Nema čovjeka, nema problema; nema Crne Gore, nema korupcije

Piše: Andrej Nikolaidis

Briselski non-paper kaže kako je „Crna Gora izgubila fokus na ključnim EU reformama, posebno u oblasti vladavine prava”.

To je tačno. Pritom, to je tačno danas, kao što je bilo tačno i 30. avgusta 2020, u trenutku kada su objavljeni rezultati izbora.

To što je Crna Gora „izgubila fokus na ključnim EU reformama“ direktna je posljedica rečenih izbora. I to je – da će tako biti – i prije izbora znao svako. Kao što je svako znao i šta su litije. Kao što je svako znao do koje mjere proces smjene vlasti kontroliše Beograd (preko njega Moskva), do koje Vašington a do koje Brisel. Svi su znali sve, pa ipak su to uradili. Što će reći da ništa što se nama već tri godine dešava nije greška, nego željeni rezultat precizne i kompleksne akcije.

Ako je Crna Gora, po Briselu, izgubila „fokus“, to znači da je fokus imala. Jer, koliko je meni poznato, ono što nemaš ne možeš izgubiti.

Ako je „fokus“ izgubljen za vrijeme gamechangerskih vlada Krivokapića i Abazovića, kad je Crna Gora „fokus“ imala?

Aha. Za vrijeme DPS-ovih vlada.

A koji ste kurac onda, Pardon my French, sa vlasti makli one koji su „fokus“ imali, a na vlast doveli ove koji su „fokus“ izgubili?

Način na koji je nešto nastalo određuje način na koji će trajati. I u konačnici: način na koji će nestati. „Osvježena“ Crna Gora je nastala kompleksnom obavještajno-lobističko-diplomatskom, no prije svega kleronacionalističkom operacijom koja se može sažeti u naizgled paradoksalnu, no posve predvidivu formulu: Homeini + Arapsko proljeće, dakle kroz sinergiju klerikalne kontrarevolucije pod kontrolom Beograda i Moskve i „nezavisnih intelektualaca, medija i građanskih aktivista“ pod kontrolom Kvinte.

Tridesetavgustovska Crna Gora je danas demokratska i proevropska tačno onoliko koliko je demokrata i evropejac bio njen duhovni i fizički otac, Amfilohije. Ona je nastala kao čedo velikosrpskog nacionalizma i u jednakoj mjeri idiotske i podmukle ideje da velikosrpski nacionalizam može biti upregnut kao sredstvo antikorupcijskih  i proevropskih inicijativa. Kao takva će trajati i kao takva završiti.

Tridesetoavgustovska Crna Gora je podla prevara koja se neprekidno ukriva i lažno predstavlja.  Fokus te Crne Gore nikada nisu, niti su mogle biti evropske integracije niti evropske vrijednosti. Njen fokus su velikosrpski nacionalizam i svetosavlje. Ako je neko zaista vjerovao – u nekom zapadnom think tanku ili ambasadi – da velikosrpski nacionalizam može iskoristiti kao sredstvo koje će ubrzati i skratiti put ka evropskoj Crnoj Gori, taj je politički idiot, u starogrčkom smislu. U stvarnosti se desilo posve suprotno: evropejska retorika i demokratska forma cinično se koriste kao puko sredstvo velikosrpske politike. Poster boy te politike je Milatović.

Predsjednik, premijer i ministri, uostalom, pred ambasadorima Kvinte  mogu glumatati evropejce, no samo do mjere do koje im to dozvole oni koji su ih doveli na vlast: država Srbija i njena crkva.

Stara, odvratna rasistička pseudodosjetka preporučuje sljedeći recept za borbu protiv rasizma: manje crnaca, manje rasizma.

Slično se dešava u Crnoj Gori pod novim, pseudodemokratskim vlastima. Recept za borbu protiv korupcije glasi: manje Crne Gore, manje korupcije u Crnoj Gori. Zašto stati na tome? Zašto ne učiniti po onoj druga Staljina: nema čovjeka, nema problema. Dakle: nema Crne Gore, nema korupcije.

Žaliti se kako je nešto što postoji da bi sprovodilo velikosrpsku agendu izgubilo „fokus“ na evropsku agendu – to je sama definicija izgubljenog fokusa.