EuroBalkanija

piše: Miodrag Vlahović

Mastilo se još nije osušilo ni na prvom, a kamoli na posljednjem u nizu nezvaničnih polu-dokumenata koji su i u naš svakodnevni govor lansirali ,,non paper“, kao izraz sa porijeklom iz zamršenih multilateralnih nadmudrivanja i pregovora, a već se prešlo na njihovu ,,negaciju“ i ,,odlučno neslaganje“ – sa gotovo svih značajnih diplomatskih i stručnih (tj. onih pravih ekspertskih) adresa.

Bar na javnoj ravni, ne postoji značajna instanca u međunarodnoj diplomatiji koja se, manje ili više vidljivo, bavi našim prostorima, nije ogradila i distancirala od ideja i predloga koji predlažu, više ili manje eksplicitno, komadanje Bosne i Hercegovine i zadovoljenje apetita balkanskih velikodržavnih projekata.

ZNAČENJE ,,NON PEJPERA“

Sumarno čitanje i upoređenje sadržine tih ne-dokumenata, uz izvjesne simplifikacije, moglo bi dovesti do nekih zajedničkih imenitelja, koji – bez obzira na nepoznate ili naslućivane autore – govore o Zapadnom Balkanu danas, ali, možda i više i značajnije, o stanju stvari i o atmosferi koja vlada ,,po hodnicima“ briselske i diplomatije u značajnim evropskim centrima.

Dakle:

Prvo, ti papiri – kada se sve razgrne i kada stignemo do osnove problema – svjedoče o porazu evropske ideje u Bosni i Hercegovini.

Da budemo jasni – ti tekstovi potvrđuju višedecenijsko nesnalaženje, nedostatak volje, interesa i akcije sa strane onih u međunarodnoj zajednici, a prvenstveno u prvopozvanoj i najodgovornijoj – Evropskoj uniji, da u bosanskom vilajetu nađu modele, političke snage i ljude koji bi bili kadri da ponovo ujedine tu zemlju i povedu je demokratskim i građanskim putem prema EU.

Osnov za takvu neveselu ocjenu je Dejtonski sporazum, kojem je odavno istekao rezon postojanja i važenja. Zaustavljanje rata je jedno, a vraćanje u okvire normalnog društva i funkcionišućeg sistema – sasvim drugo. Evropski i američki partneri su se (pre)dugo oslanjali na popuštanje, ustupke i smirivanje onih snaga kojima se Dejtonski sporazum nikako nije sviđao (jer je, naravno, bio ,,nepravedan“ i ,,anti-srpski“), da bi, protekom vremena i brojnim dokazima o nefunkcionalnosti uspostavljenog poretka i super-komplikovane unutrašnje strukture, postao jedna od ,,svetinja“, ne samo za Banjaluku, koje nikako i nikada ne treba mijenjati, tj. nadograditi.

Rezultat takve produžene jalovosti, neefikasnosti i žalosnog nedostatka zajedničke bosansko-hercegovačke politike (koju je djelovanje Trampove diplomatije dovelo do posljednje strane i posljednjeg pasusa te tužne priče) – prouzrokovao je, ,,evropski logično“ – poluanonimne ideje i predloge da se problem ukine tako – što će neće smatrati problemom! Dakle, nema Bosne i Hercegovine – nema problema. Zvuči oporo, ali je diplomatska inicijativa, formulisana u tim papirima bez potpisa, upravo to.

Rekli smo već, takva logika je duboko antievropska. Ona ugrožava opstanak svih zemalja u našem dijelu Balkana, a ne samo BiH.

POZICIJA SRBIJE

Drugo, a svakako tijesno povezano sa prvim, pozicija Srbije je doživjela novu promociju i podršku na mnogim evropskim adresama. Čak i oni koji pomno i detaljno prate evro-balkanske prilike, ostaju zatečeni stepenom nekritičke potpore koju srpski predsjednik i njegova političko-bezbjednosno-vojna struktura (okrenuta, sasvim jasno i javno, partnerstvu sa zemljama koje ne pripadaju evro-atlantskom savezništvu), uživa u oficijelnom Parizu i, recimo, Berlinu.

Refleksija tog fenomena na zvanični Brisel je, samim tim, neizbježna, pa se nelogični i teško shvatljivi scenario nastavlja: što više srpski zvaničnici udaraju po dobrosusjedskim odnosima u Regionu, što češće se upuštaju u javne pozive na ,,obnovu države u kojoj će živjeti svi Srbi“ i uprkos tome što, kako čitamo, poklanjaju svojim ruskim mentorima uokvirene komade NATO aviona, oborenog nad Srbijom 1999. godine – izrazi podrške sa evropske strane su jači! I više od toga – Srbija je, pored ostalog, ,,čašćena“ i samom činjenicom da se, u posljednje vrijeme, zvanični EU dokumenti u vezi pregovora i (ne)mogućeg programa za buduće članstvo odnose na… ,,Srbiju i Crnu Goru“?!

To je, svakako, sitnica, a naročito kada tu potčinjenu i marginalizovanu crnogorsku poziciju (koja nikoga u aktuelnoj Vladi Crne Gore ne brine, naprotiv!) uporedimo sa prostim činjenicama da je Crna Gora otvorila sva poglavlja, a da Srbija, ako i kada ih otvori, ima, na kraju, jedno dodatno ,,poglavlje“ – Kosovo.

EVROPSKA ,,FORMULA“

Nećemo, ovom prilikom, visokog predstavnika EU Borela podsjećati na tu jednostavnu istinu, jer je njegova omaška u vezi tih čuvenih poglavlja prošla gotovo neopaženo – da ne kažemo sa prećutnim odobravanjem. Nekome sitnica i simpatični lapsus – a Crnoj Gori presuda između redova! Naravno, bez reakcije zvanične Podgorice, kojoj je ćutanje na marginalizaciju i potiranje legitimnih crnogorskih državnih interesa – najevropskija od svih osobina.

U svakom slučaju, situacija, sa srpske strane, ali i sa evropske, liči na nelogičnu novu EU formulu, koja odjekuje Srbijom i njenim okruženjem: ,,Ne možete vi toliko pogriješiti, koliko vas mi možemo podržati!“

Treće, takva pozicija i logika EU birokratije različito zvuči u Crnoj Gori, ali i u svim drugim zajedničkim susjedima, sve do Sjeverne Makedonije. Opterećenim, svako svojim mukama i problemima, susjedima Srbije je ostalo da, u nedostatku sopstvenih autentičnih i kredibilnih politika (kao što je, najviše, a i najtužnije, s obzirom na aktuelni otklon od crnogorske vanjske politike u posljednjih dvadeset godina, najviše slučaj baš u našoj Crnoj Gori), čekaju na povratak američke diplomatije na Zapadni Balkan.

Američka ,,konjica“ treba da spasi Region od novog eksperimenta, za koji se, sem pomenute francusko-njemačke osovine, posljednjih dana, po nekim izvještajima, opet zalaže Slovenija – ovoga puta ne

preko premijera Janše, već (pomalo iznenađujuće) preko predsjednika Pahora.

Vidjećemo kada će i kako će američka diplomatija ,,vratiti na Balkan“, tj. jasnije predstaviti svoje ,,post-Tramp“ modele i predloge za Zapadni Balkan. Bolje prije, nego kasnije, rekli bi oni koji su u inicijativi koja se sada vezuje za Boruta Pahora, neposredno pred regionalni samit koji danas počinje u Sloveniji (Brdo-Brioni proces), prepoznali nešto mnogo teže i ozbiljnije od proste definicije da je Srbija ,,centralna i najvažnija“ zemlja Regiona i da baš ona treba da povede ostatak do članstva u Evropskoj uniji.

ZAPADNI BALKAN NA ČEKANJU

Jer, četvrto i najvažnije, takva projekcija i logika o evropskoj perspektivi zemalja u našem dijelu Balkanskog poluostrva, zapravo, ukazuje na jedan drugi proces i trend. On bi se, u najkraćem, mogao definisati kao sprečavanje, tj. odlaganje evropske agende za Zapadni Balkan, što bi se, u perspektivi koju je sada teško vremenski omeđiti, pretvorilo u situaciju da Region ne može i ne treba da uđe u EU, već da treba tražiti modele, mehanizme i okvire koji će tada, u bližoj ili daljoj budućnosti, biti ,,jedino mogući“ za ovo predgrađe Evrope.

To nije nova misao, niti interpretacija koja je proizvod neke nove priručne improvizacije. ,,Mini Šengen“, EU ,,B“ i slične projekcije su već pominjane. Posljednjih

desetak godina su takve inicijative bile sporadično lansirane i promovisane. Ako smo se čudili što će sve to – kada imamo CEFTA – pa je ,,slobodni protok ljudi, roba i kapitala“ na Zapadnom Balkanu u značajnoj mjeri riješen, ili je bar postavljena efikasna platforma i okvir za saradnju zemalja koji se po mnogo čemu ne slažu, pa ni po pitanjima ko i kako treba da postoji – sada smo dobili odgovor.

Drugim riječima: ima se smatrati da treba ,,ignorisati slona u prostoriji“ (nećemo, osim ovako, pomenuti srpsko-kosovski kompleks, a i fakat da pet EU članica nijesu priznale kosovsku nezavisnost), i da treba promovisati najmanje mogući i najneizgledniji od svih planova: Vučićeva Srbija na čelu kolone!

Odgovor zvaničnog Sarajeva i Tirane, Skoplja i Prištine, pa, i nama najznačajnije, bar pola Crne Gore nećemo dugo čekati.

Reakcije već stižu i one će, i prije i poslije punog američkog povratka u regionalne procese, svakako ukazati da tu novu EU kolonu, predvođenu Srbijom, neće biti lako, a, vjerovatno, ni moguće formirati. Nema kolone od jedne zemlje, tu se valjda slažu svi, pa čak i oni ,,vanbalkanski partneri koji nijesu iz evro-atlantske konfiguracije“, a koje, uzgred budi rečeno, mnogi od non pejpera i drugih projekcija jednostavno – ignorišu. Kao da te velike i moćne zemlje ne postoje i kao da će čekati da Brisel i saveznici probaju baš svaku ideju.

STVARNOST I BUDUĆNOST

,,Jedinstvena i slobodna Evropa“ je, naravno, naš zajednički cilj. Ili je to bar bilo, sve od Drugog svjetskog rata naovamo. Ali, ta se konstantna posljednjih godina zagubila pod teretom krize i neuspjeha i problema, i političkih i ekonomskih. To treba priznati, još dok su Evropljani, sa obje strane Šengen-granice, u moći da nešto učine.

Alternativa ovoj lošoj stvarnosti, dakle, ostaje nejasna i, u značajnim segmentima, neprepoznatljiva. Ono što dodatno zabrinjava je sticaj istorijskih okolnosti, i balkanskih i evropskih i atlantskih, ali i na istočnim stranama globusa, koji nas, od ,,jasne evropske perspektive“, ,,snažne podrške za evropsku budućnost Crne Gore/Balkana“ (o čemu, i ovih dana, čitamo u zvaničnim saopštenjima, koje smo čuli previše puta da bi njihova uvjerljivost ostala neokrnjena, čak i kada bi vjerovali da je njihovim autorima zapadna orijentacija uopšte bitna), mogu dovesti, sasvim jasno i logično, do ne-EU ili van-EU budućnosti naše i okolnih zemalja.

Zato je ,,EuroBalkanija“ naša stvarnost i, vrlo moguće, naša budućnost. U prevodu: puno Evrope i evropskog u iskazu, propagandi i na teoretsko-hipotetičkoj ravni, u obećanjima i u diplomatskim kurtoazijama, a, zapravo, Balkan i balkansko kao naša stvarnost i saglediva perspektiva, pod vođstvom ne-evropskih i anti-atlantskih snaga – i naših, domaćih, ali i spoljnih.

EuroBalkanija – dobro zvuči i ne zahtijeva mnogo truda, pa čak niti jedan novi ,,non paper“!