Put profesionalnog srBstva u Crnoj Gori – od ugroženosti do bahaćenja i nazad

Piše: Balša Knežević

Svaki pošteni politički djelatnik koji srbovanje i četničenje želi da profiliše kao svoj osnovni ideološko-programski motiv, mora da prođe jednu veoma važnu lekciju bez koje se ne bi moglo zamisliti profesionalno srBstvo.

U Crnoj Gori i regionu posljednjih 30 godina prodefilovale su i dalje defiluju nepregledne kolone političara koji zloupotrebljavaju Srbiju, Srbe i nacionalno srpstvo u demagoške i dnevnopolitičke svrhe. Iako se tehnike zloupotrebe srBstva razlikuju od pojedinca do pojedinca, ili od partije do partije, jedan motiv ostaje zajednički za sve one koje žele da postanu majstori ovog zanata, a svodi se na sledeću maksimu – kad god zagusti ti se pozovi na ”srBsku ugroženost”.

”Mrze me jer sam Srbin”, ”Postoji globalna zavjera svjetskih moćnika protiv srBstva”, ”Ako im smeta što sam Srbin neka kažu”, ”Srbi više nikad ne smiju biti diskriminisani”… Ovo su samo neke od fraza koje majstori zanata profesionalnog srBstva koriste da bi iza njih sakrili brljotine, neznanje, promašenu politiku, nedostatak programa i ideja, ili u krajnjem izdaju tog istog srBstva.

Školski primjer (zlo)upotrebe univerzalnog odbrambenog mehanizma zasnovanog na ”ugroženom srBstvu”, imali smo priliku da vidimo prilikom sinoćnjeg gostovanja jedne od nekadašnjih perjanica Demokratskog fronta Gorana Danilovića, među bliskom prijateljima poznatijeg pod nadimkom Gogi.

Propali političar, provincijski demagog čija je podrška u biračkom tijelu obrnuto srazmjerna količini malicioznosti, koji trenutno obavlja funkciju direktora Agencije za kontrolu i obezbjeđenje visokog obrazovanja (AKOKVO) kukao je sinoć na Javnom servisu kako je on meta, kao i da Ministarstvo prosvjete, nauke i inovacija nije stalo u zaštitu agencije na čijem je čelu.

Iako nije položio državni ispit pa i nema pravo da bude na čelu institucije čiji je direktor, iako je odavno još i prije stupanja na funkciju koju obavlja najavio obračun sa FCJK koji neskriveno želi da ugasi, Gogi je u stilu rafiniranog velikosrpskog profesionalnog demagoga, poručio kako iza priče o Fakultetu za crnogorski jezik i književnost stoji “politička odluka”. A zatim je izvukao najveći adut koji jedan profesionalni Srbin može da upotrijebi:

“Ja sam Srbin po nacionalnosti, ako nekome smetam neka to kaže”, poručio je sinoć Danilović čime je svekolikoj javnosti, ali prije svega mladim političkim djelatnicima koji imaju ambicije da usvoje zanat profesionalnog srBstva, demonstrirao kako se koristi priča o ”srBskoj ugroženosti”, da bi se sakrile sopstvene brljotine i odsustvo stručnosti i znanja.

Gogi međutim, nije govorio o ugroženosti kada je devedesetih bio glavni i odgovorni urednik nedjeljnika ”Glas Crnogorca” kojeg je pretvorio u najgore ratnohuškačko smeće!

Uštogljeni Gogi je tako dobro filovao ovaj list propagandnim toksičnim otpadom da su tada, njegov kolega po neočetništvu, Emilo Labudović i ratnohuškačka Pobjeda ličili na pamflete mira, ljubavi i tolerancije.

Gogi je sinoć pokazao kako profesionalni Srbin u Crnoj Gori koristi ”ugroženost” kao politički adut, isto kao što je devedesetih bahato zloupotrebljavao istu tu priču o ”ugroženosti” ali samo ne u defanzivne, već u ofanzivne ratnohuškačke svrhe čiji epilog u žrtvama i ratnom razaranju je veoma dobro poznat.

Dok je Gogi u defanzivi i melanholično kuka, potajno sanjajući povratak devedesetih kada je davao ideološko gorivo tenkovima koji su ”branili ugroženo srBstvo”, njegov višegodišnji saborac Andrija Rajo Mandić je prešao u ofanzivu. Predsjednik Skupštine iz dana u dan pokazuje kako ”ugroženo srBsrvo” lako prerasta u političko bahaćenje.

Mandić je juče u intervjuu za RTV Nikšić ispoljavao zavidan nivo bahatosti, a u vidu ultimatuma premijeru Milojku Spajiću poručio je da ,,čvrsto vjeruje da će rekonstrukcija Vlade biti u junu“.

To je samo još jedan u nizu epizoda u emisiji ”kako ugroženo srBstvo prerasta u bahaćenje” čiji je Mandić trenutno glavni glumac. Prije ove epizode imao je scene sa unošenjem srpske trobojke u kabinet predsjednika Skupštine, uvođenjem popa Jovana Mićovića u kabinet, sastanak sa velikosrpBskim političkim kancerom Miloradom Dodikom, izlet u izborni štab šefa Aleksandra Vučića…

Sve u svemu, Mandić se pokazao kao mnogo stameniji reprezent politike profesionalnog srBstva koja se zasniva na neočetničkom šenlučenju, iza kojeg se krije demagogija, patološka privrženost fotelji i izdaja svih srpskih ideala, prije svega onog o ”kosovskom zavjetu” na koji je Rajo davno pljunuo.

S obzirom da je nepopularni Gogi godinama kao potpredsjednik desničarske organizacije Nove srpske demokratije učio školu neočetničkog političkog ekstremizma od iskusnog Mandića, nije ni čudo što je i dalje u sjenci svog učitelja koji je uspio da prosperira na račun zloupotrebe ”srBske ugroženosti”.

Jasno je da se Gogi nije istakao ni kao dobar neočetnik, pa i ne čudi što je prije nekoliko godina škartiran iz Nove srpske demokratije i Demokratskog fronta u političku marginu zbog nedostatka hrabrosti da istraje u ekstremizmu koji je zastupao ovaj velikosrpski savez.

Mandić je iskoristio zadnji voz da pričom o ”ugroženom srBstvu” zakuči neki benefit u vidu državne funkcije. Samim tim što se kao profesionlni Srbin našao na čelu parlamenta, ispucao je sve adute ”ugroženosti”, pa je Danilovićeva sinoćnja priča ostala samo smiješni performans lišen bilo kakve primjese zdravorazumskog elementa.

Sve u svemu, može se zaključiti da je ”srBska ugroženost” nekome majka, a nekome maćeha – Raju je donijela lijepu protokolarnu funkciju, a Gogiju neprijatni zadatak da ugasi FCJK, što je misija koja je unaprijed osuđena na propast, i nakon čega ostaje samo demagoško lamentiranje.