Marko Vešović
I dok ovaj tekst dorađujem za knjigu o Gordani, mislim se: ko je taj koji je mogao sanjati da doći vrijeme kad će vjerska lica biti najkompetentnija da nam odrede šta je pogrešan, šta ispravan život? Jesu se osilili. Svojim su mrakom prosvjetljivali pastvu dok je na ulicama treštala kasapnica. I oni su nesreću miliona ljudi iskoristili da im bude punije prkno, rečeno Darinkinim jezikom.
“Ako muž nema ništa protiv, mi ćemo to vrlo lako srediti. Naći ćemo kumu. Evo je ovdje sjedi. Dogovorićemo se, a vi dovedite dijete. Pa nećemo valjda u novinama objavljivati da je kršteno dijete Marka Vešovića?“
“Razmisliću i porazgovaraću s mužem o tom. Ako odlučimo, javićemo vam se“.
Zatim priča Azri da Ivana nije imala ni sedam godina kad je, nepitana, nismo znali da joj se takve misli vrzmaju po glavi, ali nisu nas iznenadile, jer su, gdje god je odvedeš, treštale skaske o Srbima, Hrvatima i Muslimanima, jednom rekla: Ako sam Hrvatica, izdaću tatu. Ako sam Crnogorka, izdaću mamu.
Ni danas ne znam kako se moje dijete izjašnjava, mada bih volio da je ili Jugoslavenka ili Hrvatica. Uostalom, jugoslavenstvo, i jest bilo hrvatski patent, oruđe borbe protiv Februarskog patenta.
“Kad sam mu prenijela priču sa župnikom, Marko veli: nek zasad ostane ovako. A kad Ivana bude punoljetna, nek izabere hoće li biti katolkinja, pravoslavka, muslimanka, harekrišna, ili sve četvoro u isto vrijeme. Odvolje joj“. Tada će joj i biti najbolje vrijeme da postane veliki Hrvat. Jesi li, Azra, čula pitalicu koja je razlika između malog i velikog Hrvata? Mali Hrvat je kršten kao mali, a veliki Hrvat je kršten kao veliki.“
Rekao sam tačno kako je Gordana upamtila. Danas mislim silno rastužen: da sam se, po našem odlasku u penziju, sjetio kupiti diktafon i snimao naše razgovore, zapravo Gordanine priče, sad bih na traci imao stotine važnih stvari iz svog zaboravljenog života s njom. Ali ja sam vazda bio naknadno pametan i tome iladža nema. Uostalom, moj život je toliko ništavan da je zaborav jedina pravedna kazna. Ja sam se pravio da živim, kako je rekao junak iz jedne moje ratne pjesme, a Gordana je istinski živjela, zato je brzo izgorjela. Zavidio sam joj na pamćenju, čitaj: na istinskom životu.
Meni su se, uglavnom, dešavale stvari iz druge ruke, a ne one iz konjskih usta, što rekli Englezi. To pamtim nakon možda četrdeset godina. Svetozar Koljević – boga pitaj šta sam sve od njega naučio o književnosti – pisao je o romanu Džojsa Kerija čiji je naslov u nas preveden upravo tako: Konjska usta, i u fusnoti objasnio da to u engleskom znači iz prve ruke. Te fusnote se sjećam, a zaboravio zašto sam Gordani na Visu napravu veliku psinu, i zaboravio da je to pitam kad sam otišli u penziju. Kako da je i pitam kad su nam ti dani bili najsrećniji u životu, a ja seljački sujeverno pomišljao: platićeš ti ovo.
4. Za vrijema opsade Sarajeva, Gordana je radila u Katoličkom školskom centru na Mejtašu, gdje je bila primljena zbog deficita u pravim katolicima koji su, kao ždralovi, pobjegli na jug od sibirskih zima u Sarajevu. Nakon rata, kad su izistinski katolici ponovo dolećeli u grad, Gordana je u Centru dobila nogu kao katolkinja sa fabričkom greškom.
U tom centru sam, za vijeme rata, jednom tražio svoga dugogodišnjeg prijatelja Slavka Marojevića koji je predavao njemački. Nisam ga našao. Ali sam upamtio ravnatelja Centra koji me vratio u predluterovsko doba: imao je facu trgovačkog putnika koji, ne s malim uspjehom, prodaje oproštajnice grijehova.
Naknadno dopisano
Ivana se sad smije svim religijama na svijetu. Što je sama izabrala. Sprva je bila veoma revna vjernica u čemu je bilo nečeg dirljivog: podsjećala je na mene kad sam se kao gimnazijalac učlanio u literarnu sekciju. No polet davnog srednjoškolca u meni nikad neće splasnuti, a Ivana je odlučila da joj noga više ne prelazi prag crkveni, osim kad su mise nekom za dušu. „Sve je to golo licemjerje“, rekla mi je jednom. A rasla je u kući gdje je licemerje bilo persona non grata, kao u Turskoj beogradski orijentalista Darko Tanasković.
Gordana mi je pričala zašto se Ivana razočarala u crkvu, ali sam upamtio jedino da je župnik pipkao njenu drugaricu, pa sam nedavno, kad smo pričali preko vajbera, rekao da ukuca u kompjuter čega se sjeća i pošalje mi mejlom.
„Ime tadasnjeg župnika sam zaboravila, ali je imao oko 45-50 god. Malo tamnoputiji, sa crnom kosom prošaranom sijedim, oko 180-185cm visine sa jakim crnim obrvama koje su bile izdaleka uočljive. E on je taman u to vrijeme, kada smo Borjana, Tina i ja svaki dan išle u crkvu, postao župnik.
Jos smo bile djevojčice, a jedina od nas razvijenija bila je Borjana, i ona mu je bila žrtva. Sjećam se kad bismo ministrirale da se Borjana uvijek bojala ostati sama sa njim jer ju je stalno hvatao za dupe i grudi i čak nekad ljubio u usta i uvijek nam je govorila da je ne ostavljamo samu. Ne znam koliko je to točno trajalo, možda godinu, dvije. Nekad je znao i Tinu da uhvati, ali ona je zajebana, i umjela se odbraniti.
Također u to vrijeme bio je i mladi kapelan kome, naravno, ne znam ime, a pričalo se u crkvi da se švalera naokolo sa nekom curom. Tinu sam srela mozda prije 2-3 godine, i rekla mi je da je taj isti župnik bio uhvaćen na djelu: neku curu zvao i preko telefona htio sex, a nije znao da ga je ona snimala i, navodno, predala snimku policiji, pa je uklonjen sa mjesta župnika i, koliko se sjećam, prebačen u Travnik. Ili Novi Travnik.
I kako da svako ko ima imalo mozga u glavi vjeruje, kad ide na ispovijed njemu, da će te taj pedofil kao ‘božiji sluga’ odrijesiti tvojih grijeha i da će ti sve biti oprošteno?“
*Zabranjeno je kopiranje i korišćenje objavljenog sadržaja bez saglasnosti redakcije portala aktuelno.me i nosioca autorskih prava