Crnogorska politička teologija: narod je bog a ja sam narod

Piše: Andrej Nikolaidis

Crnogorski političari uglas ponavljaju: glas naroda je glas Boga.

U „Političkoj teologiji“, super-uticajnoj knjizi iz 1922. Carl Schmitt piše kako su „svi bitni pojmovi modernog nauka o državi sekularizovani teološki pojmovi“. Pa na mjesto Dekaloga dolazi Ustav, na mjesto crkve parlament, a na mjesto apsolutiste od Boga izabranog da vlada – demokratska vlast kao volja „naroda“, kroz koji progovara Bog. Kako god obrneš, vlast je volja Božija. Ma ja.

Tako se onomad okupio narod i zahtijevao da bude razapet Isus Hrist. Rimski upravitelj Judeje nije imao kud nego da posluša. Pa su Hrista razapeli. Volja naroda bila je, rekosmo, volja Boga, iz čega proizilazi da je Bog razapeo sam sebe. Što znači da je Hristova smrt bila samoubistvo. Jasno je da Bog to može – jer je svemoćan. Mada je malo začudno, jer je i besmrtan. Pa su se ljudi u stara vremena pitali kako to? Jer: ako može izvršiti samoubistvo, nije besmrtan; a ako ne može, nije svemoćan. Ostaje nejasno i kako to da je Hrist uskrsnuo, dočim ću ja, izvršim li danas-sutra samoubistvo, u Pakao – iako sam učinio baš onako kako me Bog naučio.

I zapadni Bog i zapadna filozofija, čiji egzistencijalizam vrhuni u pitanju „Da li da se ubijem ili da popijem kafu“; čija dijalektika nudi jasan odgovor: „Nije ili-ili, nego i-i: popij kafu pa se ubij“.

Ako vam, još, nije jasno kako je moguće da je Hrist bio i sin Božiji i čovjek i Bog, otiđite kod svog popa i pravite se kako vam, dok vam to pokušava objasniti, nije jasno kako ni njemu nije jasno. Ili, još bolje, primite islam – tamo je to jasnije postavljeno.

Tako su onomad, slušajući glas naroda koji su pomamili, ubijali i „vještice“. Iako je veliki evropski „lov na vještice“ počeo nakon 1580, korijen mu nalazimo dublje, ranije, oko 1428, kada „valdenška hereza“ biva jasno uobličena kao optužba za čarobnjaštvo, „a sabat, koji se u dokumentima naziva ‘sinagoga’, dobiva značenje noćnog okupljanja vještica“, kako piše Muchembled u „Đavo od XII. do XX. vijeka“.

Institoris i Sprenger, dva dominikanska sveštenika, godine 1487. objaviće tekst koji će postati temelj onoga što danas znamo kao demonologiju – „Malleus Maleficarum“, „Malj koji ubija vještice“. Epicentar evropskog lova na vještice bio je ujedno i epicentar evropskoga racionalizma (a eto: i nacizma) – prostor uz tok Rajne. Tu će, i u blizini, nići većina evropskih milenarističkih pokreta tog doba, koji će u ime najdublje religioznosti i Drugog Hristovog dolaska, praktikovati manjeviše čitav satanistički repertoar: od incesta do kanibalizma.

U odnosu na hrišćanske hereze nikle na svetom tlu evropske racionalnosti, poput taborićana i begarda, ekipa okupljena na Woodstocku djelovala je krotko i smjerno poput maminih kćeri i sinova koje je poslalo u Izviđače. I onda se civilizacija čiji su pripadnici u ime svoje „vjere ljubavi“ ubijali žene za koje su tvrdili da lete na metlama, u ime vjere pokrenuli toliko ratova da im se ne zna broja, u ime vjere prolili toliko krvi da bi za nju i korito Rajne bilo preusko, iščuđava: kako je moguće da se u ime vjere neko opaše eksplozivom i raznese nasred gradskog trga?

Gdje god se okupi „narod“, masa, neko će biti pogubljen. Čovjek bi pomislio da je bog koji kroz nju progovara vrlo krvožedan bog. Ja pak mislim kao Levinas, koji je volio da ponavlja jevrejsku misao koja kaže: ako se svi u gomili slažu da je neki čovjek kriv, oslobodite ga, sigurno je nevin.