MARKO VEŠOVIĆ: Molim!? (1)

Marko Vešović

1. U svojim zapisima o ratu pominjao sam brojna imena i prezimena sugrađana čija sam kazivanja bilježio i u doba opsade ili poslije rata, a ćutao o Gordani koju sam, svaki čas, zapitkivao kako se šta kaže u Sarajevu, je li siječanj januar, šta znači ovo ili ono.

Da se maličak iskupim, evo ratnog zapisa o Gordaninom odlasku u Karitas, koji nisam objavio u novinama, niti ga stavio u ratnu knjigu Smrt je majstor iz Srbije, jer me bilo stid da, u vrijeme opšte nesreće, idem u javnost s privatnim stvarima.

2. Toga dana, prije nego što sam krenuo u lov na cigarete, Gordana je, uz kafu pucketušu, razgovarala s Azrom Kovačević, a ja, praveći se da nešto čitam, prisluškivao i povremeno zirkao u njih.

Azra je pričala o zidovima u njenom naselju, koji su sada išarani ustašama. “Prije je pisalo: SVI SRBI SU ŠUPCI, ali kad smo se pobili sa Hrvatima, preko SRBI svud je ispisano USTAŠE“.

Potom opričava samoubijstvo jednog naučnika:„Skuhao makarone, pojeo ih, ne sve, ostalo ih je malo na dnu lonca, popušio dvije zadnje cigarete, što su zaključili po opušcima u pepeljari, stavio na sto ličnu kartu i sa sedmog sprata strmeknuo se u provaliju. Vele da je bio najbolji predratni genetičar. Ili jedan od najboljih“. Ali kad čovjek umre, to se tako kaže, mislim se.  U priči postaneš najbolji.

Gordana vrti glavom. Nikad nije bila previše pričljiva, a u ratu se najradije izražava sitnim gestama koje nekad razumijem, ili mi se bar tako čini, do dna i do kraja. Ta usporena vrtnja njene glave, gotovo njihanje, kaže da odbija u to povjerovati, ali i da joj je stvar posve shvatljiva. Jer smo u paklu.

Na internetu često gledam šahovske komentare ili partije uživo. Kad Gari Kasparov koji se vratio šahu, dojadio mu valjda politički amaterizam –  moraš biti bogomdani nitkov da da bi bilo uspješan u ovoj vrsti tvorćestva – igra partju na pet minuta, nekad se desi da nesvjesno njiše glavom, kao da se  u nevjerici pita: koja me dalabu dovela u ovu poziciju? Tako je Gordana u ratu njihala glavom kad sluša priče koje živu robu ne idu u glavu.

“I, dobro, ljudi su jedan dan ćutali o tom samoubistvu”. Koje je uvijek misterija, mislim se. A pred misterijom se, naravno, ćuti. U svijetu lišenome misterija, ova će ostati vječita.

“Ali u ovom ratu”, kaže Azra,“sve se dešava mnogo brže nego prije: za svega jedan dan njegovo samoubistvo kao da se od ljudi udaljilo gotovo mjesecima. Ne razumijem šta se to zbiva sa vremenom, neko pametniji od mene to bi morao da mi objasni.“

Sjutradan, ne, bilo je preksjutra, kad su sišli u podrum, sjetiše se nesrećnika. Jedan veli: “Kako se neće ubit, boga ti? Merhabama ga oćerasmo u grob.“ „Kakvim merhabama, jebo te tvoj bog?“„Finim, Nazife. Naklatili se svi mi koliko nas ima pa – merhaba, komšija, te – merhaba, komšija! Dobro, nije bilo nikakva zla u tome, više iz zajebancije: vidimo da mu nije pravo. I tako, čovjek nije imao kud no kroz prozor.” ”Neće biti, čovječe, da smo ga merhabama oćerali pod zemlju.”„To ne. Nisu, bezbeli, samo merhabe, nego i sve ostalo. Stotinu drugih stvari gonilo ga je kroz prozor. Ali su mu naše merhabe pomogle da ga otvori. ”

U dane opsade i Gordana i Azra bile hrabije od mene. U svemu. Pogotovo Azra. Koja se, sedam ili osam godina iza rata, bacila s osmog sprata.

3. Onda Gordana priča o svojoj posjeti Karitasu. Priča golu istinu, ali meni se čini da se pomalo radi i o ritualu: ako Azra priča protiv svojih, red je da i Gordana svoje opatrne. Mada sam bio siguran da velika većina onih koji su, od onda pa do danas, ovijani i prosijani Bošnjaci ili Hrvati, ni po čemu nisu njihovi. Ćak i ja, koji sam ničiji otkako je Darinka umrla, morao sam u ratu biti Crnogorac:  Karadžićeve granate vratile su me mom etničkom porijeklu, rekao je profesor  Gajo Sekulić, sin ibeovca Radojice Sekulića, kao i moj Velimir.

Danas znam da u Sarajevu, za vrijeme opsade, teško da je bilo normalnijih ljudskih bića od Gordane, Azre i Marka, a razgovor moje kume i moje supruge  sad mi dođe mi kao pokazna vježba te normalnosti. I niko bolje od njih dvije nije znao da je, u džehenemu,  moje ponašanje bilo u punom skladu sa onim što je u meni najbolje.  U paklu sam  procvjetao kao pisac i kao čovjek. Cio život sam se naknadno grizao zbog stotina stvari, ali ne mogu da se iz rata sjetim ni jedne sitnice od koje bih danas blago porumenio.

„Dobar dan. Imate li dječje hrane?“, pita Gordana. „Nemamo nikakve hrane.“

Unutra sjede tri njegovane bucmaste djevojke: odmah vidiš da ni u hrani, ni u deterdžentu ne oskudijevaju. Jedna je zadužena da odgovara, druga da šuti, a treća je imala naočare i kosu crnu, čini mi se, sad nisam sigurna.

„Ali kako nemate kad je moj komšija dobio prije pet-šest dana i rekao mi da imate?“ „Mislite na hranu za djecu do godinu dana?“ „Pa ne znam baš je li do godinu. Djeca moga komšije imaju šest i osam godina a dobila su Lino, čokolino, ne znam baš tačno, ali tu vrstu hrane.“

Ona zatrepta, zatrepta očima, pa kaže: „Mi to nismo dijelili. Možda je to njemu dao župnik“. „On je rekao da je dolazio ovdje i uputio me baš ovdje. Inače bi me uputio župniku.“ „Pa mi smo za djecu imali samo čokolade.“ „A jeste li podijelili sve, ili ima još tih čokolada?“ “Je li dijete kršteno?“ „Molim?“

Zaboravio sam stotine važnih, pa i sudbinskih stvari iz našeg zajedničkog života, a do smrti ću pamiti  njeno molim, izgovarano na pet-šest raznih načina, i zato uvijek rječito, jer ga je uvijek bojila malo drukčijim smislom. U tome molim sad mi se naslućuje cip-cijela Gordana.

„Je li kršteno?“ “Zar je to važno?“ “Pa izgleda da će ubuduće Karitasovu pomoć dobivati samo oni koji su kršteni“. „A je li, molim vas, hoćete li mi reći: u čemu je razlika između krštene i nekrštene djece?“

Djevojka ustaje, pita kako se zovem i odlazi da potraži čokoladu. Za petnaest mjeseci sam od Karitasa dobila kilu mlijeka u prahu, litru ulja, jednu mesnu konzervu, jedno pakovanje špageta, frtalj kile šećera, deset deka kafe, kilu riže i još jednom kilu mlijeka u prahu.A ja joj, ko zna koji put u životu, zavidim na pamćenju. sad proklinjem sebešto se nisam sjetio da se kao pisac koristim  njenim pamćenjem. Zaista bih imao šta da zapišem.

Kad sam išla u župni ured, odnijela sam krsni list i dobila potvrdu da mogu biti član Karitasa, jer ako je jedan član porodice kršten, može doći na spisak.“Je li dijete kršteno?“, pita župnik. “Nije.“ “Pa da. Sigurno muž nije za to.”“Ma ne. U načelu, on nema ništa protiv. Smatra da je kršćanin i hrišćanin ista vjera. Prećutala sam, naravno, da Marko to zove istim matrakom. A skrila  sam i od sebe same da bi ga Marko pitao: koji ti je kurac, velečasni? “E onda je to vaša greška.“ „Pa ne znam baš je li greška. To je, naprosto, tako. Onda se tako živjelo. Ko je taj koji danas može reći, velečasni, da je bio pogrešan čitav jedan način života? “

A ja se mislim: Je.I mene su spasitelji pravoslavlja,  jebem, i oca i đeda i prađeda i šukunđeda i navrđeda i askurđela i kurđela i sukorova i kurebala, kušali ubijediti da sam 47 godina pogrešno živio. Bio mi  je drago kad mi je prijatelj Ljubo Žižić kazao da je od jednog Šumadijca čuo psovku “jebo ga askurđel“. Očito da je taj porijeklom iz Crne Gore.

*Zabranjeno je kopiranje i korišćenje objavljenog sadržaja bez saglasnosti redakcije portala aktuelno.me i nosioca autorskih prava