Za aktuelno.me
Piše: Lidija Vukčević Vučurović
Svakodnevno smo izloženi idejama i praksi nove filozofije otpada: ekologiji. Ona za nas sve, na globalnoj ravni, ima gotove, neupitne, nesumnjive ideje i rješenja o tome što je otpad, kako se skladišti, koliko plaća po kubnom metru ili nekoj drugoj mjeri, što se iz njega može preraditi ili reciklirati. Čak i o tome koliko može biti valjan u umjetničkim instalacijama. I već su neki umjetnici performansa uključili smeće u svoju likovnu poetiku. Komprimirano ili raspršeno, parfimirano ili u vonju vlastitih kemijskih preobrazbi, smeće se pojavljuje i kao jedna poetička figura par exellence. Doduše, i prije naših vremena, dvadesetih i tridesetih godina XX. stoljeća, smeće se u nadrealističkoj skulpturi i slikarstvu pojavljivalo kao važan element. Tu su i kasniji opiti s konzervama i prosipanjem boje po položenoj podlozi u kojima je prvak bio slikar Polock.
Marina Abramović, svjetski poznata likovna umjetnica, u svojim performansima koristi i vlastito tijelo kao jednu od materija podložnih reciklaži: pušta sebi krv, prikazuje pozamanteriju ženske intime, filozofiju budoara transformira u agilnu umjetničku praksu koja svojim fenomenima poziva na dijalog, na intelektualni odgovor, na duhovni izazov.
Svjesni smo i bombardirani svuda, a navlastito u europskim vrtovima kakve bi želje biti mnoge zemlje, posebno one malene, jasno je da su ekolozi preuzeli kormilo. U Zagrebu su na vlasti. U Samoboru je agilni Komunalac, poduzeće za opće gradsko dobro, već uznapredovao u osmišljavanju i ostvarenju skladištenja otpada u posebne samo stanarima dostupne kontejnere koji će mjeriti težinu kućnog otpada i posebnom karticom otključavati njihove poklopce. Centar grada je već zbrinut malim metalnim kontejnerima koji svoju zapreminu ispuštaju podzemno. Tako ćemo svi biti usrećeni idejom čiste, nezamjenjive ekološke države, kakva je, valjda jedina u regiji Crna Gora i službeno postala ustavnom preambulom.
No svejedno, gradovi i njihove javne površine u ovoj su zemlji pretrpani otpadom, neuređeni, puni opušaka, smeća: od brze hrane do higijenskih i kozmetičkih preparata, od kutija i tabli za lijekove do šprica, od stare odjeće i cipela do bijele tehnike koja je nemarno ostavljena uz kontejnere stambenih zgrada.
Sjećam se da je Titograd, uz Zagreb, bio jedan od najurednijih gradova. Brižno su održavane i čuvane gradske površine, njegovani parkovi i njihovo raslinje. Moji su roditelji govorili o Zagrebu njihove mladosti urednom kao gospođica.
I sad je za vidjeti starije Zagrepčance kako svaki i najmanji papirić ubace u komunalne košare. U slovenskim sam alpama planinareći zapazila natpise upozorenja turistima: Smeće nosite u dolinu! I svi su se pridržavali tog naputka.
No, zanima me, kako su političari-ekolozi uspjeli nametnuti svoj javnosti ideje o čistoći i higijeni, doći na vlast, a potom u Zagrebu, zapustiti sve aspekte komunalnog života. Nisu prestali graditi mega-garaže, nisu odgovorili na gorući problem skladištenja otpada, a Zagreb je kao nikad zatrpan smećem. Blaženi Bandić i njegovo vrijeme. Ovaj politički populist izgradio je grad, uredio javne površine, zbrinjavao smeće, danonoćno brinuo o gradskoj periferiji i gdje god je mogao, dovodio vodu i kanalizaciju.
Njemački su zeleni s Joškom Fišerom neko vrijeme participirali u vlasti, ali su izgubili političke kredite. Zagrebački Možemovci su ekologiju iskoristili samo kao polugu kojom će doći na vlast. Poslije okupacije Zagreba, kojom su godinama prijetili godinama, sad im je sva energija usmjerena na rušenje HDZa na razini države. Koja se još nije proglasila ekološkom ali dobro zapapri ulazak u nacionalni park Plitvice cijenom od 40 eura po osobi, bez obzira na dob i status, I penzioneri i omladina jednako. Stvarno, ako se po tome mjeri Evropa sad, ima se na što ugledati. Ili, zdravstveno osiguranje, Hrvatska ima 26 osiguravajućih zdravstvenih zavoda! Na četiri miliona stanovnika! Kome trebaju toliki administratori? Više ne možete ni bolovati ni umrijeti bez tih osionih posrednika.
Pitam se sa zebnjom, koliko ćemo plaćati svoju glupost? Koliko ćemo puta kupiti recikliranu odjeću, koja je sakupljena iz kontejnera? I kako je to prerađena kad se već s prvim pranjem raspada?
Što s namještajem, građevinskim materijalom kod adaptacija i rekonstrukcija, gdje oni završavaju? A što s grobljima automobila koja nesakrivena od turista zjape na rubovima gradova? Tko komprimira sve te materijale, tko prerađuje? Samo Indija i Kina?
Potom, ako ne bacite lijekove u smeće znajte da će oni koji ste odložili u ljekarnama doći u staračke domove da njima šopaju starije stanovnike domova koji papreno plaćaju smještaj i takvu neodgovornu skrb, pod izlikom da lijek vrijedi do šest mjeseci nakon deklariranog isteka roka.
Zna li se uopće koliko je samo u Hrvatskoj u vrijeme korone preminulo staraca po domovima za starije i nemoćne? Koliko su te smrti povezane s lošim uvjetima, nemarnim tretmanom i rijetkim obilaskom liječnika? Prepušteni sami sebi, ti su mahom usamljeni ljudi umirali s dijagnozom kolateralnih bolesti. Pa jasno, već s tridesetom godinom života imate neku boljku, a ne u dubokoj starosti. No jesu li morali baš tako, listom padati? Ili je njihov imuni sistem bio preslabog odgovora na svaku infekciju, pa onda i na covid 19?
Ništa ne možete naći u teorijskoj literaturi o filozofiji otpada, osim možda idejne skice više nego razrađeno pojmovlje, kod Gastona Bašelara. On sam je neko vrijeme preživljavao tako da radi kao smetlar. Vozeći se na kamionu koji prikuplja otpad, prikupljao je i ideje o poetici prostora i sanjarenja.
Bašlar je u izvjesnom smislu preteča filozofije otpada, ekologije. Oikos, u strarom grčkom filozofskom mišljenju znači najprije okolinu, pa dom i životnu okolinu, stvorenu prirodom i čovjekovim djelovanjem. Bašlarove Poetika prostora i Poetika sanjarenja idu za time da oslobađaju prostor arhetipovima. Ili drugačije rečeno da „fizika činjenica bude podređena je fizici vrijednosti“, da obje postanu životvorne.
No, razmotrimo li u tom svjetlu postojeće stanje u crnogorskoj ili bilo kojoj drugoj državi regije, nas sastaju samo vrijednosti kojima se adekvat nalazi samo u novcu. Uzmite nedavno otvaranje žičare nad Kotorom, do Ivanovih korita, opet je namijenjeno samo dubokim džepovima. Možda je par dana funkcioniralo socijalno gledište koje je omogućavalo organiziranim grupama djece da je koriste, i to je sve.
Ne pitamo se što je s otpadom i smetlištem ideologija? Koliko ih je opstalo u najvažnijem filteru, onom vremena? Jedan vajni filozof govori o marksizmu koji je postao izlišan s vremenom. Ne podastire nijednu valjanu tezu o tome da je nadvladan ili zastario. No, nitko ozbiljan, studiozan ne može to tvrditi. Naprotiv, aktualnija je marksistička filozofija danas nego ikad. S time, da bi ju trebalo prilagoditi novim činjenicama: informatičkoj subkulturi i društvenoj praksi koja je naizgled slobodna od ikakve ideje i ideologije. S druge strane, više nego ikad aktualnija je potreba da se obnove i osvježe filozofske kategorije nastale nakon njemačkih klasičara. Potrebno ih je redefinirati i donekle prevrednovati. Situirati i razviti intelektualno ideju da je ekologija upravo nastala na mjestu gdje je tehnologija pirovala navodnu smrt filozofije. Da je na odsustvu i smetlištu ideja ekologija gradila svoj uspon kao nova popularna i populistička filozofija. Da su njena ograničenja evidentna: ne uspijeva objasniti nijednu fizikalnu ili teorijsku činjenicu. Kako se nositi s nuklearnim otpadom koji se ne razgrađuje vjekovima iz zemlje. Kamo smjestiti enormne količine prehrambenog otpada a da on ne bude u prirodnim ciklusima ponovo hrana pticama i ljudima? Kako zaustaviti gradnju industrija koje truju atmosferu i sav okoliš? Kamo smjestiti i kako toliki elektronički otpad, od telefona do televizora? Zar ne bi trebalo uz nove proizvode dati rješenje njihova recikliranja. Brinu li proizvođači novoga kako će se skladištiti proizvod koji ima svoju ograničenu vrijednost upotrebe? Kako razbiti kapitalističke trustove koji su na smeću izgradili svoju praktičnu filozofiju bogaćenja? Kako se odreći kemikalija u svakodnevnom životu? Zašto dalje propagiraju zdravu hranu kad svi dobro znamo da je to jedan tehnološki blef namijenjen bogatijoj klasi? Čemu priča o dijetama kad mnogi naši sugrađani, ma gdje bili na ovim prostorima, uzimaju natrulo voće i povrće koje im solidarno ostavljaju nakupci? Može li itko normalan propovijedati ekologiju sada kad se na rubovima Evrope i Sredozemlja vode dva rata, oružjem koje dugoročno kontaminira sav životni prostor njihovih stanovnika? I gdje su ti realizirani ekološki programi-osim sporadičnih zatvaranja nuklearki i termoelektrana – koji su ušli u planove i ozbiljenje ekološke politike suvremenih vlada? Gdje ćemo uskladištiti propale ideologije i jalove političke prakse koje su nas mnoge, koštale decenija promašenih sudbina? Gdje s našim izgubljenim nadama i neostvarenim snovima od kojih nitko nije slobodan, ne samo u svojoj mladosti? I nakraju, tko će nas lišiti terminološke pomutnje i nezgrapnosti, mutnih i utopističkih ideja, koje ekološki pokreti donose?