Rezi.me Režim.me

Za aktuelno.me

Piše: Lidija Vukčević Vučurović

Zaista, kad se osvrnemo na netom proteklu godinu, 2023., ispada da je Crna Gora stalno bila u nekoj vrsti i reza i grča: morala je dvaput odlučivati o predsjedniku, pa potom i o prvom ministru,  koji sve manje ima ugleda u običnom narodu. Prvi je krug predsjedničkih izbora donio Đukanoviću prednost. U drugome krugu pobijedio ga je znatno mlađi Jakov Milatović, pravi politički kvazimaladjec, bez ikakva političkog iskustva i oskudnog državničkog znanja. To nije bio izbor boljeg, već glasanje protiv Đukanovića. Na tom je fonu i izbor premijera Milojka Spajića. Nitko za njega nije znao dok se uspinjao u stranci. Doživio je i blamažu kandidiranjem za predsjednika države. Tek kad je prihvatio antieuropske stranke iz avgustovske većine vinuo se do predsjednika Vlade, čime  započinje njegov politički život. Ni znatno mlađe države ne bi se tako nemarno odnosile prema izboru političkih prvaka. Kad se doda izbor Andrije Mandića, osvjedočenog četnika, na mjesto predsjednika Parlamenta, Crna Gora će se, izgleda, morati zabaviti o svome jadu. S jedne strane zapomaže evropske perspektive, a s druge podilazi, popušta i prihvaća desničare kao svoju realnost. Što joj oni mogu donijeti? Ljudi koji sebe smatraju 30.avgustovskom većinom žele i dalje voziti političkom nizbrdicom Crne Gore. Ostaju sutrašnje brige za ispunjenje evropskih pravila  i amortizaciju naraslih društvenih tenzija. Hoće li službeni Beograd i dalje biti kratkovid u svojem vođenju osvajačke politike prema Crnoj Gori? Je li istina da je za svoje izbore „uvezao“ stotinjak crnogorskih građana koji imaju dvostruko državljanstvo, pa ih po tom iskrivljenom pravu izmanipulirao  i iskoristio za uvećanje glasova političkog dobitnika, s nelegalnim glasovima njegovih podanika iz „srpskog sveta“, Vučića?

S druge strane, umiveni režim, u rukavicama,  u Crnoj Gori, ne posustaje. Nastavljajući Dritanovu nezakonitu praksu, gotovo svakodnevno hapsi svakoga tko je iole suspektan u pitanjima korupcije iz bivše vlasti, ne dirajući svoje za ista nedjela. Na taj se način odužuje građanima za njihovu dobru volju na izborima, a ujedno udvara se Evropi, ne bi li i ovu državu EU zaprosila  u zajednički konkubinat, sa gotovo tridesetak ostalih zemalja.

Što god mi rekli o beogradskoj čaršiji, ona je jedina na ovim prostorima imala hrabrosti da se suprotstavi vladajućima za pokradene izbore marširanjem ulicama centra grada. I još više od toga: prosvjednici su polupali prozore na Skupštini, a nakon nekoliko dana na 24 sata zatvorili saobraćaj. Podsjetimo se do sada nije bilo antimiloševićevskih buldožera. Spavali su u šatorima u za tu priliku improviziranom kampu. Desetak je pobunjenika uhapšeno, neki su privedeni samo na informativni razgovor, da se vidi nije li među njima bilo provokatora za račun vlastodržaca? Policija je upotrijebivši suzavac rastjerala masu koja je hrabro isticala svoje političke ideje.

Osobno mi je bio najsimpatičniji  slogan Mislim dakle šetam, iako  bi možda bolje filozofska rezonanca kartezijanske ideje bila ne šetam nego Protestiram, dakle postojim. Vladajući Vučić u obraćanju javnosti rekao je kako se ne radi ni o kakvoj revoluciji, umanjujući broj prosvjednika do smiješne cifre, kao da nije bilo TV slika. Svejedno, njemu ne bi trebalo biti svejedno. Kad su mu tisuće građana izašle na ulicu i otvoreno rekli kako su izbori pokradeni, morao se suprotstaviti argumentima a ne negacijom.

Iako, kad bolje razmislim, većina tih mladaca je daleko od moje generacije kao bog od šeširdžije. Oni su nezaposleni ali su pripadnici civilnog društva: tamo brbljaju koještarije, proburaženih su nosnica, bradavica, jezika, ušiju. Većina su i tetovirani. Oni koji su završili studij medicine, sutra će nas operirati. Započinje li ili završava sloboda s njihovim poimanjem granica? Što ih više ruše to su bliže graničnim ponašanjima. Moram li pitati kako je suvremena evropska medicina propustila kroz prste zakon o istospolnim brakovima? Tko će praviti djecu u takvoj Evropi? Samo imigranti ili će umjetna inteligencija smisliti program još jednog bezgrešnog začeća?

Oni su majstori manipulacije, i dopustite, nehigijene. Već su pristali uz inozemne poticaje za pranje veša i suđa uz niže temperature, s programima koji traju desetak minuta. Već nam serviraju hladne tanjure usitnjenog povrća, špinata ili brokule, namijenjenog biljožderima, kravama i konjima. Već su promijenili  jelovnike i odjeću s mikrovanim vlaknima koja je po dva puta reciklirana. Već hodaju svijetom kao sablasti, na ogled svoj svjetskoj medicini! Živjele glupost i drskost! Dolje elementarna higijena, svakodnevno tuširanje, svakodnevno mijenjanje rublja! Živjeli dugi nokti i umjetne trepavice! Kako te žene dohvaćaju predmete, kojim ticalima? Kako peru ruke svojim kandžama?

Trgovi su svuda bili puni u Novogodišnjoj noći. I želje za dobrom srećom kod svih sudionika slavlja. U mojoj maloj varoši koja je u međuvremenu postala vrlo trendi, hiljade ljudi se okupilo u podne na središnjem, secesijskom trgu. Nije se moglo ne proći, nego ni staviti iglu. Kao da je cijela Hrvatska i brojni susjedi Europejci bila ovdje. Noć je bila uljuđenija: moglo se plesati, pustiti papirnate balone koje je nosio plinski plamen i vjetar. Grad se pobrinuo da, kao i ranijih godina  365 balona, sudionici ponoćnog dočeka dobiju  na poklon, te čarobne balone koje ispunjaju želje. Je li to stoga što je zadnjih godina gradonačelnica mlađa žena?

Ili bi ovaj gradić nadomak glavnoga i dalje bio prvak po ekološkim programima, posebno onih zbrinjavanja smeća? Istini za volju, nigdje se ne plaća ova usluga tako skupo kao ovdje. I nigdje nije prepušteno građanima da sami odvajaju otpad: miješani komunalni, biootpad, papir, plastiku i staklo. Oni su nama, naši dragi komunalci, elegantno izručili u naručje svoje obaveze i dužnosti, i ponovo poskupili smetlarinu. Ni da je Srednji vijek ne bi nas ovoliko, nas obični plebs, postidjeli feudalci. Moram li vam reći da svaki smetlar u Samoboru ima plaću tisućicu eura?

Eto, prelazak na euro obilježio je u Hrvatskoj prošlu godinu. Svi sad kukaju za kunom. Kako smo nostalgični! No, svaki bi prethodni novac oplakivali, jednostavno zato što je kupovna moć bila puno veća. Neusporedivo. No, koga to zanima od naših političara, dvojice prvaka: Milanovića i Plenkovića. Prvi kolerik,  redovito ima ispade bijesa. I zato je valjda najpopularniji hrvatski političar. Drugi, flegmatik, ne uzvraća odmah. Ohladi, pa dvostruko vrati. Zanima me kako će proći hrvatski parlamentarni izbori u ovoj godini. Hoće li biti iznenađenja? U koalicijama i  novim savezima? Bit će to uostalom, kao uvijek do sada, trka za vlast. Volja za moći. Ništa drugo, baš ništa. Time se Hrvatska uklapa u izbornu godinu Europe, u kojoj će glasati 400 milijuna glasača. Što će biti s izraženom tendencijom desničarskih pobjeda u nekim EU državama? Hoće li postati dominantni i u EU parlamentu? Zna li Europa na koju će stranu?

Ima nešto hvale vrijedno na prijelazu godina, u Zagrebu. U muzejskom prostoru Klovićevi dvori, u srcu Gornjeg grada, postavljena je velika retrospektiva Ivana Meštrovića. Sva njegova djela, koja su obujmom mogla stati u ovaj galerijski prostor, preko 250 izložaka, postavljeno je kronološkim redom na ogled publici. Znalci i oni neupućeni mogu uživati u  majstorovim skulpturama. Skoro do proljeća. Žao nam je što je izostao prikaz Njegoša i Mauzoleja na Lovćenu. Nebriga  autora izložbe ili nemar suradnika s crnogorske strane? Zabilježili smo to u knjizi dojmova, no je li došlo do  dviju mladih kustosica koje su koncipirale ovu izložbu?

Unatoč zabranama upotrebe pirotehnike, u Hrvatskoj su jedna djevojčica i jedan dječak teško stradali. Podaci o broju žrtava na hrvatskim cestama u 2023., njih 275, prema broju stanovnika, premašuju samo Bugarska i Rumunjska koje su iznad Hrvatske u EU, u ovoj neslavnoj statistici. Poražavajuće. Unatoč stalnim kontrolama visine maligana i brzine. Čak je i jedan  hrvatski ministar nedavno izgubio mandat zbog pijanstva kojim je uzrokovao tešku saobraćajnu nesreću. No naš se narod posvuda voli opuštati. Čak postoji i portal samo opušteno.

Ja ću zato osnovati portal odreži.me. Tamo će svatko moći odrezati moćnicima što mu ide. Bez cenzure, osim pravopisne. Bez skraćivanja. Bez strahova. Bez  taštine tekstopisaca. Bit će to nacionalni izduvnik. Ustvari, to će ići vladajućima na ruku: narod će izbljuvati sve što mu je pokvarilo želudac i probavu, i tako sam sebe onesposobiti za moguće protestne mitinge. Iako su svi ovi u Crnoj Gori na vlasti posljedica mitingovanja i mitingaša, litijaša i litija. Pa se neće morati žariti ulice od njihova bijesa. Vidjet ćemo koliko će hrabrosti smoći amfilohijevci, te amfibije vlastoljublja, da se javno ovako iskažu.

Ili će to biti onaj lilihip, ona lizalica koju poližemo na početku svake nove godine. Kojom nas namame političari, vlastodršci, ekonomisti, humanisti, borci za ljudska prava, civilni i necivilni sektori, dizajneri, trgovci: da ćemo proživjeti još jednu Novu godinu ispunjenu srećom i blagostanjem. Kad nas sustignu neke godine, kad se više nećemo dati prevariti, kad ćemo odlučno odbijati svaku varku, iluziju svaku, mi ćemo moći reći da smo dosegli strategiju zrelosti: liberalna demokracija, sloboda govora, tržišna ekonomija, stančuge od dvjestotinjak kvadrata, limuzine i suvovi od preko 2 tisuće kubika, crno i bijelo zlato, sve to vama na dušu dragi autokrati.  Neka vam vjeruju oni koji su vas birali. Bez kojih ne biste ni postojali.

Nama čistog zraka, šetnje, malo voća i povrća, zeru krtog mesa i plave ribe,  putijer pive ili čašu vina, koru hljeba, zdravu probavu i miran san! To je ono ispod čega ne idemo. A vi se smjenjujte i mijenjajte svoje vučje kože za ovčje, okrećite ćurak i balansirajte na valovitom moru politike. Ionako za koje desetljeće jedva da će itko znati da ste bili, da ste vladali. Da je bilo naivaca koji su vam vjerovali.

Evo ja s punom odgovornošću tvrdim da zadnji nobelovac za književnost Jan Fosse nije u pravu kad negira vrijednost sartrovske angažirane književnosti. Ako nije shvatio da egzistencijalistička filozofija i književnost uvijek iskazuju i slijede slobodu izbora, onda nije ništa pojmio iz novije filozofije ni iz suvremene  književnosti. Nego je ovom piscu zasmetalo Sartrovo odbijanje Nobelove nagrade – jedne od nekoliko koje je odbio ovaj pisac – jer je smatra gestom oholosti. Pisac koji je imao petlje odbiti Švedsku akademiju i njena stručna povjerenstva, time je pokazao ne samo svoju hrabrost, već i visinu moralnih principa  koje je zastupao. A  ne kao ovaj Norvežanin koji se „zahvaljuje na nagradi Švedskoj akademiji i Bogu“. On  veliča književnu nagradu i kiti se njome, kao da ne zna koliko je u svojoj povijesti imala padova i promašaja.

Oprosti na izravnosti dragi Bože, šapni mi, u kojem to vijeku živimo? Dvije prevedene stihotvorine uz intervju nisu ni na razini pučkoškolca. Žali Bože tolike buke nizašto.