Komemoracija reditelju Jagošu Markoviću, koji je iznenada preminuo u petak u 58. godini, održana je danas u Narodnom pozorištu u Beogradu.
Nešto prije 11 časova, kada je zakazan početak komemoracije, okupili su se glumci, reditelji, rodbina, prijatelji i poštovaoci slavnog reditelja. Posljednje pozdrave čuvenom reditelju uputili su upravnici beogradskih pozorišta i mnogobrojne kolege.
Posljednji govor na komemoraciji održala je dramaturškinja Molina Udovički Fotez.
“Bilo je nestvarno kada uđete u pozorište i onako nestvarno kao čarobnim štapićem podijelite zlatni prah. Znali ste koliko vas svi vole u toj ustanovi. Vašoj stvaralačkoj magiji samo je nebo bilo granica i tim putem ste vodili sigurno i pouzdano, a onda poslije probe nikada ne biste dozvolili da zaboravite da zahvalite svima. Stvarali ste svjetove bolje i ljepše od onih koje zovemo stvarni. Svi grandiozni aplauzi i ovacije su njihovo hvala za to”, započela je Udovički Fotez, pa nastavila:
“Posljednja poruka koju sam dobila od vas je da sreća prati hrabre, i da, dragi kneže, hrabrosti vam nikada nije nedostajalo naročito stvaralačke. Uvijek ste se radovali uspjehu i zato vas vaša lična i pozorišna porodica prate sa vječnim dugom i dočekuju vas sa beskrajnom radošću. Ostalo je ćutanje, laku noć, kneže, laku noć, kneže”, završila je.
Govor koji je održala glumica Radmila Živković rasplakao je Vanju Milačić, bivšu suprugu Jagoša Markovića.
“Rano je mnogo je rano. Ima jedna fotografija njega u radnoj sobi, kao dječak sjedi i drži olovku u ruci i gleda pravo u kameru. Ima 6 ili 7 godina. Sa te fotografije vas gleda jedan čovjek, a ne dijete. A kao čovjek je bio jedno ogromno dijete. Mnogo je rano, nezamislivo je. Znam kako je vama koji slušate šta ćemo da kažemo i da svako od vas ima jednu fenomenalnu priču o Jagošu. Jednom mi je ispričao šta je bilo kada je bila sahrana Ljube Tadića. Jagoš je držao Miru pod ruku i rekao joj da je divno govorila, a ona je rekla: “Nije to ništa, tebi ću još ljepše”. I ja sad držim govor u ovakvom momentu kao da mi je Mira prenijela”, rekla je glumica, pa se nadovezala.
“Jagoš je imao svoj put, putiće, morske struje. Putovao je svuda, putovao je svjetlosnim godinama. Nikada više nećemo imati tu ljepotu, bliskost i razumijevanje. Izvinjavam se u svoje lično ime. Zvao me je gospođa Frojd, rođena Jung. Razumjeli smo se pogledom, a on je bio ogledao. Gledavši sebe u tom ogledalu smo rasli zajedno sa njim kao ljudi i profesionalci. To ogromno ogledalo gdje smo bili pomiješani smo izgubili. Puklo je ogledalo. Ne sa namjerom. Puklo je jer toliko onoga što je Jagoš imao u sebi ne može da stane u jedno ljudsko biće. Bio mi je prijatelj, drug, bila sam mu i mama i sestra i tetka. Vodili smo svakojake razgovore mimo scene. Volio je svoju djecu najviše na svijetu, svoju Suzanu, Taru i onu koja mu je rodila djecu, Sanju on je zlo prikazivao preko dobrog. Tužna sam jer je ovo moja posljednja uloga kod njega”, govor je Radmile Živković koji je rasplakao Vanju Milačić.
Pozorišni reditelj Boris Liješević sve je nasmijao anegdotom s Jagošem koje se prisjetio.
“U Crnoj Gori ona izreka kaže: “Duša mu pjevala u raju” ja duboko vjerujem da mu je duša pjevala u trenutku smrti, nadam se bez bola i straha. Dušo moja najosjetljivija i emotivnija, pjevaj u raju i sa njom nas dočekaj u čistoti i radosti i nema zbogom, tu si”, završio je Liješević s knedlom u grlu.
Glumac Nebojša Dugalić prisjetio se lika i djela Jagoša Markovića.
“Zaista je teško reći bilo šta o onome koji je sav bio neprepričljiv. Kada sam pročitao izjavu Nataše Ninković povodom njegovog odlaska zateklo me je što sam imao istu misao. Rekla je da joj je žao što svaki razgovor sa njim nije snimila. Pričali bismo satima, nije bilo moguće apsorbovati sve što je govorio u momentu. Znam da bi volio da budem što kraći i zato ću probati koliko mogu, a što ne stignem razgovaraću sa njim nasamo. Cio život nije htio ništa drugo osim da da sve od sebe. Jagoš je bio čovjek koji nije htio ništa drugo osim da da sve od sebe, svima se osjećao dužan i uvijek je jurio dalje. Uvijek kad odu ovakvi rijetki, osjetim stid što smo ih podrazumijevali za života jer smo mislili da smo ih zaslužili. Za mene je zaista svaki trenutak sa njim bio neprocjenjiv, nadam se da će sada juriti negdje dalje i da mu neće biti tako tijesno kao ovdje. Pošto je bio čovjek takve prirode i gladi koja je od samog sebe tražila sve sada i ovdje, bez ostatka, isti takav je bio prema svima. Za mene nema većeg poštovanja osim tražiti sve bez ostatka, a on je izgarao u toj gladi koju nije bilo lako pratiti, ali je bilo blistavo kada isijava u zajedničkoj radosti. Jagoš je bio neprocjenjiva gozba koja se desi jednom ili nijednom. Jagi moj dobri, raduj se…”.
Govor je održao i Dušan Kovačević.
” Sve što smo ovih dana čuli o Jagošu, samo je dio njegove ličnosti. Jagoševo ime je sinonim za pozorište. Oživio je najznačajnije pozorišne priče. Dva ili tri sata njegovih predstava je kao tornado koji je ostavljao ljepote. Svi se sjećamo “Čuda u Šarganu”, obradovala je ljude i bila svjetlost u dugom putovanju. Kada mi je prijatelj iz Crne Gore javio da nas je napustio, a novine nisu objavile to mislio sam da je to neko drugi. Pričali smo par dana prije toga i razgovor smo završili dogovorom da se vidimo krajem mjeseca kad se vrati u Beograd. Ja ću samo čekati i čekati jer možda je sve ovo samo jeftina velika pozorišna iluzija, prijatelju moj”.
Počast kolegi odao je i Jug Radivojević, upravnik Beogradskog dramskog pozorišta, potresnim govorom.
“Danas se raskida veza sa svevremenom jer naš dragi veliki Jagoš spajao je i prošlost i sadašnjost i budućnost u svom vremenu a mi smo bili svjedoci istorije u kojoj smo živjeli i radili. Bio je naslonjen na misao Sv. Avgustina da ne postoji vrijeme prošlo i buduće. Stalno je govorio da živi u sadašnjosti. Bio je moj prijatelj 36 godina, u proljeće bi obilježili 36 godina prijateljstva. Za BDP je bio mnogo više, bio je otac i majka, vertikala prema kojoj smo se okretali. Imao je sve vrijeme ovog svijeta i poklonio nam je “Sumrak bogova” i ” Divlje meso”. Odigrali smo “Sumrak bogova” te večeri, prije nego nas je napustio, a na dan njegove smrti nismo imali hrabrosti da odigramo reprizu. Danas je dan nacionalne žalosti, a ovaj aplauz koji smo mu podarili je dio njegove sveukupne režije. Otišao je iz malog kraja i samo je u toku noći zakoračio u drugi raj. Toliko davanja, nesebično davanja i ljubavi, toliko humora da bi svima bilo lakše. Ostavio je grandiozna djela koja će živjeti decenijama. Vjerujem da svi koji će živjeti u budućnosti će čuvati njegova djela. Hvala mu na svemu. BDP će zauvijek čuvati uspomenu na velikog Jagoša i osjećati njegov duh u našem teatru”, završio je Radivojević s knedlom u grlu.
Tamara Vučković Manojlović, upravnica Jugoslovenskog dramskog pozorišta takođe je odala počast reditelju koji je stvarao i u ovom teatru.
“Naš Jagoš, bio je jedinstven, energičan, pun života, zanosan. Sretali smo ga na biciklu po Beogradu. Pun ljubavi i bez zadrške prema prijateljima, sa dječačkim osmijehom objedinjavao je glumce. Pozorište mu je bilo život. Ušao je u taj svijet sa 12 godina. U JDP je režirao devet predstava. Zanosom je činio da se svi – od portira do ljudi sa scene okupe i pokrenu u stvaranju predstave. Znam da bi volio da danas samo formalno opraštajući se od njega slavimo pozorište”, rekla je Vučković Manojlović, a potom je pročitala djelove pjesme koju je Jagoš volio i poslao je zajedničkom prijatelju:
“Otišao sam tako iznenada…. Duga je moja poruka ljubavi
i možda će nekada uspjeti da te dotakne, uvijek slušaj pravu muziku
i probaj da razumiješ ako možeš”.
Mili Jagoše, hvala na svemu i volim te zauvijek”, ovim riječima je završila svoj govor upravnica Jugoslovenskog dramskog pozorišta.
Svetislav Bule Goncić, upravnik Narodnog pozorišta, koje je i bilo matično pozorište Jagoša Markovića, prvi je održao govor na komemoraciji.
“Niko ne može da shvati ili prihvati da se ovo dogodilo. Napustio nas je naš veliki reditelj, umjetnik i prijatelj Jagoš Marković”, započeo je Goncić i pozvao na minut ćutanja.
“Jagoš je došao iznenada, neočekivano, naprečas. Svojim talentom je pokrenuo ovu scenu i pozorište. Onda nas je iznenada napustio, baš kao i u njegovim predstavama. Jagoš je prestao da bude zarobljen u trivijalnosti i prolaznosti i postao umjetnički zamah vječnosti. Jagoš je bio po svom mladalačkom talentu Mocart, ali i Cezar po svom osvajačkom opusu. Bio je veliki dječak u svijetu odraslih. Samo svoj i neuporediv. Pozorište je bilo dio njegovog bića. Igra dovedena do kraja, koja je savladavala sve prepreke i uspijevala. Mi smo krajputaši Jagoševog života. Tu smo da zabilježimo njegovu vječnost i neprolaznost duše, vječne duše Jagoša Markovića. Kod Jagoša je pozorište bilo strast, do posljednjeg atoma snage i daha. Kod Jagoša je pozorište bila umjetnost, ona istinska, koja ponekad ne može riječima da se opiše, koja se osjeća u srcu kao velika, prava i neponovljiva. Jagoš je od imena postao odrednica, Jagoševa predstava, estetika, glumac. Njegovo ime postalo je dio nasleđa koje će zauvijek živjeti. Biće zauvijek uklesan u Narodno pozorište. To je definicija velikana, čije se nasleđe prenosi vekovima. Jagoševa duša je sada dio svih nas. Baš u trenutku kada postane neočekivano, shvatimo da je njegova božanska iskra zasijala punom snagom. Ovdje u Narodnom pozoruštu Jagoš će postojati zauvijek. Realno sva su pozorišta bila njegova i ovdje i u Crnoj gori. Primili smo mnogo saučešća odakle sve ne, kojima su se ljudi oprostili od njega. Stvarao je nezaboravne, legendarne, nepogrešive, Jagoševe predstave”, rekao je Buncić.
“Slava mu je bila saputnica, a slava mu i danas, kada odlazi da bi zauvijek ostao među nama. Neka ti je lijep i svijetao put, dragi Jagoše”, bio je govor Svetislava Buleta Goncića.
Nakon snimka na kome je prikazan bogat opus Jagoša Markovića čuo se goromoglasan aplauz u sali, koji je trajao pet minuta, a svi prisutni su ustali u njegovu čast.
Komemoracija je otvorena videom u kome je kratko prikazan pregled Markovićevog opusa. Prisutni su mogli da se prisjete i legendarnih glumaca koji više nisu među nama, a igrali su u Jagoševim komadima.
Reditelj će biti sahranjen danas na Novom groblju u Beogradu. Opelo počinje u 14 časova, a sahrana pola sata kasnije u Aleji zaslužnih građana.
Podsjećamo, Marković je rođen u Podgorici 1966. godine, a važio je za jednog od najistaknutijih pozorišnih reditelja čitavog regiona.
Prvu režiju imao je sa svega 12 godina, a na Fakultetu dramskih umjetnosti u Beogradu diplomirao je kad mu je bila samo 21.