Nekoliko činjenica o položaju crnogorskog naroda u kraljevini SHS/Jugoslaviji (1918-1935)

Za aktuelno.me

Piše: Novak ADŽIĆ

Značajno je u istoriografskom smislu navesti da francuski pisac i publicista koji je obišao mnoge zemlje Šarl Rive (Charles Rivet) u knjizi “En Yugoslavie” („U Jugoslaviji“), Paris, 1919, str. 205-206, govoreći o zakazivanju i održavanju tzv. Podgoričke skupštine 1918., konstatuje i ovo: “Izbori i Skupština u novembru 1918. i odluke koje je donijela, nijesu bile izraz volje većine crnogorskog naroda”.

Šarl Rive jasno kazuje da tzv. Podgorička skupština nije bila legitimna, da niti je imala podršku većine crnogorskog naroda. Budući da je Rive bio svjedok tog vremena i da je tada posjetio KSHS, te imao je priliku da sazna i činjenice o stanju u Crnoj Gori, stoga je njegovo kazivanje relevantno i pouzdano. Dalje, Šarl Rive bilježi i ovo: “Srpski vojnik srbuje gdje god se nađe. Za njega Jugoslavija nije ništa drugo no Velika Srbija”.

(Citirana Riveova knjiga, str. 208-209. Vidi o tome i dr Radoslav Rotković, “Velika zavjera protiv Crne Gore”, Podgorica, 2001, str. 556).

Kralj Nikola I Petrović Njegoš obratio se iz Pariza 7. januara 1919. godine Predsjedniku S.A.D. Vudrou Vilsonu ovim pismom:

“Predragi i veliki prijatelju,

Teška i neumoljiva potreba stavlja me u položaj da moram da se ogriješim o sva pravila ceremonijala i pristojnosti. U samom trenutku kad se iskrcava veliki čovjek pobjede i svjetskog mira, ja dolazim pred njega kao prvi među moliteljima koji traže njegovu pravdu i zaštitu.
Jučer je u jednoj od glavnih varoši crnogorskih proglašeno moje zbacivanje s prijestola pomoću srpskih bomba i novaca, koji je prosut u narod umirući od gladi. Tako je ujedinjenje moje države sa Srbijom odlučeno zloupotrebom srpskih vojnika i to u trenutku kad je 9.000 crnogorskih prvaka, od kojih 2.000 oficira, bilo u austrijskim koncentracionim logorima i kad je njihov kralj od Saveznika bio zadržan u Francuskoj. Ako se usuđujem da Vam pišem, Gospodine Predsjedniče, to činim samo iz straha od intriga srpskih i onih koji ih pomažu, da bi unaprijed zadobio dobru vjeru najvećeg čovjeka u ovom vijeku.

Ma kako da su bili bestidni (Srbi) ja sam bio prvi da im pružim ruku, objavljujući prvi Austriji rat, premda sam bio uvjeren, da izazivanje potiče s njihove strane ubistvom u Sarajevu i od njihove Crne Ruke. Zločinštvo izvršeno nad prestolonašljednikom i njegovom ženom bilo je uzrok, zašto svijet danas oplakuje deset miliona žrtava. Strašna pomisao, da ta zemlja neće da uvidi počinjeni zločin za koji je ona odgovorna pred čovječanstvom isto kao i Viljem”.

(Citirano prema: Jovan Ćetković, “Ujedinitelji Crne Gore i Srbije”, Dubrovnik, 1940, str. 337-338 i Prof. dr Šerbo Rastoder, “Skrivana strana istorije”, Dokumenti, Bar, 1997, Tom I, str. 100).

Crnogorski brigadir i ustanik Andrija V. Raičević je, nakon sloma Božićnog ustanka 1919. godine i bjekstva iz srbijanskog zatvora preko Albanije (Medove) brodom u Italiju, podnio Jovanu S. Plamenacu izvještaj o stanju u Crnoj Gori iz Gaete 8. aprila 1919. godine.

Evo tog Raičevićevog izvještaja Plamencu.

»Predsjedniku Ministarskog savjeta

 Gospodinu Jovanu S. Plamencu – Pariz

Gospodine Predsjedniče,

Prekjuče sam stigao ovdje u Gajetu, usljed čega imam čast dati Vam u izvodu izvještaj kako slijedi:

Došao sam ovdje iz Medova sa prvom grupom Crnogorskih ustaša od 142 na broju; druga i treća grupa odmah će jedna za drugom slijediti. Do moga odlaska sa obale meduanske bilo nas je tamo svega 416 osoba, ali broj se svakodnevno povećavao. Malen je broj bolesnih; uopšte smo svi zdravi, a sa puno pouzdanja stalno u najvećem entuzijazmu. Svi momci veseli i razdragani očekuju s nestrpljenjem dan ostvarenja naše pravedne stvari i ako ogorčeni na nebraću našu iz Šumadije, kojima je bila pružena naša bratska ruka u onim njihovim katastrofalnim danima, kada su gonjeni iz svoje domovine pribjegli u naš bratski i vrući zagrljaj te spasili živote svoje.

Prema informacijama, koje sam primio u Medovo, današnje je stanje u našoj miloj otadžbini očajničko. Koruptivna vladavina srbijanska uz asistenciju domaćih izroda i agenata istim metodom prolongirana je; usljed čega svakodnevno raste broj izbjeglica (komita) po šumama, tako da se u okolini Nikšićkoj i Crmničko-Primorskoj i po ostalim mjestima i danas nalazi velika masa. Karakterističnije pak to što izbjegavaju u ove komite čak i oni, koji su zakletvu položili onima od kojih danas bježe.

Svi žandarmi Barski napustili su službu i odbjegli u komite.

Uzurpatorski način vladavine srbijanske, koji je već postigao svoju kulminaciju došao je najedanput, a to je prirodno, u sukob sa temperamentom i sentimentalnošću Crnogorskog naroda, što postoji danas kao glavni povod ovoj najnovijoj pojavi komita kod nas.

Kao što Vam je poznato, u kazamatima podgoričke tamnice nalazi se veliki broj naših, koji se, kako sam informisan svakodnevno povećava, sve od naših uglednijih ljudi. Narodu se ne dava nikakva pomoć. Izdavalo se nekakvo brašno prvijenstveno onima, koji su bili označeni kao naši protivnici, ali i to se moralo skoro po pijačnoj cijeni plaćati. U glavnome onamo nezadovoljstva protiv Šumadinaca rastu neprestano, otud broj naših pristalica u veliko se povećava, usljed čega spas i opstanak naroda našeg, zahtijevaju što skoriji naš odlazak u našu Domovinu.

            Gaeta, 8. aprila 1919. god                                                        

            Komandant  General A. Raičević« [1].

Da su se crnogorski ustanici borili za samostalu, suverenu Crnu Goru potvrđuje i izjava crnogorskog ustanika, zelenaša, patriote i komite Đorđija Savova Draškovića iz Bjelica (Katunska nahija, cetinjska oblast)

Đorđije Savov Drašković iz sela Dida u Bjelicama je na zapisniku pred isljednim odborom Okružnog suda KSHS na Cetinju 14. maja 1920. godine rekao da se borio „za samostalnost Crne Gore, za njenu krunu i barjak, te se u tom cilju pridružio Dušanu Vukoviću“. Tada je Đorđije Savov Drašković izjavio: „I danas bih rad bio da Crna Gora bude samostalna i da ima svog kralja, barjak i krunu, kao što je prije bilo“[2].

Crnogorski komunisti, koji su se borili i za prava Crne Gore i potlačene crnogorske nacije i drugih nacija, radnika i seljaka u Kraljevini SHS i Kraljevini Jugoslaviji, su 1935. godine opravdano tvrdili da su se sve beogradske vlade od šestojanuarske diktature kralja Aleksandra Karađorđevića 1929., pa sve do vlade Bogoljuba Jeftića ponašale tako da „održe nasilnu vlast nad crnogorskim narodom, probljenim od srbijanske gospode, bogataša, generala, ministara, banova i pljačkaša, slugu krvave krune Karađorđevića“.

Komunisti se u to vrijeme ističu i u jasnom stavu da je Crna Gora ekonomski upropašćena, a crnogorski radni narod bačen u krajnju bijedu, te da beogradski režim i njegovo namjesništvo u Zetskoj banovini, crnogorsku omladinu muči, prebija, ubija i šalje na robiju.

Komunisti ističu da je i tada nezaposlenost masovna pojava u Crnoj Gori, a da je beogradska vlast opljačkala crnogorske ratne reparacije, te da Beograd eksploatiše i otima crnogorske privredne i prirodne resurse, kao i da Crna Gora ne dobija ništa, a od nje se oduzima sve. Komunisti pišu u listu „Udar“ i podvlače da je takva politika na sceni kontinuirana „od nasilno izvršenog ujedinjenja do danas. To je politika kundaka, nasilja, pljačke i ubijanja crnogorskog naroda i ostalih nacionalno i klasno potlačenih naroda u zemljama Jugoslavije. Tu istu politiku nastavlja i nastaviće, pored svih obećanja, i vlada Stojadinovića, vjernog nasljednika Jeftićevog“.

Pored toga, crnogorski komunisti potenciraju i to da su „crnogorski radni narod i njegova omladina pokazali svojim dosadašnjim otporom, demonstacijama po svim većim mjestima Crne Gore, sukobima sa žandarmima i egzekutorima, svojim časnim poštenjem da se spreman i sposoban za borbu protiv fašističkog nasilja beogradske gospode, pljačkaša i nasilnika“.

Oni potenciraju da su izgledi za uspjeh borbe potlačenog i nacionalno ugnjetenog crnogorskog naroda „bolji nego ikada“ i ističu da je u Jugoslaviji zaoštreno hrvatsko, crnogorsko, slovenačko i makedonsko nacionalno pitanje, te da je to silno uzdrmalo „srbijanski fašizam“. Zato komunisti pozivaju u tome tekstu da ujedinjenje svih revolucionarnih snaga i svih opozicionih partija i na stvaranje moćnog narodnog pokreta „za klasno i nacionalno oslobođenje, protiv fašizma i rata koji pripremaju beogradski vlastodršci“.

(“Udar“, Organ Pokrajinskog komiteta KPJ za Crnu Goru i primorje, godina I, broj 2, avgust, 1935. „Za masovni narodni front slobode“.Citirano prema prekucanom i odštampanom tekstu tog broja lista „Udar“kojeg je objavio dr Jovan R. Bojović, „Pisana djelatnost Komunističke partije u Crnoj Gori 1919-1936“, Titograd, 1983. str. 113-114).

[1] Vidjeti: Biblioteka Istorijskog Instituta u Podgorici, F –81, Dokumenta Jovana S. Plamenca.

[2] DACG, Okružni sud Cetinje, fascikla 110, predmet V-1920-144-150. Izjava sa saslušanja Đorđija Savova Draškovića od 14. maja 1920.

*Zabranjeno je kopiranje i korišćenje objavljenog sadržaja bez saglasnosti redakcije portala Aktuelno.me i autora teksta