to neće. A sa sedamdeset godina života ljudi težko mijenjaju navike, teško se prilagođavaju nečem sasvim novom posebno ako je to daleko od onoga čime su se do tada bavili. Mada je i činjenica da će se mnogi ljudi prije usuditi da se prvi put u životu oprobaju kao predśednici države ili vlade nego da, recimo, promijene kvaku na vratima. Mozda je takvom profilu ljudi kvaka veća enigma nego država. Talenti su čudo.
Takođe, dolazeći iz podosta iskompromitovane industrije nekretnina, Tramp je i prije ulaska u politiku skretao na sebe pažnju. Ne samo svojim plajboj stilom života, lascivnom druzenjem sa starletama, već i kontraverzama vezanim i za njegov privatni život i za njegovo poslovanje. Ali to se povremeno moglo naći na revijalnim, a rjeđe poslovnim stranicama medija. I sve bi ostalo tako da Donald Tramp nije odlučio da uđe u politiku.
Kažu da je neđe davno, kada je još naginjao demokratama, izjavio da kada bi se kandidovao za predśednika, jer je izgleda pretpostavio da bi još to možda mogao da oproba, kandidovao bi se kao republikanac jer su njihovi glasači dominantno glupaci. Da li je baš tako rekao ili ne ne znamo ali znamo da je na nekom nedavnom skupu, sada kada se ponovo kandidaovao, uperio prst prema svojim okupljenim simpatizerima i glasno im izjavio ljubav poručivši: ”Ja volim neobrazovane ljude” i oni mu apladuriju.
Dakle kada je odlučio da se prvi put kandiduje to je učinio kao republikanac. Ali, makar kako tvrde neki izvori, Tramp nije odlučio da uđe u trku za predśednika SAD baš očekujići uspjeh, već da reklamira i populariše samoga sebe. I kako su neki kritičari komentarisali, njegova predizborna retorika je bila politički neprikladna, na nivou političkog amatera i djelovalo je da se on više zabavlja nego da gura neki osmišljeni poltički projekat. Stvari su se, medjutim, uozbiljile kada je Tramp postao kandidat Reublikanaca. Republikanski političari, od država preko kongresa i senata, disciplinovano su mu dali podršku ma koliko da je dio njih imao ozbilje sumnje u njegove sposobnosti da uopšte bude predśednik, a kamo li uspješan. I u nedostatku političkog i znanja i iskustva, nenaviknut da sluša i uči, Tramp se okrenuo onome što najbolje zna, da prikazuje sebe kao alfa mužjaka, alfa biznismena, čovjeka koji može sve probleme da riješi i u zemlji i u svijetu. Pa ko kupi, kupi, fokusirajući se na onaj profil glasača koji bi glas dali i Danijelu Krejgu, misleći da glasaju za Džems Bonda. Mada glasačka publika i inače voli nova lica, posebno koja se razlikuju od standardnog vašingtonskog političkog sivila. Buš stariji je viđevši svojeg protivkandidata Bila Klintona kako na nekoj konvenciji, sa sunčanim naočarima svira saksofon, prokomentarisao saradnicima “nije valjda da od ovoga mogu da izgubim?”. I izgubio je. Buš mlađi nije privukao glasače svojom briljantnošću, ali je bio “životan” u odnosu na, kako se govorilo, “plastičnog i uštogljenog” Ala Gora. No, Trump u predśedničkoj kampanji postaje sve oštriji u retorici, pokazuje netoleratnost prema neistomišljenicima, način komunikacije sve manje predśednicki, ali sve to na opšte oduševljenje jednog dijela društvenog sloja, dominantno republikanaca, koje u njemu počinje da vidi idola koji može da kaže ono što oni ne mogu jer nemaju prilike, a stilom baš kako bi i oni. Doduše drugim ne bi ni umjeli. Tramp komunikaciju sa glasačima i drži na tom novou, što mnogi ocjenjuju da to i jeste njegov lični domet. No, nasuprot njemu, a i presudno, bila mu je protiv kandidat veoma neomiljena Hilari Klinton, pa su mnogi, posebno neopredijeljeni američki glasači izasli na izbore i podržali Trampa samo da ona nebi bila predśednik. Mada je Klinton dobila na nacionalnom nivou tri miliona glasova više od Trampa ali je izgubila zbog specifičnog iznornog sistema u SAD. Ali, četiri godine kasnije desilo se isto. Građani su još masovnije izašli i podržali Bajdena, samo da Tramp više nebi bio predśednik.
No, kada je Trampovo predśednikovanje krenulo, počev od formiranja kabineta, do prvih predśednickih poteza, ostvarile su se sumnje skeptika u njegovu sposobnost. Bijela kuca je postala kao autobuska stanica, malo ko je znao i kada ga imenuje da li će sljedeće jutro dočekati na radnom mjestu. Izvjesnog Skaramucija je imenovao za direktora za komunikacije Bijele kuće, pa ga je otpuštio poslije deset dana. Skaramuci se poslije sprdao na sopstveni račun da je kraće trajao od tetrapaka mlijeka. Novi predśednik je birao ljude po stepenu odanosti, a ne sposobnosti, doveo ćerku i zeta u kabinet, politički potpune analfabete, a jednako po vokaciji snažno materijalno orijentisane, pa se sada istražuju nekih dvije milijarde koje su dobili od od jedne arapske države jesu li plod nekih državnih usluga koje su im činili. Tako se instituciju predśednika SAD lagano pretvarala u porodični “doo”, a Bijela kuca , kako su se komičari zabavljali, postala “Tramp kasino”.
Tramp je takođe vrlo brzo počeo da uviđa da je mnogo lakše obećavati nego ispunjavati, da je lakše pričati o svojim sposobnostima nego ih dokazivati, da je lakše impresionirati prośečnog američkog glasača nego senatore i kongresmene, nego svjetske predśednike drzava i vlada. Mnoge stvari koje je Tramp zagovarao u unutrašnjoj i spoljnoj politici, kako su njegovi kritičari tvrdili, on sam je neđe pročitao, čuo ili načuo od drugih, ali imale su puno opravdanje. Međutim, njegov stil i način kako je smatrao da to može Holivudski pompezno da sprovede degradio je same ideje, da bi pri kraju mandata i u zemlji i u svijetu on postao predmet zabave, osim kod onih koji su se uzdali u njegovu neukost, pa mogu od njega imati koristi. Primjera radi Trampovo guranje Britanije da izađe iz EU, kritike same EU, kritike NATO, apsolutno su išle na ruku Kremlja. Kao da je radio za njih. Njegova jubav sa Kim Jong Un je već postala predmet sveopšte zabave.
Lagano Tramp je postao nepresušna inspiracija raznih komičara koji su se svakodnevno i doslovno sprdali na njegov račun. Jedan komentator knjige “Razgovori sa Trampom” Boba Vudvorda (novinar koji je otkrio aferu Votergejt), doslovno je rekao da je Tramp čovjek koji ne zna ništa, a što je još gore, neće ništa ni da nauči. No tumarajući kroz političku zbilju Tramp je postajao sve agresivniji, na kritike je odgovarao uvredama, diskreditovanjem političkih oponenata, a šef za štampu Bijele kuce uvodi i novu terminologiju pa laži nijesu laži nego “alternativna istina”. Namah je Tramp, recimo, postao, istina kratko vrijeme, ekspert za kovid pa je govorio naciji da je izgleda najbolje sredstvo za sprječavanje zaraze da se pije varikina. Poslije se korigovao i rekao “samo u malim kolicinama”. Što su kritike bile veće i politički promašaji češći to je Tramp samoga sebe više i više hvalio, doguravši do konstatacije da je on najbolji predśednik u istoriji SAD (svaka sličnost sa nekim našim poltičarima sasvim je slučajna).
I očekivano je počelo komešanje u samoj republikanskoj stranki i nazirao se lagani rascjep. A za Trampa je uvijek deviza bila da ko mu nije bespogovorno lojalan, taj mu je protivnik i neprijatelj. To se viđelo odmah na početku mandata. Prvi front u svojoj stranki uspio je da stvori na samom početku mandata i to sa pokojnim Mekejnom, političkim i ratnim veteranom, sinom admirala američke flote, upravo diskreditujući ga javno zbog njegove kritike. Mekejn mu je to mrtav vratio, jer je zabranio da mu Tramp doće na shranu. Bili su svi živi bivši američki predśednici, samo na sahrani nije bilo aktuelnog predśednika i to još republikanca i to baš uglednom i omiljenom republikanskom senatoru. Na sahrani Buša starijeg, Tramp je bio prisutan ali skoro pa ignorisan.
Pojedini republikanski senatori javno počinju da se zgražavaju Trampovim ponašanjem, koji na svaku kritiku svakome odgovara uvredama i etiketiranjem. Tramp za to etiketiranje ima bogat repertoar koji oduševljava njegove pristalice: “luda Nensi”, blesavi ovaj ili onaj, glup, beznacajan… Tramp komentariše i “čašćava” epitetima sve: i poltičare i glumce, i sportiste, novinare, strane državnike, dobijajući snažnu dozu inspiracije dok prebira televizijske kanale, kako kažu, kao glavno zanimanje, pijući Coca colu i jedući hamburgere. A u prvoj godini mandata glavna mu je opsesija bila da diskredituje svojeg prijedhodnika Obamu pokusavajuci da sruši sve što je on stvorio. Možda zato jer je Obama nakon prvog i jedinog susreta sa njim nekome rekao da je Tramp obična budala. Ako je to tačno to Tramp ne prašta. Na pitanje medija zašto vrijeđa i diskredituje one koji ga kritikuju, uključujući i medije, Tramp odgovara “pa i oni mene “. Stend up komičari su u ekstazi, Tramp je glavna tema, veselje se širi naa sve strane.
Ali, njegovu retoriku počinje da pihvata ultra desničarsko republikansko krilo koje uči svoje simpatizere i da mrze one koji ne misle kao oni i politička scena počinje da se radikalizuje. Umjereni republikanci, staroga kova, ne vide sebe i republikansku partiju u takvom maniru, niti američku politiku i demokratiju. Šta oni vide? Pa evo par primjera:
Predśednik Buš, stariji, gubi izbore od guvernera malog Arkazasa, demokrate Bila Klintona. Klinton nakon što postane predśednik često poziva Buša da se konsultuje, često se sa njim srijece. Započinje čak i prisno prijateljstvo između dvije porodice koje i do dana današnjeg traje.
Nakon Klintonove ere Buš mlađi u utakmici sa Alom Gorom, potpredśednikom države za Klintova dva mandata, dobija u par listića, uz sumnju i dan danas da nije pobijedio, a postaje predśednik nakon mučnog natezanja sa brojanjem i odluke Vrhovnog suda. Al Gor na to reaguje: ”Bus je moj predśednik”.
Sljedeća predśednicka runda je duel Mekejna, republikanca i Baraka Obame demokrate. Pobjeđuje Obama, a nakon izbora te večeri Mekejnove pristalice se kupe ispred njegovog izbornog štaba. Stari i ratnim medaljama okićeni republikanac Mekejn im se obraća i kaže: ”Amerika je danas glasno i jasno rekla što hoće. Sada je na nama da našem predśedniku pomognemo da što bolje sprovede svoj program”. Dakle svoj, a ne njegov, jer njegov je pobijeđen. Obama je bio glavni govornik na njegovoj sahrani. I rekao i to da je Mekejn bio i tvrdoglav, žestok kritičar, sa kojim je u kabinetu često imao razgovor đe ga je Mekejn kritikovao za greške koje je inače smatrao da Obama pravi, ne često, nego svaki dan. Lijepo je bilo viđeti topli i śetni osmijeh na licima članova Mekejnove porodice.
U takav milje Donad Tramp se nikako ne uklapa ni tom dijelu republikanske partije. Demokratama i pristalicama demokrata ni slučajno. Oni ga preziru. Bivša glasogovrnica Kongresa Nensi Pelosi pred kamerama je ironisala da nije valjda da se o Trampu može pričati za ručkom, dok se jede? Ali on se ukalapa onima koji su po ideologiji tvrdi desničari, po ubjeđenju ili iz intersa (ponovo, svaka sličnost sa našim prostorima je slučajna) i koji očekuju da Trampovom retorikom i oni dođu do istih glasova, do iste “ciljne grupe”, a i potpognuti parama koje Tramp vješto skuplja od pristalica i svojih sponzora. Ali Tramp više voli da uzima nego da daje što su mogli da se uvjere na posljednjim središnjim izborima za kongres i senat, a republikanski veteran i dojan u senatu Mich Meconel mu je javno skretao pažnju da nešto od prikupljenog novca da i drugim republikancima za kampanju.
No, Trampov mandat se bliži kraju, a kao kandidata demoktrate biraju Bajdena, prekaljenog političara, dugogodišnjeg senatora i u dva mandata potpredśednika drzave. Tramp, u svom stilu, odmah počinje da posprdnim etiketiranjem “uspavani Džo” aludirajući na njegove godine i ako su se tehnički i jedan i drugi mogli u isto vijeme naći ispred škole, sa školskim torbama na ramenima. Da je đavo odnio šalu nagovijestio je Tramp izjavom da ako on ne pobijedi izbori su pokradeni (poznata strategija i kod nas?). Bajden, rutiniran, dostajanstven, pobjeđuje ubjedljivo i počinje sve ono što smo gledali i slušali. I prvi put da predśednik ne dolazi na inauguraciju svojeg nasljednika. No Tramp dalje ide iz greške u grešku i dovodi sebe u poziciju da bude i sumnjičen i optužen i za stare i za nove grijehe, od manipulacije sa porezima, pokušajima da pokrade izbore, plaćanja seksualnih usluga novcem prikupljenim za izbornu kampanju, nezakonitim uzimanjem povjerljivih dokumenata koje drži po i kupatilima svoje vile na Floridi. U medijima počinju da izlaze i sumnje i tvrdnje i svjedoci da je varao skoro svakoga sa kojim je radio što su advokati “peglali”, pa je čak i same advokate znao da vara ne plaćajući im honorare. Tramp je doslovno Američki sistem zatresao i stavio na provjeru.
Tramp nakon gubitka pozicije predśednika ne odustaje. Ali o tome dragi citaoci u “drugom poluvremenu”.
Klasičan kreten.