Piše: Miodrag Vlahović
Stotinu godina poslije tragične propasti i brutalne eliminacije Crne Gore, u decembru 2018, jedan crnogorski diplomata, pošto je pročitao interni dokument Ministarstva vanjskih poslova Crne Gore, smatrao je za obavezu da tom našem Ministarstvu pošalje ovakvu poruku:
“Pisali smo, u više navrata, da su postojeće formulacije iz dokumenta “TEZE ZA RAZGOVOR” sasvim neodgovarajuće i pogrešne – i u logici, i u iskazu. Nedostatak (bilo kakvog) odgovora i reakcije iz MVP nismo tumačili kao prosto neslaganje sa našim stavovima, koje smo iznosili napismeno i transparentno, već drugim fenomenima, koji ne zaslužuju da ovdje budu pomenuti. To je sada (još) manje značajno, ali svakako nije dobra praksa u radu MVP.
POLITIKA SRPSKE VLADE, i direktna, i izvedena/posredna je, svakim danom je sve vidljivije, zasnovana na kompromitaciji, ugrožavanju, negiranju i potiranju crnogorskog nacionalnog i državnog identiteta i integriteta. Brojni su primjeri za to i, sada, gotovo svakodnevni, od najviših zvaničnika, preko srpske crkve, pa do intelektualnih, naučnih i medijskih krugova i zajednica. Unisonost i uniformnost tih napada ukazuje na koordinisanu aktivnost. Njena snaga nije u argumentaciji, jer tu argumenata nema, niti su cjeloviti, logični, istorijski utemeljeni i legitimni, sklopovi, već je njihov potencijal u fokusiranom i koordinisanom naporu da se svim raspoloživim sredstvima, uključujući djelovanje srpske diplomatije, erodira spremnost crnogorskih institucija, političkih, diplomatskih i drugih instanci, pa i značajnih pojedinaca, da reaguju na vrijeme i na efikasni način na takve ciljane i organizovane napade.
(U svemu tome, naše, crnogorske, slabe tačke su neorganizovanost i nepovezanost subjekata koji treba da odgovore ovim izazovima. Tu se radi i o “sistemskoj insuficijenciji”, tj. neizgrađenosti/nedovršenosti, ali i, ponekad, ali češće nego što bi to smio biti slučaj, o nedostatku entuzijazma kod onih koji su pozvani prvi da reaguju.)
NAšE POZICIJE treba da polaze od SVIJESTI O PRAVOJ PRIRODI tog IZAZOVA, od znanja o motivacijama i namjerama susjedne Srbije i njene diplomatije. Potreba za “nezamjeranjem”, ignorisanje srpskih reakcija, uvreda i napada (zvaničnih, poluzvaničnih, privatnih, pisanih i verbalnih, itd.), kao i permisivno i oprtunističko ponašanje (“linija manjeg otpora” i sl.) nam nisu saveznici u ovim stvarima.
CRNA GORA I SRBIJA, kao, uostalom, i svi drugi naši susjedi, dijele jedan dio istorije, zajedničke interese, projekcije i perspektivu, ali i čitavu lepezu opterećenja iz prošlosti, aktuelnih izazova i rizika (dvostranih i višestranih, balkanskih i vanbalknaskih), kao i manje ili više vidljive i značajne razlike u pogledu pravaca i logike razvoja – političkog, ekonomskog i kulturnog.
SITUACIJE I POZICIJE naše zemlje, s jedne, i Republike Srbije, s druge strane, imaju BITNO RAZLIčITE ODREDNICE. To je nemoguće i vrlo je štetno izjednačavati i izjednačiti.
CRNA GORA je zemlja članica NATO, koja je najdalje otišla u kontekstu pristupnih pregovora sa EU (realističnost te agende u sagledivoj budučnosti je, u ovom kontekstu, u drugom planu). Crna Gora ima, uz izuzetak upravo Srbije (što uopšte nije slučajno), regulisane granične sporazume (sporazume o granici, to jest) sa susjedima (i privremeni režim u vezi sa Prevlakom, sa Hrvatskom). Crna Gora nema otvorenih pitanja i sporova težeg karaktera sa susjedima (moguće komplikacije na Cijevni sa Albanijom, na primjer), i usmjerena je, i ekonomski i politički i bezbjednosno, pa i kulturno, u širem smislu, prema evropskim i evro-atlantskim integracionim sistemima. Crna Gora ima, uz permanentne disturbacije srpske crkve i satelitskih “pro-srpskih” partija, relativno, pa i bolje od toga, sređene međunacionalne i međuvjerske odnose, što je dio naše tradicije, na koju smo s pravom ponosni. Mi smo zajedno i svi jednaki i svi svoji na svome.
(SRPSKA CRKVA U CRNOJ GORI ostaje najveći izazov i remetilački faktor u našem društvu i najveća unutrašnja/uvezena prijetnja za našu državu. “Samo mi ne dirajte crkvu” nije rečenica koja treba da krasi crnogorskog diplomatu, jer iz toga proističe šitava lepeza konfuzija, neprincipijelnih i neodgovarajućih stavova i ponašanja. Nemoguće je braniti sopstvenu zemlju logikom i emocijom koji toj istoj zemlji ne pripadaju. Ovo se posebno javlja kao potreba u vremenu kada predstoji kolizija/sukob sa interesima srpske crkve u Crnoj Gori povodom projekta Zakona o slobodi vjeroispovijesti.)
SRBIJA ima druge prioritete. Ona je, površno gledano, na “klackalici” između Istoka i Zapada, opet, s tim što je predsjednik Vučić inicijalno podržan sa Zapada zbog razloga i interesa koji nisu saglasni, čak ni u tragovima, sa njegovom aktuelnom politikom prema Ruskoj Federaciji, prema Kosovu, Bosni i Hercegovini i, posebno, prema Crnoj Gori. “Antisrpska histerija u Crnoj Gori”, što je izjava predsjednika Srbije, je najbenigniji iskaz iz srpske državne strukture, jer tamo postoje msp Dačić i ministar odbrane, a i drugi, čiji su iskazi učestaliji i predstavljaju direktne uvrede. Srbija nije usmjerena prema NATO, naravno, niti će biti. Njena evropska agenda je opterećena nizom “susjednih” i unutrašnjih problema, koji su svi kompleksni i vrlo mučni, u pojedinim slučajevima, a Kosovo je problem koji aktuelna srpska državna struktura, kulturne, naučne i vjerske institucije nemaju ni interesa, ni snage, ni pameti da riješe.
Zbog svega ovoga, nemoguće je, i suprotno je crnogorskom nacionalnom/državnom interesu tvrditi/izreći, čak i u najkurtoaznijim situacijama i povodima, da “nas sve povezuje”, “spaja” itd. To nije tako i tu crnogorske diplomate nemaju ni razloga ni opravdanja da se snebivaju i popuštaju.
SRPSKA DIPLOMATIJA (srpska, dakle, a ne “srbijanska”, jer im ni jezik nije “srbijanski”, niti što svoje tako zovu, dok se kod nas, malo-po-malo to vraća u javnu upotrebu, bez rezona i opravdanja) IMA INSTRUKCIJU da se prema Crnoj Gori i našim predstavnicima odnosi kao prema zalutaloj mlađoj braći (i sestrama), koji su otišli, ali su nesvjesni da ne mogu sami. Uz to, za srpsku diplomatiju, agencije, medije i i državu – naša nezavisnost i samostalnost državne politike (dakle: naša nezavisnost, suštinska, djejstvujuća i sadržinska, a ne deklarativna, formalna i isprazna), zapravo, ne mogu i ne treba dugo da traju. POSTOJEćE STANJE JE ZA SRBIJU PROVIZORIJUM i tako se oni prema nama i našoj državi i odnose. Bezbrojni su primjeri takvog njihovog svjetonazora i ponašanja, i svako od naših diplomata se bar jednom susrio sa takvim fenomenima. Na takve iskaze i ponašanje srpskih diplomatskih predstavnika UVIJEK TREBA REAGOVATI – smireno, uljudno, civilizovano, kulturno, pametno i promptno, zavisno od situacije, riječju, gestom i postupkom, ali i jasno, odlučno, da čuju oni koji treba i koji prate i to kako se mi odnosimo prema takvom ponašanju srpske diplomatske službe. Nemamo interesa da uzmičemo, niti je to dobra taktika i poruka, a posebno ne kada su njihovi napadi, u raznim formama, usmjereni prema Predsjedniku i Vladi, ili prema našim institucijama. Isto važi za i za personalne i “opšte” napade, poluuvrede i primjedbe.
Naravno, crnogorski diplomate moraju da prednjače otvorenim, srdačnim, prijateljskim i dobronamjernim nastupom i stavom prema svima iz našeg susjedstva, bez (vidljive, bar) razlike i “diferencijacije”. Eventualna personalna ograniženja i “preferencije” treba “ostaviti kući”, jer crnogorska državna politika nema takve gradacije i liste. Stoga nam je Srbija prijateljska i bliska zemlja, koju, _NARAVNO_, poštujemo i cijenimo – ali sve ovo do mjere i na način na koji oni nas cijene, đe čujemo i vidimo i đe ne čujemo i ne vidimo – bar ne odmah. Vlahović.”
Crnogorski diplomata nikada nije dobio odgovor našeg, crnogorskog Ministarstva vanjskih poslova na ovaj dopis.
(Autor je crnogorski političar i diplomata, ministar vanjskih poslova Crne Gore u vrijeme obnove crnogorske državne nezavisnosti, potom ambasador u SAD-u, Kanadi, na Islandu; pri Svetoj stolici i Malteškom redu..
Izneseni stavovi i mišljenja ne izražavaju nužno zvanične crnogorske pozicije)