Udruženje glumaca CG o smrti Markovića: Sve Ćelave pjevačice, Antigone, pa i posljednji Glembaj skinuli su šešire i nijemo se poklonili

Udruženje glumaca Crne Gore dirljivom objavom na zvaničnoj Facebook stranici oprostilo se od jednog od najznačajnjih pozorišnih reditelja koje je iznjedrila Crna Gora, Jagoša Markovića koji je preminuo iznenada u petak u Boki, u 58. godini.

Njihovu objavu prenosimo integralno:

“…Kakav je to bio posao, Smrti/ kakva demonstracija sile/ (kao da ti ne bismo verovali na reč)” Danilo Kiš

“Na vijest o smrti” jednog Vječitog Dječaka sa podgoričkih ulica… nevjerovatnom brzinom Balkan je postao jedno. Zaboravile su se nacije i vjeroispovjesti. Svi su progovorili jezikom koji se svuda razumije – jezikom tuge, jezikom ljubavi, jezikom u slavu kreacije, vječnosti i istine, istinitije od života.

Svi smo ugledali Plavu boju snijega, posljednjeg dana ljeta. Skamenile su se Hasanaginice, zaplakale Julije, ostavile visokoparno štivo Učene žene.

Sva Putujuća pozorišta Šopalović, i one neputujuće kafane u svim Šarganima ovog našeg parčeta svijeta, sve Ćelave pjevačice, sve Antigone, Filomene, pa čak i posljednji Glembaj – skinuli su šešire i nijemo se poklonili.

Trošna sala podgoričkog KIC-a, dubrovački Stradun i Skočibuha, Jugoslovensko dramsko pozorište, Kraljevsko pozorište u Stokholmu, pa čak i cijelo Jadransko more koje je jednom gorjelo – prisjetili su se da su u jednom trenu bili – isto: prostor za let izvan granica poznatog, prostor za budni san od svile i lista limuna satkan, prostor za ulje na platnu od živih ljudi i još življih emocija.

Nama, glumačkoj naciji ovih naroda i narodnosti, jedan Vječiti Dječak (nevažno kojih ovozemaljskih godina), jedan Teatarski Čarobnjak (ali ne onaj iz Oza, nego pravi pravcati), jedna erupcija strasti, energije, dara i radosti slivena u jedno Biće, jedan Prijatelj je otišao.

Taj Prijatelj nas je toliko puta nasmijao, toliko puta pročistio suzama i ulio vjeru da je lijep ovaj život i ovaj svijet i da, ako želimo nešto da promijenimo, mijenjajmo sve ono u nama što taj isti svijet kvari.

Tražio je taj Prijatelj mnogo od nas, ali nam je još više davao – on nama krila, mi njemu let. Pomjerao je granice i svoje i naše, bez opravdanja nas slao u najdublje ponore sebe, ne prihvatajući osrednjost i laž i otkrivajući nam cijeli novi spektar boja za koje nismo ni znali da u nama postoje. Zamaštao, omađijao, rastužio, izgradio, rastavio pa sastavio tolike od nas na sceni i one preko puta nas, u gledalištu…

Mi, mala i velika djeca koji smo stvarali sa njim ovdje, između ovog krša i ovog mora koji su i njega iznjedrili, nismo ga zvali – Jagoš. Zvali smo ga Blagoš. I bilo nam je i biće – Blagoš zadovijek”.